Mladić teško strada. Nalazi se na ivici života i smrti. Ni doktori ne znaju kojem svetu je bliži, zemaljskom ili nebeskom. Njegova majka ih moli da je puste da ga vidi. Svesna je, ako danas ne uđe u njegovu sobu, nikad više neće videti vrane oči svog jedinca. Moli, cvili kao u kljusi uhvaćena vučica, ali je ne puštaju. Glavni lekar, gutajući knedlu, veštački drsko joj kaže:
– Plakaćeš. Ne mogu. Tvoje suze će ga uznemiriti. I ovako mu je temperatura na ivici koju može podneti.
Ona mu ljubi ruke, moli, jeca:
– Pustite me da ga majka samo još jednom pomiluje po kosi. Da vidim oči majčine.
– Eto. Plačeš već sad. Ne mogu. Razumem te, ali razumi i ti mene.
– Neću plakati – briše suze, prestaje da jeca. – Neću plakati. Evo, vidite. Ne plačem. Ako treba i osmehnuću se. Smešiću se, obećavam.
Doktor je gleda nekoliko trenutaka. Gleda njene oči, a vidi pogled svoje majke.
– Dobro. Uvedite je – obraća se medicinskim sestrama.
Nesrećena žena ulazi, gleda svog sina, njegovo skrhano telo, njegove užarene a napola ugašene oči. Drži ga za ruku i osmehuje se. Smeši se tako ubedljivo da njen sin, potpuno svestan stanja u kome se nalazi, pomisli:
– Bože, moja majka je skroz poludela.
A ona ga ljubi s osmehom koji ne skida sa lica. Priča mu kako su ga devojke pozdravile.
– Imaš ih mnogo, mangupe mamin – steže mu klonulu ruku i dalje se osmehujući.
Kažu joj da je vreme da izađe. Izlazi, maše sa smeškom svom sinu, a čim za njom zatvore vrata skljoka se od bola naserd hodnika.
Mladić se čudi, zna da je teško povređen. A možda i nije, pomisli, čim mu se majka tako radosno osmehuje.
– Da. Nije ona luda. Kako mi je samo palo na pamet da umirem. Ne bi se ona onako smejala. O, Bože! Živ sam. Živeću – šaputao je s osmehom mladić.
Majku skhranu od bola jedva su povratili u život. Dva dana kasnije lekar joj je rekao:
– Bog se smilovao. Mi smo bili nemoćni, ali tvoj sin će preživeti. Sa ovom povredom preživi jedan od hiljadu. Tvoj osmeh, tvoje srce… O, Bože – nastavi doktor da govori sam sa sobom odlazeći niz dugačak bolnički hodnik.
Ona ga prati pogledom, trgne se, i zaplače uz nezaustavljivi osmeh koji joj je kidao majčinsko srce. Kidao svojom snagom, svojom blistavošću majčinskog srca. Radošću.