Prizor iznenadnog blaženstva, topline pun: u rašljama, pri vrhu golemog stabla, možda i onog stabla donebnog, teško je sa iole većom sigurnošću odlučiti se pa reći da li je trešnja, ona što rađa plodove boje poput krvi crvene, ili je, ipak, višnja, ali što je krupnijeg ploda; višnja špaljolka, slađa od maraske, al’ opet ne sasvim kao trešnja, a boje gotovo istovetne i s vidnim žilicama pod nabubrelom opnom koja i na najnežniji dodir usnom, vrhom jezika, a tek zubima, odmah puca i rumenim sokom u krvotok se, u samo srce i misao, u sve ono što lice blaženstvom vedri i očne kapke sklapa, u san odnosi, sliva se i žarom onim životnim odmah biva.

Krošnjom, svud oko mene, tu, u čvrstim rašljama, kao u sedlu da sam, nebrojeno je, istovetne veličine, istog oblika i boje kakva biva samo trenom poptune zrelosti, ploda kakvog ne videh nikad pre ovog u snu trena.

Gustinom lista na vetru lelujnog, lagašnog, šumnog, prozračjem treperavog i još gušćeg, bezbrojnijeg, i gustinom ploda u mnoštvu minđušastih peteljki pred okom začudnim, zelenim i rumenim lelujem, njihanjem na grančicama u laganom plesu, punoćom sve je u skladu i sve je tako i toliko zrenjem ostvareno da se ono što je mimo krošnje, sve ono što je između mene i neba, verovatno neba postojećeg, jedva i nazire, a da i to u plaveti samo varljiv trepet nije.

I nigde nikog tu, blizu mene i svud okolo, tim snom sagledanog prostoru što je sa svim na sebi – mimo svega. Sav začudan: zelena krošlja stabla golemog. Stabla možda i donebnog. Krošnja u punom zrenju tog mnoštvo od ruja skroz rumenog. A pod krošnjom, oko stabla, celac – sneg! Ko zna otkad, odvajkadni, skrame plavetne – obris neba, s odblescima zvezdan – praha što pristižu iz visina, iz daljina svih tamnina, s galaksija pogašenih, u mrklinu porinutih… Nigde nikog vidnog nema.

Glasom iz slepog ugla, odnekud mi iz neznani, u zvonkosti, u blagosti, u blagosti tako znan, od nekog do koga okretom iz rašlji pri vrhu krošnje ni pogledom ne dosežem, do mene, u tihosti, vetar lahorni reč dobaci:
– Samo mirno, bez okreta! Što ne vidiš i ne čuješ znači da je odživljeno, precvetalo i prezrelo, pa se mirom i stišalo, k’o da nikad i nije bilo.
– Iza svega što se zbilo dovoljno je tek toliko zrelog ruja da ubereš pregršt samo, za dva dlana, k’o za umit priljubljena, pripojena da ni kaplja ne istekne na sneg – celac ispod krošnje.
– Bez okreta i bez zôva mog imena kad se setiš, jer eto greha, kazne eto davno, davno zaslužene!

Između mene i neba, glasom iz slepog ugla, u blagosti, u ruj – toplini, odnekud bojom glas mi znan, lahorni vetar šapat mi dahnu.

Tim trenom što je k’o iza života, saznadoh ko si i gde da te tražim kad i sam za sebe nevid budem.

Tim glasom iz sna izbavljen, gde da te stišan konačnu nađem.

17 – 21. februar 2018.
U Somboru

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *