Miroslav Pelikan: Plančić-Horvat-Bulić

Toni Plančić nemalo se iznenadio kada je saznao da je i on baštinik Ivana Branimira Horvata, najutjecajnijeg kritika našeg vremena. Horvat je Toniju oporučno ostavio dio svoje bogate kolekcije umjetnina.
Toni je ponekad ,točnije, rijetko pomagao Horvatu u pripremi dokumentacije u uzavrelom procesu rađanja novih studija koje su utemeljeno rasvjetljavale često nepoznate strane niza umjetnika ili umjetničkih pravaca, grupa, udruga.
Horvat je znao vrlo vješto pa gotovo i nasilno otimati pojedina imena iz magle zaborava i “ stavljati ih tamo gdje im je i mjesto“.
Naravno da su te studije znale izazivati određene tektonske poremećaje, posebice na tržištu umjetnina ali i u vrlo uglednim muzejima i galerijama, remeteći ustaljeni ritam.
Zato su i galeristi i muzealci jednom strasno voljeli Horvata da bi ga drugi put neskriveno mrzili.
A Horvat, unatoč silnim naporima i cijenjenom francuskom doktoratu, nije uspio dosegnuti mjesto profesora na sveučilištu, pri svakom izboru tvrdilo se, nešto mu je s formalne strane nedostajalo.
Stoga je cijeli radni vijek proveo kao likovni kritičar u Dnevnom listu, nikada se osjećajući, niti se smatrajući novinarom. Nije bio član novinarskog udruženja, nije išao na njihove skupove, nije pio s njima, nikada se nije ni družio s njima, uvijek nekako na distanci prema svemu što je mirisalo na novine, ali niti pretjerano udaljen od redakcijsko novinarskih zbivanja, kako se previše ne bi nategnula, pa moguće i pukla, pupčana vrpca, koja ga je životno vezivala za redakciju i omogućavala mu život po odabranom modelu.
U proteklim desetljećima Horvat se na raznolike načine družio sa većinom istinski zanimljivim ženama, niti jedna od njih nije bila novinarka, uglavnom neuspješno, nekako i sam priznajući, površno, rijetko se iskreno predajući ljubavnom zagrljaju.
I gotovo iznenada, Horvat je u intimnim relacijama osjetio stanovitu zasićenost, posve jasno je čuo umor vlastita tijela, usahlost misli, jednostavno umor.
No i dalje je jednako strasno nastavio prekopavati po prošlosti, iskapajući imena i djela, neograničeno se veseleći svakom otkriću.
Njegove su se procjene smatrane definitivnim sudom, prosudbama prepletenih promišljanja i delikatna odlučivanja.
Horvat je posve slučajno upoznao Tonija na predavanju o „Pravim vrijednostima ranoga Bulića“
Naime, Toni Plančić bio je doslovno lud za Bulićem, jako je volio njegovo slikarstvo, ljubeći doista svaku mu poznatu sliku. Toni se nije odupirao toj ljubavi, ona je neometana, lako izvirala iz njega.
Na žalost, Toni nije posjedovao ni najmanji Bulićev crtež, a zapravo to neposjedovanje, to neimanje Bulića samo je svakodnevno povećavalo sve agresivniju Tonijevu ljubavnu žeđ , koja se proplitala strastvena i neobuzdana.
Horvat, taj profinjeni estet, na svoj se osobeni način čudio Tonijevoj divljoj ljubavi, iako je i on, potajno, simpatizirao Bulića.
Doista, raznovrsni Bulićev opus izazivao je u proteklim desetljećima znatan i ne opadajući interes, njegove slike, gotovo iz svih razdoblja, visoko su se cijenile, vrijedile su.
Kako Toni nije želio primiti novac kao nadoknadu za pomoć, Horvat bi mu poklanjao većinom grafike suvremenih umjetnika, poneki crtež a jednom i malo Duževićevo ulje.
Toni je bio zadovoljan takvim rješenjem njihove suradnje, ali nikada onako u duši, nije bio oduševljen s darovima, ako je nešto želio onda je to bio Bulić.
No, znao je dobro, Bulića može samo sanjati jer Bulić nije za svakoga, Bulić je za odabrane.
Toni je godinama radio u knjižari Kugli, mirno i čitalački raspoložen, uglavnom tiho i neupadljivo.
Dan koji mu je donio vijest o ostavštini, Toni je proveo u knjižari radeći prekovremeno, dobro će mu doći slobodni dani.
Odvjetnik Drpić ga je telefonom izvijestio o njegovom dijelu ostavine, sutra bi trebao doći kod odvjetnika i potpisati papire.
Horvat je, dakle oporučno ostavio Toniju punu, do vrha kartonsku kutiju u kojoj se nalazilo nekoliko gotovih rukopisa, te tri Duževićeva crteža, lijepe i otmjene mrtve prirode, Prelogovićevo ulje s motivom Gornjega grada, nešto starijeg datuma i dvije Marićeve grafike u dubokom tisku s florealnim motivima.
Odvjetnik Drpić nekako ga je sumnjičavo pogledavao.
-Jeste li zadovoljni? Horvat je bio uvijek gospodin, zar ne?
-Da, gospodine Drpić, žao mi je što je Horvat umro, no veseo sam zbog ovih slika, samo pretpostavljajući koliko vrijede.
-Da, Horvat vam se lijepo zahvalio. No, moram vas obavijestiti o dodatnom ugovoru koji sam nedavno potpisao s Horvatom. Naime, dogovoreno je slijedeće, kako vi budete uspijevali objaviti koji rukopis iz ostavštine, tako ću ja vama za uzvrat davati zapečaćeni omot. Svaki omot je vezan za svoj rukopis. Horvat nije tajio, u pitanju su vrlo vrijedne slike. Dakle, krenite s objavljivanjem, ja vas čekam.
Toni se vratio smiren u svoj, iznajmljeni tihi stan, u Strmoj ulici 32 i odmah pristupio sortiranju materijala iz kartonske kutije. Tekstovi su bili spremni za tiskanje, uvezani i s potrebnim ilustracijama, nekih se sjećao a nekih i ne, očito je bilo Horvat je radio na više razina.
Zatim je polako, minuciozno razgledao naslijeđene umjetnine, tražeći istodobno i najbolja mjesta za svaku od njih. Već sutra odnijeti će svih šest djela Markoviću u Ilici na uramljivanje, nema veze koliko će koštati.
U idućim mjesecima Toni se silno trudio nastojeći objaviti posljednje Horvatove studije o likovnoj umjetnosti. Teme Horvatovog interesa u ovim su se rukopisima uglavnom bavile starijim i malo poznatim slikarima, neopravdano odgurnutih na margine interesa javnosti i kritike.
U tim mjesecima u žuto obojenim medijima pojavile su se i priče o tome kako Horvat zapravo nije posjedovao niti jednu „poštenu“ sliku, većinom B produkciju, uglavnom malo poznati anonimci, kojima se istina ne može odreći kvaliteta, ali samo to, slikari i djela bez većeg utjecaja.
Ipak, unatoč teškim vremenima, Toni je u nepunu godinu dana u dnevnom tisku ali i u specijaliziranim časopisima objaviti Horvatova posljednja promišljanja.
Reakcije su uglavnom izostale, Horvat je izrekao svoje završne riječi, ne remeteći niti stanja a ni odnose u suvremenom likovnom svijetu.
Toni je preuzimao sliku po sliku iz zapečaćenih omota,. Riječ je bila o četiri ulja srednje veličine i to redom; Sokolićev primorski krajobraz iz 1912., Malusova mrtva priroda iz 1918., Radošev portret mlade žene iz 1939., i vrlo lijepi Cetinićev pejzaž iz 1940.,
Toniju se činilo da je potrošio cijelo bogatstvo na uramljivanje deset djela, koja su doista krasila njegov unajmljeni stan dajući mu nesvakidašnji pečat.
Tijekom jedne slučajne posjete, galerist Mates je ponudio Toniju pristojnu cijelu za svih deset djela iz njegove kolekcije.
Toni se dvoumio nekoliko trenutaka.
U idućih nekoliko trenutaka Mates mu je u cijelosti isplatio dogovorenu svotu, da bi iste večeri odnio slike.
Stan je odavao dojam potpune opustošenosti, grozne praznine, ispunjen užasnom, gluhom tišinom.
Toni je gledao prazne zidove, povremeno prebrojavajući novac i pomišljajući s vremena na vrijeme kako bi morao nabaviti nekoliko slika da umiri zidove, tada će valjda utihnuti.
A sutra bi mogao krenuti u potragu za jednim pristojnim Bulićem.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *