Jagoda  Kljaić: VATRENI  MLIN

Naiđe vrijeme, ni sa čim uvjetovano, u kome danima ne uđem ni u čiju kuću. Onda dođe tako neki četvrtak u kome je predodređen ulazak u dvije kuće. U jednu tuđim poslom, samo kao pratnja glavnom liku, a u drugu tek nešto priupitati, što sam mogla i jučer i sutra, ili za pet dana.

U prvu kuću ulazim prvi put, nikad nisam ni prošla kraj nje jer je udaljena od table koja upućuje u njenom smjeru. Tamo se ne ide slučajno, u šetnju, uživanje u prirodi, berbu vrganja ili skupljanje kesteni. Moglo bi se po friško, tek samljeveno brašno, pšenično i kukuruzno, potok nikad ne presuši, vodenica, ili kako me taj dan podučiše, vodeni mlin, za razliku od vatrenog koji radi na cjepanice, već je šezdesetak godina na svom mjestu. Sa svim sastavnim dijelovima, od mlinskog točka do dviju kamenih ploča, deblje i tanje, čija blizina uvjetuje krupnoću meljave. Samo na nekoliko koraka je ambar sa četiri oka, odvojena debelim kamenim pregradama, čak i s petim okom, ipak montažnim, zatreba li, može se postaviti između drugog i četvrtog. Rodi li, pored kukuruza, pšenice, raži, još i zob i ječam, svako će žito u svoju kućicu, čeka ga njegovo oko. Tako je bilo, nekada, još prije dvije-tri decenije, značajne za čovjekov život,  nevažne za život vodenice i potoka. Zato se oni i danas, kad nikome ne trebaju, prkosno spajaju i sljubljuju.

Snažni i nagli miris tamjana kroz prostor, kad je desetak zrnaca bačeno na ugrijanu ploču rešoa, samom čovjeku više od jednog kola ne treba, što će mu četiri-pet da stoje kao ukras, prazni, nekorišteni, ta nije njegova kuća ambar sa četiri prazna oka i petim u pripravnosti. Miris koji izazva ushićenje poštovanja, uzvišeni osjećaj ljubavi prema svemu oko mene, a prije pogleda na potok ispod mlinskog kola, odmah pri prvom ulasku u prvu kuću.

Kad se miris tamjana izvukao iz kože i garderobe, ulazim u drugu kuću, po tko zna koji put. Ta mi je dobro poznata, njen miris također snažan, ispremiješani deterdženti, omekšivači, kreme za ruke, jeftini parfemi u rinfuzi koji se toče u bočice, ostarjele i ishlapjele kolonjske vode, muški i ženski dezodorani, pjene za brijanje, gelovi za kosu. Ravnotežu bi unio miris tamjana, možda bi trebalo više zrnaca na ugradbenoj ploči moderne talijanske kuhinje. Izrekoh to naglas, domaćini me čudno i bez riječi pogledaše, dok jedno od njih ipak ne progovori nešto o tome kako mnogi (valjda ljudi) misle da nisam normalna. Što sada i potvrdih, vedrim ulaskom u njihovu kuću. Bez zrnaca tamjana u rukama.

Neke su kuće tako tužne, iako u njima nema rešoa s jednim kolom, nema crno-bijele fotografije odavno umrle Bele Krleža na zidu, bez okvira, nema pipe iz koje teče voda u slobodnom padu, s istog izvora koji napaja i onaj mlinov potok. Sve je u tim kućama novo, moderno, besprijekorno čisto, uglancano, namirisano. Takva atmosfera utječe i na čistoću misli. Sigurno su ugniježđene u jednom od bezbroj očiju ambara ljudske podsvijesti, očiju prepunih različitih procjena, sudova, ocjena, zaključaka, preporuka, savjeta. I samo da se mlinsko kolo jednom zavrti, snagom potoka ojačanog kišom, počinje meljava na krupno. Melje li se melje. Za sitno neće biti vremena, mlin se zaustavlja. Do neke sljedeće zgode ulaska u drugu kuću.

Nakon posjeta dvjema kućama, toga četvrtka raspirujem žeravicu u svome domu, ubacujem desetak zrna tamjana i uključujem ono jedno kolo rešoa da bih prigrijala večeru. Vodim računa da u peć ubacim samo jednu cjepanicu, inače bi mi kuća mogla postati vatreni mlin, nekome na radost, drugome na žalost.

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *