Sedeli su u dnevnoj sobi kao dve preostale knedle u dva tanjira (pogrešno, ako su već upotrebljene knedle kao poređenje, onda je trebalo da sede u trpezariji ili, bar, u kuhinji), u redu, sedeli su, dakle, svako u svom delu prostorije (ovo je, već, bolje, neutralno je), „muškom“ i „ženskom delu“, kako su govorili, nekad… govorili!…

Ali, on je, odavno, zaćutao!… (Vidi naslov, prim. aut.). U Orenovom „carstvu“, bili su: šahovska tabla na kojoj je on razrađivao partije iz Šahovskog dodatka „Politike“, jednom nedeljno (u smislu sedmično); pa desetak veoma, veoma pohabanih enciklopedija i leksikona (s „ušima“) iz kojih je, godinama, prepisivao (a ponešto i dodavao) pojedine delove za rubriku „Zanimljivosti iz sveta“ malog lokalnog lista (priloge je slao po kondukteru da uštedi na poštarini); pisaća mašina marke „royal“ na kojoj su te njegove honorarne dopune „tipkane“; tranzistor (on nije voleo TV); stona lampa; vadičep s likovima – u boji – princa Čarlsa i princeze Dajane i, najzad, napukla jarkocrvena pepeljara marke „rogaška slatina“ u koju je tresao pepeo iz svojih lula (imao je 17 lula i jednu nekompletnu, bio je veoma ponosan na zbirku)…

I ćutali su…

U Oritinom delu, bile su: završene (i nezavršene) krpene lutke koje je ona, ne baš previše uspešno, prodavala na Kalenićevoj pijaci, „plus“ kotarice i kutije s koncima, šivaćim priborom i ostalim „drangulijama“ za lutke (lica, oči, dugmad, ukrasne trake, male pletene „popke“ raznih boja – a, bogami – i nijansi); desetak muzičkih kaseta (nekad su se, u srećna vremena, svađali: „kaseta“ ili „kazeta“, „pobedio“ je dr Ivan Klajn: samo kaseta i kasetofon, nikako kazeta i kazetofon, „Rečnik jezičkih nedoumica“, str. 76, izdanje „Nolita“ iz 1992, treće, prerađeno i dopunjeno izd., Beograd, Vojna štamparija, 192 str., 21 cm, tiraž 5000, ISBN 86-19-01949-X, 808.61/62-3(038) itd., itd., dakle, kasete koje je ona, s vremena na vreme, predano slušala podsećajući se (svoje) mladosti na Crvenom krstu (tad su se više družili s Jevrejima s Dorćola); ovalno stono ogledalo koje se po potrebi moglo držati i u ruci; „Kuvarica“ (u rukopisu i sa zalepljenim isečcima) njene (pokojne) majke s oznakama „dobro“, „isprobano“, „ništa naročito“ ili, jednostavno, „ne“, pa i, odlučnim potezom, precrtano (ko zna, možda je neko na tom receptu pokvario stomak!); vaza sa suvim cvećem (ona ga je sušila između listova svog nekadašnjeg udžbenika „Botanike“); portabl TV-aparat (ona nije volela radio); neki iskrzan ilustrovan ženski list bez celih korica i češalj… pardon!… i fotografija, u boji, u zlatnom ramu, vučjaka „Reksa“ koji je netragom nestao nekoliko godina ranije…

I ćutali su… (Pa dokle, priča se sporo kreće napred!)…

Od zvukova koji su se čuli na njihovom, trećem, spratu, mogli bi se izdvojiti oni, gotovo, standardni, s neminovnim predvidljivim i nepredvidljivim „uljezima“ (mislim na zvuke): u stanu, iznad, curila (ne curela!) je voda u „razdrndanom“ kupatilu; u stanu, pored njih, „uzletao je s piste“ „nervozan“ mikser; iz stana, pored njihovog, ali na drugoj strani, dopirala su dva glasa, iako poprilično nejasna ali simpatična, pevala su, u duetu, „Bez sakoa i kravate“, pesmu koja se visoko iskotirala na poslednjem „Sanremu“ (Sanremo, ne San Remo!) ali, na žalost, nije osvojila prvo mesto; u stanu, ispod, ništa se nije čulo, ali nije ni moglo: Jevreji, Almulijevi, predvođeni simpatičnim gospodinom dopisnikom Jašom su se odavno odselili u Brazil, stan je zvrjao prazan…
I ćutali su…

(Pa dokle?!)

I tad se desi!…

– To što ti ne razgovaraš sa mnom, to je za svaku osudu!… Zar sam ja niko i ništa da mi zaista nemaš šta reći?!… Čoveče, pa mi smo u braku, a u braku se i priča, i te kako, a, ne, samo… a, ne, samo…

„O, opet počinje!“, pomisli Oren i… ne otvori usta. Da učini, to, nije mu ni na kraj pameti padalo. „Ne govori, mnogo, sa ženom, svojom“, to je bio njegov „izum“. „A po mogućstvu, uopšte!“ A, ko zna, možda je, to, usput „pokupio“ u Bibliji? (A mi, baš, da to „propustimo“ kroz kompjuter i proverimo na CD-romu, nismo ni voljni a nemamo ni vremena, kuvamo pekmez!… ha… ha…).

– Strašno, zar čitavog života da samo ja pričam, mada meni nije teško, ali, to je, ponavljam, baš strašno!… Molim da se to prekine… Slažeš li se?… Ćutalice?!… Ćutko?!… Ćutoloze… ćutolože… kako se kaze, tj., kaže?!… Nekad si ćutao samo na Šabat, a sad… I prošle godine sam te molila… I pretprošle… Orene, dušo, reci mi, nešto! Makar uzdahni, kini… Bilo šta, ružno ili lepo, samo reci, reci… Ili, bar, mrdni ramenom kao odgovor… da si me čuo i da me primećuješ u Carstvu Svog Ćutanja!… Mužu, moj, slatki, daj mi nade da ćeš, bar, jednog dana…

„Ako, baš, dođe dotle, mogao bih ti nešto i napisati, možda na nekoj ceduljici“, pomisli on, ali usne mu se ne razdvojiše…

– „Ubija“ me to tvoje neprekidno ćutanje… znaš!… Za Novu godinu si mi samo promrmljao jednu-jedinu reč, mada, baš, nisam sigurna da li je to bila reč čestitke… ili si se, samo, nakašljao?… A možda tebe nije ni briga za gregorijanski kalendar? Nije ni mene, ali… svi su se oko nas veselili, a mi… a mi…

Njemu se ne pomače ni brk. (On nije imao brkove, ali dobri stilisti uvek ovako napišu.)

– Kako svi ostali muževi pričaju sa svojim ženama?! Zašto ti ne razgovaraš sa mnom?! Znala sam da si ćutalica, svi su mi to rekli, a i ti, lično, nisi krio od mene da si škrt na rečima, ne kažem, ali… ali, dragi, moj… Moraš i ti mene razumeti, željna sam tvog glasa, bilo u kom vidu, ali da je sastavljen od zvukova… ah!… počinjem da se gubim, da „lupam“… Imam samo tebe… mo… te… sa…

„Da pričam?!“ pomisli on. „Šta da pričam?! Pod baldahinom, kad sam joj rekao ‘da’, sve sam rekao, šta bi još htela?!… Ne dolazi u obzir! Mir, muški mir, zanimljiviji je od svakog ženskog brbljanja!“

– Otkad nam je nestao „Reks“, tvoje ćutanje me još više pogađa, veruj mi!… Ah, da je on ovde, on bi, bar, zalajao, av!… av!… pardon!… ali… ali…

Orita zasuzi pri pomisli na psa koji je, zaista, nestao pod čudnim okolnostima. Izvela ga je, tog jutra, u redovnu šetnju, autobus se zaustavio na stanici, „Reks“ je zamakao iza autobusa, i – posle ga nije bilo! Kao da je uskočio u autobus i odvezao se, što je apsurdno, psi ne razlikuju brojeve autobuskih linija! Jednostavno, nestao je kao da je u zem…

– Razgovarala sam s jednom koleginicom iz apoteke, koja je popričala s jednom svojom daljom rođakom koja, opet, ima jednog druga iz gimnazije čiji je otac stric jednog od šefova dnevne ambulante u „Lazi“…

„Jedan… jednog… jednom… jedan…“, on je samo to čuo i, naravno, nervirala ga je tolika uporeba… šta sam rekao?… uporeba?… u redu, upotreba broja jedan. Pobogu, nismo deca!“…

– U „Lazi“… to ti je, znaš i sam, Psihijatrijska bolnica „Dr Laza K. Lazarević“ i… kaže… treba da dođeš! Tre-ba! Obavezno! Čovek je društveno biće, utvrdio je K. Marks, doduše, Č. Darvin je utvrdio nešto drugo… ali, ipak, nije normalno da čovek godinama ćuti… tj., da ćutiš, ti… Šta misliš, da te odvedem u sredu?…

„Mene! Ona! Da odvede! U sredu! U ludnicu! Ima li išta luđe od tog?!“…

– Ili u četvrtak?…

„Luda žena, luda… I brbljiva kao sve žene…“

– A u petak, hoćeš li u petak?… I noću rade… Hoćeš li sad, iz ovih stopa?…

„Nemam drugog posla“, pomisli Oren. „Laza K. Lazarević… I šta će mu ono K. u sredini, zar nije dovoljno samo Laza Lazarević?!… S kim da ga ne pomešaju?!… I ko da ga ne pomeša ako se izostavi to ‘veličanstveno’ K.?!… Možda ludaci da ga ne pomešaju s… s… ni sam ne znam s kim… Čudni ljudi, baš čudni… Branko V. Radičević… s obaveznim V., ali, on je umro… Pa Milan St. Protić, ambasador u Americi, s obaveznim St., ali on je smenjen… Taman kad bih znao da neću nikad, do kraja života, progovoriti i jednu-jedinu reč s Orit, ne bih išao tom… tom… K-u! Uostalom, ja ćutim samo s Orit. S drugima pričam koliko je potrebno. Ćutanje nije bolest, Francuzi, čak, kažu da je zlato, imaju takvu poslovicu…“

– Hoćeš li da ti preko veze uzmem uput za „Lazu“? Nek ti je u džepu, pa, kad odlučiš… Samo da te čika doktor čekićem malo kucne po kolenu? Čika-doktoru ne možeš odbiti da kažeš aaaaaaaaaaaaaaaa… da!…

„Da, da!… A posle da mi navuku košulju dugačkih rukava! Znam za jadac!“

– Orene, kod psihijatra odlaze i zdravi, to je sad moderno, zašto ne bi i ti?!…

„Aha, znači, ja sam, što ne brbljam, bolestan, a ona je, što melje, zdrava!“…

– Progovori, već, jednom, čoveče!… Bilo šta, samo… Ne kidaj mi ovo malo srca (providna aluzija na film „Ovo malo duše“) što mi je još ostalo… Ne ucveljuj me, kraj sebe, živog, mene, ženu, svoju, takođe živu, od krvi i mesa što se kaže!… (Bez komentara.)…

„Više sala nego mesa“, osmehnu se, on, u sebi, ne mogavši da se uzdrži…

– Molim, molim, molim! – nastavila je Orit da vapi (može i vapije!). – Do neba!… Pobogu, kud, to, vodi, zašto, ponekad, ne bi malo popričao sa mnom, a, a, a… lepo te pitam?!…

„Mir, tišina, ćutanje… Ona je dosadna s tim svojim neprekidnim mlevenjem trica i kučina!… Te ovo, te ono, te ‘Reks’, te ‘Laza K.’, te ‘Milan St.’, ne!… to je pomislio on, te… Jednom, našao je u ‘Rečniku’ dr Pere Polovine i Radmile Čulajević… (neverovatno prezime!): ‘Le professeur dit souvent: Silence!’ Profesor često kaže: Tišina!… Ja nisam profesor, ali ćutim… ‘Un grand bruit a trouble le silence de la nuit.’ Jaka larma, poremetila je noćni mir… Hm, ja ga, sigurno, neću poremetiti… I, iznad sveg, ona poslovica da je ‘ćutanje zlato’. Sasvim tačno. Ja, Oren, nemam zlata, u tom pogledu sam netipičan Jevrejin, ali ćutim, znači, bogat sam, bogat duhom, mudrošću, skromnošću, nikom ne dosađujem, najmanje Orit…“

– Možda bi ti dali koristan savet (zar može i štetan?!) kako da sa mnom progovoriš! Umeju, oni, to… u stvari, to im je, na kraju krajeva, struka, pod A, a pod B im je, sigurno, psihologija… Zašto ne iskoristiti njihovu stručnost i znanje, toliku praksu, na kraju krajeva (opet ‘na kraju krajeva’!) i dužnost medicinara da pomažu, a verovatno su imali i teže slučajeve od tvog, prema tom, znači…

„O, Bože“, pomisli Oren, „dokle će ta moja žena da priča (kad smo se uzeli, nije bila toliko napadna sa zahtevom da joj ‘deklamujem’!), dokle će da toroče, nagvažda, presipa iz šupljeg u prazno, zanoveta, muči me, burgija, balavi, dosađuje mi, napada, čantra, uspija usnama, šapće, viče, tuca u glavu… dođe mi da joj, zaista, viknem: ućuti, već, jednom, prestani, ne govori, ženo, umukni, zauvek!… Pusti me da na miru ćutim!… Ali ne mogu… ne mogu jer bih… u tom slučaju… progovorio!… A mene mrzi, baš mrzi da pričam s njom jer nemam šta… Nemam šta da pričam… Sve smo jedno drugom već odavno rekli…“

– Kaži mi bar da me voliš!

„O, pa to je tek smešno! Isto je tražila i prošlog utorka… Volim! U kom smislu volim? Zašto da je volim? Zar nije dovoljno što smo u braku? Šta, ta, do đavola, još hoće od mene?!… Želi da me raščereči, eto to! To, i ništa drugo.“

Orit je, sad, ljuto plakala!

Ništa novo, i do tog „čina“, dolazilo se bezbroj puta…

On priđe i pomilova je, nežno, dva puta po kosi, tačnije po temenu, zatim jednom po ramenu. Poljubi je u teme, jednom, još nežnije. Ne, nije on nju mrzeo, daleko od tog… samo… Mirisala je na prepržen luk, seckanu mirođiju i zagorelo mleko. Sve divni mirisi, ali… Ali ne reče ni reč! Vrati se u ‘muški deo sobe’ i poče da puni (jednu) lulu. Pušiće sutra, ali nek je napunjena, neka ga čeka spremna da je ‘posisa’…

– Pobogu, jesi li ti normalan?!… Zašto ti sa mnom stalno ćutiš?!… I otkad ti je naspelo da ćutiš, više se i ne sećam kad si mi nešto rekao, sećaš li se ti?… Kaži…

„Ovo je dobro: otkad ćutim, ništa joj nisam rekao!“

– Kaži…

„Kaži!… Šta da ti kažem? Kad nemam ništa, ama baš ništa… A, koliko vidim, nemaš ni ti, a melješ, stalno nešto brundaš, mrsiš, mrmljaš, cediš kroz zube… preko jezika… niz grlo… o, o, o!“

– Ponavljam, jesi li ti normalan?!

„Da joj kažem da sam normalan, bio bih nenormalan!“, pomisli. „I zato, ništa joj neću reći, znam za…“ (izbegao je poštapalicu).

– Reci… reci, nešto…

On je ćutao. Nije imao ni šta da kaže, ni volje da govori, a nije ni hteo da priča. Kad bi znao šta da joj kaže, rekao bi joj, što da ne, nije teško, napneš pluća, propustiš, niz dušnik, malo vazduha, pa kroz zube izlaneš neku glupost!… ‘Šta si danas planirala za ručak?’… ‘Pada kišica…’ ‘Jesi li srela, na stepeništu, Petronijevića, podšišao se?’… ‘Izgubila mi se u tvom vešeraju maramica, hoćeš li biti tako ljubazna da mi je…'“ Da, kad bi znao, ali on ne zna… Zna, samo, da ne treba da govori sa svojom ženom, to je sve. Nema nikakvog smisla. Ona mu nije ni učiteljica, ni ‘doktorka’, ni šefovica, ni ljubavnica, ni blagajnica iza šaltera, ni kondukterka, ni konobarica u restoranu, ni liderka PUŽ-a… Ona mu je samo žena, zakonita žena kojoj je davno rekao jedno sažeto „da“, zar to nije dosta, dovoljno s njegove strane?… S njene, izgleda, nije. Ona bi da priča, veze, da seiri, ogovara, kritikuje, govori nekom iza leđa, proverava, poverava se, žali se, možda i šali, podseća, priseća se, prekaljuje svoj duh na njemu, ispoveda se, zapitkuje, hvali, podstiče…

„O, o, o!… ućuti, već, jednom! Pusti me! Ostavi me na miru! Hoću da punim (svoju) lulu!“…

Orit poče da udara šakama po stolu. Situacija je kulminirala! (Baš je lep srpski jezik!). Nije znala šta da radi. Ustade, uze tašnu i izađe…

„Aha, ‘mleko joj je prekipelo’!“ – pomisli Oren. „Hvala Bogu!“

– Hvala Bogu! – reče glasno…

* * *

Posle pet dana, malo se zabrinuo. Ali, puštao je vremenu da prolazi. On je izostao tri dana, tek da se vidi kako ume i on…

Nije znao da li je, u međuvremenu, dolazila… Zatim je on izostao četiri dana… Ništa…

Ipak, jednog dana, primeti da su neke stvari pomaknute, znači, bila je, dolazila je kući… Gde je bila? Kud je išla? Šta je jela? Gde je spavala?… Hm, bilo bi zanimljivo saznati, ali… on nije od onih znatiželjnih, ne!… Taman posla od ljubomornih, ne!…

„Jesi li se predomislio u svom glupom ćutanju, Orene, ljubavi, moja?!“, pisalo je na ceduljici koju je vidno ostavila na stolu…

* * *

Posle dva meseca… ne, prošle su, čak, i dve godine!… kad pre?!… jednom, dežurajući na prozoru, iza zavese, u zasedi da je na vreme spazi kad dolazi u zgradu, sakrio se, pre nego što se popela u stan, sakrio se u orman, među kapute i mantile i, strpljivo, sačekao da ponovo izađe pa je pošao za njom…

Izgubila mu se u centru… Ušla je u nov TC „Milenijum“, a na koju je stranu izašla, ne zna…

Više se, gotovo, nisu ni viđali. Ponekad, na ulici, uglavnom oko njene apoteke, izdaleka, retko bliže, mahnuli bi, mahinalno, jedno drugom, i to je bilo sve… Odvojeni od postelje, stola i, naravno, prvenstveno jezički – tako je sve i počelo – sveli su se na retke znake ulične etikecije.

Situacija kao da je malčice postajala ozbiljna?!… Ozbljna u smislu nerazumljiva, samo to…

Jednom, na ulici, ugledao ju je. Pošao je za njom. Hteo je da se uveri, krišom, kud ta njegova brbljiva žena odlazi; šta kupuje; kod koje frizerke je tako naglo promenila frizuru, strukturu kose, razdeljak prebacila na drugu stranu, izabrala nov oblik i boju, možda, čak, šampon i preliv; zašto je počela da nosi plavo kad je pre, iz dna duše (nije njegov izraz!), prezirala plavo govoreći da ‘njena duša nije teget’… Da, i gde Orit spava ako ni za jevtin hotel nema dovoljno para (najverovatnije kod neke prijateljice iz apoteke, brbljive kao što je i ona, sama!). I šta je ustanovio?

Sedela je na klupi, u parku, s nekim čovekom i milovala njegovog psa!

Takav kič!

Zar posle dve godine „upasti“ u takav kliše koji se „kači“ iznad kreveta, u spavaćoj sobi?!

A pas… teško ga je opisati. Ni nalik „Reksu“! Običan pas, mešanac… možda, čak, s rovašenim uvom, ali ne bi se mogao zakleti…

Bogami, sedeli su na klupi više od sata dok Orit nije otišla a on zauzeo njegovo mesto i odmah s neznancem stupio u razgovor.

– Čudi me da tako neoprezno započinjete poznanstvo s nepoznatom ženom… Ponudi vas, na primer, bombonama, kao pred Grčkom ambasadom, onog leta, onaj tip, pisale su novine… i uspava vas, opljačka i… nikad se ne zna… možda, čak, i otruje?!

– Otruje?!… Ne budite smešni, pa to mi je ljubavnica!… Žene, gospodine, to jest supruge, truju, ljubavnice ne!!!

„Dobra fora“, pomisli, „Orit ljubavnica! Vic godine!“

– A, tako… Pa, zgodna je, imate ukusa… Sigurno nije udata?

– Ima muža malo ‘udarenog’ koji neće da se leči.

– U kom smislu?

– Prestao je da razgovara. Tek tako, neće da priča sa svojom ženom i, naravno, ona trpela, trpela… pa se „snašla“, život traži svoje, dragi gospodine…? gospodine…?… s kim imam čast, ja sam Ljubomir?

– Oren.

– Oren?!… Neverovatno kako je mali ovaj svet, zapravo, mi živimo u jednom globalnom selu koje se zove Beograd… I njen muž se zove Oren!

– Sastajete se u jevtinijim hotelima?

– Nemam ja para za to, prijatelju… Jedva sam kupio i ovog mešanca, na kredit sam mu kupirao rep, za kupovinu rasnog psa nisam imao dovoljno… Kupio sam ga u azilu za zaista bagatelnu sumu, ni pet paklica najjevtinijeg duvana! A vredi, bar, deset boksova, šta taj sve ume!… Zna da broji rimske brojeve, predviđa poskupljenja gradskog prevoza, laje na zvezde… Po njegovoj ideji, snimljen je i film „Lajanje na zvezde“…

Očigledno, neznanac po imenu Ljubomir, bio je sklon „zafrkanciji“, ali Oren pređe preko tog.

– Mogli ste da uzmete nekog psa s ulice, toliko je tih skitnica da gradska uprava… znate te priče koje već pomalo zadiru i u politiku ekologije…

– Ponekad odemo kod moje tetke i teče kad okopavaju baštu, ponekad kod mog starog školskog druga kad nije kod kuće, ima lep kamin, ponekad kod…

– O, nemojte izdavati baš sve vaše tajne, mogao bih vas kopirati!… Mogao bih postati ljubomoran na vašu sreću, na… s kojom vodite ljubav…

– Ljubavnica mi jest, ali mi ne vodimo ljubav! – reče Ljubomir i Oren ostade zapanjen (na ovom mestu, dobar stilist ne bi propustio da zaključi: sve je očekivao, samo to ne!).

– Izvinite na diskreciji, ali… Šta, onda, radite?!

– Znatiželjni ste kao moja žena! I ona bi htela da zna šta nas dvoje radimo!

– I vi ste… hoću reći, oženjeni ste?!

– Da, imam sasvim normalan brak… Ali kao pisac kratkih priča – jer, ja sam to… dozvolite dopunu predstavljanja – reče on i pruži ruku – Ljubomor Micić, pisac kratkih priča, zvanih novinske.

„Kao onaj Nušićev špijun“, pomisli Oren.

– Drago mi je… Oren de M. Čitalac kratkih priča… Niste mi završili, prekinuo sam vas…

– Podsetite me, ponekad mi se pažnja rasipa?

– Pa pitao sam vas… u vezi vaše ljubavnice… šta, onda, radite… radite… kad ne vodite ljubav?!

– Orene, bolje je da ne saznate jer ne biste verovali… Mi pričamo! Jednostavno, govorimo, poveravamo se, sećamo se naših života, dogodovština, doživljaja… Znam čitav njen život, a i ona moj… Ona i njen muž-osobenjak nisu imali dece – kao što nismo ni moja žena ni ja… Ona i njen muž-osobenjak, imali su samo nekog psa koji je nestao pod misterioznim okolnostima… Često priča o njemu…

– O mužu?

– Ne, o psu… Ponekad pođe sa mnom i posmatra dok riljam tetkinu i tečinu baštu, ili odemo na pljeskavice, na Adu, bili smo vozom „Nostalgija“ u Sremskim Karlovcima, izvanredan događaj…

– Doživljaj – Oren nije mogao da ga ne ispravi.

– Oho, neki lektor?!… U pravu ste, doživljaj… Zaista, ‘napunio sam baterije’, pa… ima tog, dosta, što nas vezuje… Ne znam da li vi, kao običan čitalac, možete razumeti te sitne ljudske svakodevne činove, radosti, najobičnije životne radnje, kad morate da naoštrite ašov, da zakrpite traku na pisaćoj mašini, ali ja, kao pisac priča, moram to imati u vokabularu… Dva-tri puta sam joj oprao kosu, naterao sam je da promeni frizuru…

„Aha, to si bio ti!“ pomisli Oren.

– Ona meni zašije dugme, moja supruga za to često nema vremena, samo ponavlja „sad ću, sad ću“, pa nikad… Ja njoj ponudim čokoladne bombonice s višnjom marelicom, obožava ih… Ona mene, ponekad, pošašolji po kosi…

– Kao da ste „Reks“?!

– Pa, tako nekako… Rekli ste…? Otkud znate da se njen pas upravo zvao „Reks“?!

– Svaki drugi se tako zove…

– U pravu ste… stvarno se, zvao, tako… Ah, šta bi ona dala da ponovo ima tog svog izgubljenog psa!… Ali, dosta smo pričali, morao bih da pođem… Hoćemo li, Dimitrije? – reče on obrativši se (svom) psu.

Ali, psu se nije išlo, skoči na klupu i ugnezdi njušku u piščevom krilu.

– Neće da ide… Maza!

– Voli da je napolju, na vazduhu… Da, čudna je ta moja ljubavnica, veoma čudna…

– Kao što ste čudni i vi!

– Hm, šta da vam kažem, Orene… Ne znam da li Jevreji imaju neku sličnu izreku, ali mi, Srbi, kažemo: „Našla vreća zakrpu“, zar to nije divno rečeno?!

– Mi, Jevreji, kažemo nešto slično: „Pod pomorandžom nećeš naći limun, ne!“

– Ali, ako je pomorandža kalemljena, pa je jedna grana s limunom, a?! – nasmeja se Ljubomir.

Imao je širok, otvoren osmeh, lepe zube pisca koji ume da zaplete i rasplete radnju.

„Te usne, Orit je, sigurno ljubila!“ pomisli Oren, ali, naravno, tugu ostavi unutra. „Riljanje bašte, pranje kose… Možda joj je strugao i pete, Orit ne može, zbog stomaka, da ih dohvati!“

– A vi, jeste li oženjeni?

– Tako, znači – pređe on preko pitanja – platonska ljubav, ljubav na daljinu… Kako ugovarate sastanke, ako nije tajna?… Dimni signali?!… Interesuje me kao čitaoca, samo kao čitaoca…

– Jednostavno, odem, sa psom, pred njenu apoteku… spazi me… i ona zna… biću tamo, to jest ovde… Ovo je naša klupa…

– Dobra fora – reče Oren. – Nikad se (jedne) tako jednostavne stvari ne bih setio…

– Čak smo izrezbarili i inicijale, pogledajte…

„Banalnost će uništiti svet!“

– Ne vidim…

– S druge strane…

Pronašao je „O+LJ“.

– A zašto s druge strane?! Svi rezbare s lica?!

– Naša mala tajna… Izrezbarili smo naše inicijale zbog nas, samih, ne zbog drugih. Ona i ja nismo pozeri, razumete?… Prema tom…

– U redu…

– Hoćemo li, Diimitrije?… Čekaju nas veštačka koska i ušuškan dom! A mene i karo ćebe bez kamina… ha… ha…

– Ne verujem da će ta vaša čudna veza trajati bogzna koliko dugo – reče Oren ni sam ne znajući zašto tek tako zadire u suštinu njihovog odnosa.

– Zašto tako mislite?!

– Zato što se i osećanja tanje. I ljubavna osećanja. Znam to dobro kao čitalac. Toliko je dela u kojima se ljudi vole, pa zamrznu, kao i dela kad mržnju zameni ljubav. Dakle, tanje se osećanja. Kao đon, kao koža na tabanima pa moramo da nosimo pojačane čarape, uloške, podmetače, da koristimo, uopšte, razna druga pomagala… veštačka srca, zube, sočiva, metalne šipke umesto cepanica…

– Valjda cevanica?!

– A šta sam ja rekao?!

– Cepanica…

– Lapsus… Cevanica… cevanica jer nismo više ono što smo bili po rođenju, hoću reći, vreme čini svoje…

– Varate se, dragi moj!… Videćete zašto… ispričaću vam kratak detalj… Da niste možda i vi pisac kratkih priča?

– Ne, samo čitalac… Rekao sam…

– Vidite… Ona je moja podrška u pisanju… Kad mi zapne oko pisanja, telefoniram joj ili kod njene koleginice kod koje stanuje ili u apoteku… i ona dođe… Ja je, dok pišem priču, vidim kroz prozor… Mahnem joj, ona stoji i daje mi podršku. Priča mi krene kao po loju…

– Hoćete da kažete da ona stoji napolju dok vi pišete priču?! Nešto kao vizuelna inspiracija?!… Neobičan motiv, originalan, nema šta… Nikad takvu priču nisam pročitao.

– Zato što još nije napisana! Ali, s obzirom koliko smo nas dvojica ovde, na klupi, već ste ušli u priču… u priču koju ću, neizostavno, napisati… Nemojte me krivo razumeti, ali… kao da ste i vi na neki način umešani u moj i njen život, imam takav osećaj, pogrešan, naravno, ali…

„Nećeš ti ništa napisati“, pomisli Oren. „O tom odlučujem ja, samo ja!“ Pomisli, možda malo glasnije!

– Nešto ste rekli?

– Zar jesam?! – začudi se Oren.

– Izvinite, učinilo mi se… Možda ste, samo, malo glasnije mislili… A da li vi volite pse? – upita. – Pre nego što se rastanemo, voleo bih da znam da li volite pse, potrebno mi je za tu priču koju ću obavezno napisati.

– Volim, pa šta?!

– A ime?

– Čije ime?

– Ime psa? Kako da vam se zove pas?

– „Reks“… Lepo ime je „Reks“…

– Da, već ste ga spominjali, trebalo je da pretpostavim. Ali i pisci ponekad promaše, i pisci su samo ljudi…

„Reci još samo: ‘od krvi i mesa’… i uveriću se kakav si ti pisac!“ zaključi Oren.

Ali Ljubomir ne izreče tu banalnost. Nego nešto drugo što zapanji Orena.

– Znate, ponekad priče pišu naše živote, ponekad… ponekad…

„Ja jesam osobenjak“, pomisli Oren, „ali me ovaj pisac ‘šije’… Jadna Orit, kakav joj je ovaj nazovi-ljubavnik?!… Zar nije mogla naći normalnog ljubavnika, a ne ovakvog, da mu bude inspirativna podrška, ‘rame za razgovor’?“

Bez zbogom, pisac i njegov pas odoše niz ulicu… pardon!… iz parka…

U nekoliko poteza, nožićem je izgrebao njihove inicijale, nema ih više, ne!

Zamisli se.

Bogami, ima nade!

Ako mu je i dozvolila neki suv poljubac u kosu, u lakat, u koleno… nije mu dala telo!!! Platinska ljubav… pardon: platonska… Nije izneverila njegov znoj, ah, ni krik, pa ni sve one njihove male tajne, ljubavne, iz vremena srećnih dana s početka bračne zajedice kad je on bio ‘normalan’ i kad nije ‘patentirao’ svoj ‘izum’: ‘ne govori, mnogo, sa ženom, svojom’…

Da, luda misao!

Odjednom, sinu mu sasvim luda misao!

Kao da mu je tu misao neko prišapnuo u najluđem snu!

Otišao je (ako hoćete, dodajte: ‘iz istih stopa’) u azil za pse. Pa pravo na kavez u kom je umilno zalajao njihov verni „Reks“!!! Isti onaj stari „Reks“, nedostajao mu je samo zub!… ali „Reksov“ glas, „Reksov“ jezik, „Reksov“ miris, „Reksov“ rep, „Reksove“ sline, „Reksova“ fleka, „Reksovo“ cviljenje, „Reksov“ smeh… i pogled koji je „govorio“: gde je Orit?!… Orit?!… Orit?!… Orit?!… Orit?!… Av?!… Av?!…

Posle dve godine?!… Da je sačekao još godinu, bile bi ravne tri!…

On će napisati pravi kraj priče!

Samo on!

A kakav?

Ništa lakše…

Treba samo da…

Pogodili ste, na to sam mislio…




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *