PUTOVANjE

Upravo sam se vratio s treće četvrtine Meseca. I tamo beže od bola. Obilaze oko strmih litica i svoja tela ka podnožju puštaju lagano, niz blage, ušuškane zavijutke greha. Kraj retkih okuka izazova, promiču šćućureni i nemi, dok im ne umaknu. Onda se okreću, rugaju se i grohotom likuju, kao da je putu kraj.

Putuju onom stranom Meseca na kojoj je bol najmanja. Nevažno im je boluje li on zbog njih, i zato tuda mogu samo jednom. I tamo se život otkriva, ali i zaustavlja, ukaže li se kome privid da ga je otkrio.

VREDNOST I MERA

Uvek kada spomeneš vrednost i svoje pravo da sudiš, pomisli kako čovekov um nije u stanju da potpuno sagleda i razume gotovo ništa iz sveta koji nastanjuje i deli sa bezbroj drugačijih formi živih.

Ono, čiju vrednost bi da izmeriš, ovde je iz istih razloga kao i ti. Kada ispuni svoj zadatak, lako se preobrazi u novi oblik, za tebe neživ, ali po višim merilima možda bezvremeno živ.

Ako su izvorišta svih nevolja u stalnim porazima svetla u borbi za prostor u našem pamćenju, možda bi prava mera za vrednost moglo biti vreme koje nam protekne u pamćenju učinjene dobrote. Nisu li upravo ti trenuci najefemerniji, od svih znanih nam prolaznosti?

ŽEZLO I FRULA

Danas sam bio srećan, zbog sunca čiji su zraci, posle toliko prevaljenih svetlosnih godina, nakratko uspevali da ljudima dotaknu čelo, obraze i vrat i došapnu im kako će uskoro odnekud ponovo izviriti; zbog ladoleža u malom vrtu, koji je veselo grabio svojim visinama, osokoljen istim šapatom; zbog povetarca koji nam je u kose uplitao neke drugačije zvuke, a u nozdrve unosio mirise i svežinu udaljenih krajeva planete, želeći da nam ih tako približi.

Ali, jasno sam video i kako se u jedan deo mene uvlači patnja, zarivajući se užurbano u obale moje svesti. Bila je tiha, ali neprestana: zbog čovekovog usuda koji ume da, jednim zamahom, po savršenom skladu prospe seme nesklada; da prirodno obesmisli njegovom suprotnošću, a sreću nesrećom.

Ako je svaki čovek jedinstven po raznolikosti kosmičkog u svom telesnom i bestelesnom, postoji li išta kadro da njegovom žezlu i maču udahne snagu pastirske furle i tako životu pronađe smer?

RAVNOTEŽA ŠUME

Za sve postoje razlozi, ali je neprekidno traganje za dokazima pogrešno koliko i neverovanje u njih. Težinu svačije uloge, pa i tvoje, vagaju gornji tasovi i nemoj misliti kako se bez tvoje role može, jer je mala i bez velikih reči. Odsustvo samo jedne kolonije ježeva ili orlovskog gnezda, remeti ravnotežu čitave šume i na neko vreme menja njene zakone, makar ostala božja stvorenja i ne znala za razloge promena.

Život je kraći od odraza koji ostavlja u tvom oku. Osmotriš li ga, videćeš kako se s vremenom sabija uz ivicu puta i počinje da kruži oko tačke spajanja prošlog, sa onim što će doći. Besmislen je pokušaj opiranja, na razmeđu budućeg i svega bivšeg.

UMORAN

Ne marim više za one koji svoj um snishodljivo prepuštaju plamenu začetom iz crnih iskri bezumlja, iz neznanja za koje se istrajno bore.

Sve manje mi je važno što igra svetlosti i čarolija boja na pokretnim slikama od kojih je sazdan svet, u njihovim očima izgledaju drugačije.

Umaram se od verovanja kako će jednom shvatiti da su najveće lepote ovoga sveta satkane od nadanja i snova; da su postojbine najlepših nada među tužnim sazvežđima i da krila na kojima nam ih život šalje izgledaju baš tako; da su najdivniji snovi oni kojima nas bol daruje.

Ipak, verujem da zaboravom ne treba pobeđivati vreme. Jer, njega gotovo i nema. Možda, tek za osmeh, u koji se sabila večnost, da zajedno tvore tren.

PRIČA O SVICU

Bilo je teško onih godina, kada je lepota iščezla. Studen, vihori, dani od izmaglice… Mnogo sam puta poželeo da odustanem i krenem natrag, ka zrnu prapočetka, skrajnutom od pogleda i izmaknutom sećanjima, koje strpljivo čeka i vazda svija utočište odbeglom gospodaru.

Ali, tih mi je godina, katkad, na dlan sletao uvek isti svitac. Pevušio je pesmu satkanu od mojih ponora i visina, od mnoštva prigušenih uzdaha i retkih osmeha. Pred ponoć mi je javljao kako nebo odbacuje one bez rana i kako se nekada dobija čak i ako se učini da se gubici nižu. Svako moje posrnuće, bilo je praćeno svičevim šapatom utehe.

“Uspeh bi bio nepouzdan učitelj, kada bismo se životu učili samo na njegovim krilima”, govorio je svitac. „Znam, teško je, ali… Ne zaboravi da su svaki tvoj bolni pad, svako teturanje, ustajanje i novi počeci, imali opravdanje u nečemu važnom. Upamtiš li to, saznaćeš da slučajnosti nema i da ništa nije bilo uzalud. Dorašćeš svojoj svetlosti“, rekao mi je jednom, na kraju svoje pesme i prošaptao kako misli da je vreme da ode.

Zatim je, ne paleći svoju noćnu svetiljku, zalepršao krilima i odleteo prema reci, koja je te noći bila sva od mesečeve srme. Lepša nego ikada ranije.

ZAKASNELI DAROVI

„Čika Ljubo, jeste li zadovoljni životom? Jeste li od njega dobili sve što ste želeli?“, upitao sam Ljubomira Tomića, dugogodišnjeg lektora u našim budimpeštanskim novinama. Bilo je to onoga dana kada je, pod teretom poznog životnog doba i bolesti, pakovao svoje stvari i spremao se da napusti redakciju.

„Zadovoljan? Jesam… Dobio sam mnogo“, rekao je i blago se nasmešio, ali sam u njegovom pogledu jasno prepoznao senku tuge, koja se tada javila.

Zaćutali smo. Polako je prekoračio prag, a onda se okrenuo i pogledao me.

„Znaš, borba je bila velika. Čini mi se da sam dobio lepe darove“, zastao je, blago se nakašljao, a onda nastavio.

„Priznaću ti: osvojio sam sve za čim sam žudeo i trebalo bi da sam srećan. Ali, nisam…“.

Ponovo mi se približio i, onako kako se saopštavaju naveće tajne, tiho rekao: „Stizali su darovi, jedan za drugim, ali svaki prekasno.“

Ne sećam se trenutka kada je izašao. Pamtim samo da su tada, strašnije nego ikada, zaškripala ona teška, starinska vrata u peštanskoj Nađmeze ulici 49. Buku koja je na trenutak nastala posle snažnog udarca jednog krila o drugo, zamenila je tišina. Bila je bolna i duboka. Možda najdublja, od svih tišina koje znam.

VERUJ I NE DOKAZUJ

Ima među nama ljudi koji, tumarajući istrgnutim poljima tuđih misaonih svetova i prepoznavajući odraze sopstvenih sudbina u njihovim ogledalima, zanemare istinu da su prirodna staništa tih dragulja duhovne riznice onih koji su svet nastanjivali pre nas. Misaona blaga pohranjena u njima nisu sticana za dan ili dva, pa nam tako nisu ni saopštavana.

Svoje oporuke, koje i danas prkose i odolevaju nenametljivom, ali sveprisutnom šapatu vremena, njihovi tvorci pisali su iskreno i bez predumišljaja. Bogatili su svoju dušu ili je lečili. Misli su se nizale, rukopisi narastali, ali su o vrednosti sudili drugi, usuđujući se i da iz celine odvoje fragmente i izlože ih magiji patine.

Pišimo često i mnogo. Verujmo u sopstvenu mudrost, ali se ne upinjimo da je dokažemo. I naši poklonici okrenuće se protiv nas osete li, makar i na tren, kako im je intelekt potcenjen. Vreme predviđeno za naš simpatični ples, odjednom će ustuknuti, a minuti odbrojati sebe same.

Beleška o autoru:

Dragan Jakovljević, pisac, novinar i profesor univerziteta, rođen je 1965. u Kragujevcu, a već duže od dve decenije živi i stvara u Budimpešti. Doktorirao je kulturološko-komunikološke nauke. Zaposlen je na Filozofskom fakultetu Univerziteta „Etveš Lorand“ u Budimpešti, na čijem Smeru za srpski jezik i književnost predaje grupu predmeta iz oblasti istorije srpske književnosti i kulture. Autor je više naučnih radova iz oblasti književnosti, kulture i medija, objavljenih u međunarodnim, srpskim i mađarskim stručnim časopisima.
Već dvadesetak godina angažovan je u Srpskim nedeljnim novinama – glasilu srpske nacionalne manjine Mađarskoj. U poslednjih nekoliko godina u ovom listu obavlja dužnost glavnog i odgovornog urednika.
Objavio je dva romana, pet knjiga dnevničke proze i eseja, dve zbirke pesama. Njegova poetska ostvarenja prevođena su na više jezika, a neka od njih uvrštena su u gimnazijske udžbenike književnosti u Mađarskoj, kao i u zbornike i antologije poezije u našem regionu.
Dobitnik je više značajnih književnih i društvenih priznanja. Pored ostalog, dvostruki je uzastopni dobitnik pesničke nagrade „Zlatni Orfej“ (Frankfurt – 2012, 2013), Velike povelje Udruženja književnika Srbije, „Zlatne značke“ Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, Povelje Odbora za dijasporu Narodne skupštine Republike Srbije, Nagrade „Dragiša Kašiković“ i drugih.
Član je Udruženja književnika Srbije, budimpeštanskog Udruženja umetnika „Krug“, beogradske umetničke grupe „Arte“ i Udruženja novinara Srbije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *