Miroslav Pelikan: PRETRAŽITELJI

Nekoliko gradskih antikvara redovito se sastajalo svakog četvrtka u otmjenoj taverni Zlatna krila na kartanju. Igralo se u male svote, tek toliko. Važniji od svega bio je međusobni razgovor, posebice kada alkohol otpusti poneku kočnicu i kaže se nešto što se nije smjelo.

Bogumil Carek, najdeblji i najviši, važio je za najbogatijeg među njima. Uzdigao se pravodobnom kupnjom što nakita što porculana, rijetko slika, marno radeći nekih tridesetak godina.

Drugi iz družine bio je Velimir Kovač, orijentiran uglavnom na antikni namještaj, čovjek s malo riječi i uglavnom nepoznate vrijednosti imovine.

Treći, suhi i niski, Ernest Kraus, ozbiljni kolekcionar umjetničkih djela, po mnogima možda i najbolji poznavatelj umjetnosti u gradu.

Četvrti, antikvar za sve i svašta jer doista je radio sa svime i svima, čovjek neupadljiva lica, tiha govora, Egon Simon, iako su neki govorili da mu to nije pravo ime i prezime, već jednostavno izmišljeno radi posla.

Te je večeri Carek pokupio sve novce, veselo se tapšući po trbuhu.

-Što vam ja mogu? Zna se, igrač bio i to ću i ostati.

Kovač i Kraus kratko su se pogledali, Simon nije također reagirao.

-Da, to vam je tako, treba znati igrati, nastavljao je Carek.

-Znate, iznenada će Simon, danas mi se dogodilo nešto veoma čudno.

Da, što to?,,svi će gotovo u jedan glas.

-Posjetio me je gospodin Rainer i ispričao zanimljivu priču. Naime, načuo je kako u Strmoj ulici leži pravo bogatstvo.

-U Strmoj ulici, tamo je zanimljiv samo Faber, dobaci Starek.

-Svi znamo što Faber ima, odbrusi mu Simon.

-Riječ je o kući u dvorištu, Strma broj petnaest B, nastavi posve mirno Simon.

-Da, sjećam se, u dvorištu, na broju petnaest nalazi se neka potleušica. To je zapravo dobar teren za gradnju, umiješa se Kovač.

-Zemljište vrijedi milijune, ali je sigurno puno vlasnika i nasljednika, progovori i Kraus.

-No dobro, nastavi Simon, kaže mi Rainer, u toj skromnoj dvorišnoj kući živi Ferdo Kempinski.

-Nikad nisam čuo za njega, zamišljeno će Kraus.

-Niti ja, nadoveza se Kovač.

-Ja sam se jednom susreo s njim, tiho će Carek. Htio je kupiti neki mađarski porculan, ali nije.

-Dobro, što je bilo dalje, upitaše Simona.

-Rainer mi veli da bi ga bilo dobro posjetiti. Vjeruje kako bi bilo posla za sve nas, a njemu, Raineru, platit ćemo uobičajeni postotak, jedan, jedan i pol posto,

-Mogli bi već sutra popodne, zaključi razgovor Carek.

Care, Kovač, Kraus i Simon, u petak popodne zakucali su na vrata dvorišne kuće u Strmoj ulici broj petnaest.

Nakon dužeg čekanja vrata im je otvorio mladić iznimno kovrčave kose, nekako zbunjen.

Nakon predstavljanja, mladić im je kratko rekao.

-Da, moj djed Ferdo Kempinski ima neke vrijednosti, no on je sada na oporavku u sanatoriju. Sačekajte dok se ne vrati.

Otišli su pomalo razočarani. U polumraku kuće nisu opazili ništa vrjednije, ništa što bi opravdalo njihov dolazak.

Idućih tjedana sve je teklo po ustaljenom rasporedu, uz kartanje četvrtkom, uz uobičajeno zapažanje slabijih strana protivnika.

No, napokon je Rainer donio vijest Simonu.

-Stari Kempinski se vratio, sada je vrijeme.

I evo ih opet u kišnom danu u Strmoj ulici 15 B. Unuk i djed su ih dočekali na vratima trošne kuće. Kempinski im je pokazao cijelu biblioteku, nekoliko ulja, ponešto porculana, dva, tri antikna komada namještaja.

Antikvari nisu bili zadovoljni. Posve obična ponuda, ništa osobito.

-Znate, nastavi Kempinski, uz ovo sve što vam nudim, rado bih prodao jer nešto konkretno želim ostaviti unuku, rado bih prodao i jednu kartu. No, da ne bude zabune, ona nije pretjerano stara, no možda vodi nekamo. To je prikaz, možete i sami vidjeti, reklo bi se nekih, nepoznatih tajnih hodnika. Hodnika koji su koristili pripadnici stranih sila za onoga rata. Doista, tko zna što krije?

-Dajte da je malo bolje pogledamo.

Kempinski je u cijelosti raširio neveliki svitak papira. Niz crta, lijevo, desno, gore, dolje, neke su se križale.

Na dnu je pisalo Grad 1943.g.

-Tko će se snaći u tome, pomalo je zdvajao Kovač.

-Malo truda, malo truda gospodo. Sve to valja precizno istražiti.

-U redu, brzo će Simon. Vjerujem da se sva petorica možemo lako dogovoriti, na opće zadovoljstvo, uključujući i kartu naravno.

Tako je i bilo.

Četvorica antikvara otkupila su gotovo sav sadržaj trošne kuće, onako po četvrtinu, dok će karta biti zajednička.

Uskoro su saznali kako je stari Kempinski umro a unuk se odselio u inozemstvo.

Sve skupa nisu loše prošli, zaradili su primjereno. No, što s kartom? Valjalo bi je odgonetnuti.

Odlučili su najprije kartu iskopirati, svakome po jedan primjerak, a original su pohranili kod javnog bilježnika Fuštara.

I Carek i kovač i Kraus i Simon proveli su niz večeri, nagnuti nad kartom, nastojeći shvatiti značenja i odnose tih silnih crta. Konzultirali su mnoge poznavatelje povijesnih prilika, pa i geodete, policajce, novinare, no, pojavio se samo jedan podatak. Po svemu sudeći karta vrlo vjerojatno pokazuje splet nepoznatih hodnika u podzemlju, ispod njihova grada. Svu četvoricu je čudilo, prvo, kako to da se karta nije pojavila ranije? i drugo, kako to da nitko ne može razjasniti misterij tih crta, odnosno, ima li u tim prostorima, uopće išta vrijedno.

Šteta što nisu vrijeme ozbiljnije porazgovarali sa starim Ferdom Kempinskim. On je zacijelo znao nešto više a možda i nije.

Kempinski je bio dovoljno star da doživi nastajanje karte u u nekom uredu ondašnjih vlasti, razmišljao je glasno Carek, koji se u međuvremenu promaknuo u šefa pretražiteljske ekipe antikvara.

Često su u posljednje vrijeme šetali i njuškali po Gornjem gradu, oko njegovih čvrstih zidina, po Donjem gradu. Zavirivali su u mnoge kutke starih građevina, čudeći se kako nikada nisu bili u tom dvorištu ili na teško vidljivoj stazi koja se skrila pored kuća na padini brijega.

No, ništa. Jedino su zaključili kako je vrlo vjerojatno da gornji dio karte pokazuje sjever a donji jug.

U međuvremenu njihovi su poslovi cvali, valjalo je upotpuniti praznine u obiteljskom rodoslovlju mnogih koji su se vješto penjali na hijerarhijskoj ljestvici vlasti.

Sve su rjeđe razgovarali o karti, pa i na kartanju su je rijetko spominjali sve dok, opet Rainer nije dojavio Simonu zanimljivu vijest.

-Jučer su bageri komunalnog poduzeća na južnoj strani Uske ulice otkopali, ne baš duboko u zemlji, jednu prostoriju. Bila je potpuno prazna, samo beton. No, sa strane, radnici su pronašli metalna vrata. Po svemu sudeći, rupu će zatrpati.

Nekoliko telefonskih poziva bilo je dovoljno da se njih četvorica neometano spuste u rupu u Uskoj ulici i stanu ispred metalnih vrata.

Otvorili su ih s metalnom šipkom, u drugom, ozbiljnijem pokušaju. Miris vlage izjurio je iz tame, no bilo je očito, u prostoru iza vrata ima zraka. Zakoračili su oprezno, osvjetljavajući tamu s jakim baterijskim lampama.

Simon je neoprezno zapeo za nešto, spotaknuo se je i pao, uz psovku.

Carek je osvijetlio nekoliko praznih drvenih sanduka za streljivo.

Hodnik se lagano spuštao. Nailazili su na dijelove vojne opreme, sanduke sa raznim vrstama streljiva, od kojih su poneki bili i puni.

Hodali su oko dvije minute, dok nisu ugledali siva, metalna vrata. I njih su bez teškoća otvorili te ušli, osjetili su to odmah po strujanju zraka, u veliku dvoranu. Tragovi lampi po svodu to su jasno pokazivali, velika, prazna dvorana.

Glasovi su jezivo odzvanjali.

-Hej, viknu Kovač, gledajte, poklopac na podu.

Prišli su i ugledali, osvijetljeni, okrugli, metalni poklopac. podigli su ga i zarili svjetlosne zrake u tamu.

Ispod njih prostirao se tunel sa strmim stepenicama. Bez mnogo razmišljanja Carek je krenuo prvi a za njim i ostali.

-To ti je ta okomita crta, brundao je Carek.

No, nakon nekih tridesetak sekundi spuštanja, dosegnuli su dno, stijenu, tunel je ovdje završavao.

-Vratimo se, žalosno će Simon.

Penjali su se sporo i nesigurno, no izlaz s poklopcem se nije ukazivao. Vratili su se do stijene, sjeli izmoreni a Carek je izvadio kartu koju su kupili od Kempinskog.

-Tko zna što ovaj papir pokazuje? Tko zna na kojoj su karti ovi hodnici u kojima smo zarobljeni?

Smota kartu, stavi je u džep i izvadi igraće karte.

-Odigrajmo jednu.

Šutke su igrali a lampe su drhtavo razbijale tamu.

Idućih dana policija je bezuspješno tražila četvoricu antikvara. Pričalo se po gradu svašta, da su oteti, da su se udružili u urotničku skupinu, da su pobjegli na Istok ili na Zapad.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *