Olga Lalić – Krowicka: GRAD NIŠTAVILO

Sat pokazuje na postojanje novih misli. Taj sat koji ne prisiljava na išta. Šume u jesen ljudski koraci i glasovi. Također šûme Jerkina individualana rješenja. Ona dobro zna kad treba ustati, uzeti torbu i krenuti na put u grad Ništavilo, smješten iza šume drveća – snova i duboko ispunjen tajnama uma.

Ispred Jerke se savija put, čas uzak, čas širok, ali sretan što po njemu hoda putnik sa ciljem, jer one druge, koji hodaju bez cilja, više ne može podnijeti.

Iznad Jerkine glave lagano se savijaju i vise grane, okupane jutarnjo maglom. Čisto lišće, kroz koje prodire kafenilo, drhti od mira. Čudno je, ali lijepo, kada nešto tako drhti. Ovaj drhtaj se, istina je, oslanja na odlučnost postojanja i razvoja samosvijesti. Zato Jerka, koračajući tvrdim korakom, osjeća čisto jutro, bez bilo kakve zbrke u glavi. Bol je tu. To je najvažnije. Bol, rođen prije početka postojanja novog bića, kada je prirodi potrebno novo biće, vratio se. I na samom početku se spojio sa vremenom koji podržava lagano stanje nutrine.

Hodeći dalje, Jerka sigurnim pogledom njeguje „to ispred sebe”. U suštini, spajanje bolova, rastavljenih vremenom je kao spajanje raspadnute ličnosti u jednu, koja je pripadala tom jednom univerzalnom biću. Pravi i spojeni bol nagovještavaju čovjeka svjesnog vlastitog postojanja. Bez obzira na to što je njegova duša dugo vremena bila van tijela, ili pored njega, ili na ramenu, ionako je prostranstvo u ovoj tvrdoj „kutiji” pronašlo svoj zakon. Prostranstvo je od početka imalo svoja prava kojima vlada, mada ih, u Jerkinom slučaju, nije moglo iskoristiti. Možda zbog toga što je Jerka govorila glasom društva: individuuma, čudaka, hvalisavaca, zamišljenih, bezobraznih, primitivnih, mudrih, duhovitih, rasijanih, nesigurnih, samoljubljivih, sretnih, radosnih, sigurnih, ponosnih… U tu zagušljivu buku prostranstvo obično nije moglo ući. Ipak, danas mu je to uspjelo zbog ostvarenja i pobjede dugog i neprestanog vjerovanja u stvari svježe, lijepe i čiste. To „van nas” odlazi slabo i nemoćno, a vraća se jako i silno. Daruje nas sto puta više.

Najveća tajna svega toga skriva se u onome „van nas” koje treba uvijek poštovati, vječno, bez hvalisanja i glupiranja. To stalno i dugo vjerovanje prolazilo je kroz različite tame, kroz zagušljivost, zlobu, suze. Unatoč tome, put se nigdje nije prekidao. Ljuske su popucale i opale sa bića koje se oslobodilo od betonskog bremena „pojedenog” postojanja. Pojedeno? Baš u tome spava čitava istina. Pojedeno postojanje nalazi se u pojedenom čovjeku, kroz katastrofe i ljudske nesreće ovoga svijeta. I „ispod njega” skriva se „istinito” postojanje, baš u tim pogriženim kostima koje nikad ne pucaju i ne rasipaju se. Mogu se samo zapaliti, ali od spaljivanja nastaje pepeo, a od pepela novi život.

Jerka je osjetila da u njenim mislima stanuje sjenka. Odjednom je vidjela kako se izvija iz njene nutrine prema van i shvatila je da joj je potrebno više svjetla i sunčeve topline. Počela je trčati prem gradu Ništavilu. Dok je iz njenog trbuha visila sjenka, sove su na granama čitale knjige. Te sove sa bordo mašnicama. Iz njihovih knjiga izlazile su riječi pune, sočne i  smislene. One koje su najvažnije na dan rođenja. Riječi mudrosti i bordo riječi ljubavi. Bordo kao krv – a krv kao ljubav.

Na kraju grada, visoki i istovremeno niski neboderi bili su okruženi staklom. Jerka je pronicala pogledom kroz staklo ka najmanjem neboderu toga svjetlonosnog grada. – Ovdje će biti najbolje rasprostrti stvari – pomislila je, buljeći u zeleno drvo koje je raslo ispod najmanjeg nebodera.

Uzela je svoje rekvizite i počela se udobno namještati. Sa nebodera je bistra voda kapala ravno u Jerkine oči.

Nakon trenutka, njene okluopane oči otkrile su značenje toga puta. Unatoč bojazni koju u njoj – u nama –  uzrokuje ništavilo, pronašla je sklonište ispod najmanjeg nebodera, na početku ili na kraju grada. Nije bilo potrebno da dalje ide. Zašto, kad se sve nalazi na početku ili na kraju? Sredina je samo esencija onoga što je bilo i što će potom biti.

Bojazan je morala biti, kao glas koji nas vuče prema neznanom i nepredviđenom, za koje smo, u dubini duše, ovako ili onako, ubijeđeni da su u njima skrivene sigurnost i punoća postojanja. Ta punoća ništavila i ispunjene praznine, koje je teško samom sebi objasniti, samo ih se može osjetiti, ili u njih zaroniti najdraži dio tijela.

Jerka je upravo to učinila, jedan svoj dio zaronila. I postala je bistrina postojanja. Bistrina koja teče. To je najvažnije. A najvažnija je riječ. U riječi misao. U misli duh. U duhu radost. U radosti tijelo. U tijelu najdraži njegov dio koji oblikuje „nas”, a „nas” oblikuje „to van nas”, „to ispred nas”, „to iza nas”, „to u nama”, i „to sad”  je esencija smisla i cilja prema kojem težimo.

Junakinja je postala autentična osoba. Jerka je upravo pogledala na svoju ruku, iz koje je skrivena duša ispuštala oblačiće.

(2006)

 

Beleška o autorki:

Olga Lalić-Krowicka, rođena je 02.04. 1980. u Šibeniku (Hrvatska), poljsko-srpskog porijekla. Diplomirala je serbokroatistiku na katedri za slavistiku  Jagjelonjskog Univerziteta u Krakovu (Poljska). Stipendistkinja Ministra kulture Poljske za 2007. i 2011. godinu. Počasni građanin carskog grada Sirmium (Sremska Mitrovica, od 2014.) i laureatkinja nagrade „Misaonik” za 2014. godinu.  Objavljuje svoje radove u poljskim i balkanskim časopisima i antologijama.

Prevođena na engleski, bugarski, litvanski, makedonski, rusinski, bijeloruski, ruski, slovenski, španski, albanski, rumunjski i njemački jezik. Laureatkinja petnaestak književnih nagrada, između ostalih: Glavna „Nagrada Fondacije Spartak“ na Melničkim Večerima Poezije, (Bugarska, 2006.) i priznanja „Zlatni krug“ za afirmaciju srpske satire u svijetu, „Satira Fest“ (Beograd, 2010.), međunarodne književne nagrade za kreativnost „Naji Najman”, (Liban, 2015.) itd.  Prevodi poeziju. Prevela je više zbirki pjesama i proze autora iz Poljske i sa Balkana.  Objavila je petnaest autorskih knjiga poezije, drame i bajku. Bavi se također fotografijom, crtežom, slikarstvom i projektiranjem korica. Izlagala je svoje radove na kolektivnim izložbama u Srbiji i Makedoniji.

Stanuje i stvara u Dukli, u Karpatima (Poljska).

 




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *