Jelena Glišić: BUNAR

Noć. Crna kao bezdan zjenice njene majke koja je prije nekoliko minuta ugasila sva svjetla i otišla na spavanje. Lijevim obrazom i vrhom nosa naslonjena na staklo prozora, šarala je pogledom po tami, pitajući se da li je to što gleda nebo ili pogled možda nije podigla dovoljno visoko, pa gleda krov komšijine garaže. Oči su se polako privikavale na tamu i počela je jasnije da razaznaje oblike. Oblaci su propuštali poneki snop mjesečeve svjetlosti koja je pravila neobične sjenke u kući. Oduvijek zazirući od nestalnih i prikradajućih sjenki, prikova pogled za bunar koji se jedva nazirao ispred kuće.
Iskopan prije pedesetak godina, dok je njen djed bio u punoj mladalačkoj snazi, bio je jedini izvor pitke vode njihovoj kući. Ni za vrijeme najvećih ljetnih žega nije presušivao, ali tada se, doduše, morao produžavati konopac za koji je bila zavezana stara limena kanta koja je, otkako se sjećala, stajala na kamenom santraču, koji je bio visine tek jedan metar iznad zemlje. Taj zid i tanki limeni poklopac, bili su jedina ograda između travnatog, cvjetnog dvorišta, i duboke, hladne bunarske vode. Prijatno hladne za piće i ljeti i zimi. U bezdanu bunara, u koji je mogla da zaviri tek ako ju je neko dobro držao za ramena ili oko struka, bilo je nešto dobro, životno, neophodno. Bilo je i nebo koje se ljuljuškalo na sitnim talasićima. Bio je njen lik koji se ogledao, mašući joj, dok neko ne bi spustio poklopac.
– Mama, ne vadi vodu iz bunara – molila je plačući. – Mama! Mama, ja znam da ćeš pasti jer nema ko da te drži, a kanta puna vode je teška… Mama! Mama, nemoj… pašćeš i udavićeš se! – vrištala je pokušavajući da joj otme kantu.
Odvojila je lice od prozorskog stakla i pipajući po mraku krenula uz stepenice koje su vodile do njene djevojačke sobe. Golicanje mraka po leđima natjeralo je da se vrati i provjeri da li su vrata zaključana. Uhvatila je za kvaku i vrata su se otvorila. Ispred je stajao komšija Petar, starac od sedamdeset osam godina. Na glavi mu je bila šubara koju je nosio i zimi i ljeti, preko ramena ogrnut kožuh, a među prstima cigareta koja se gasila u staroj, izgorjeloj muštikli. Petar. Isti onaj Petar kojeg su našli prije nekoliko dana u kanalu pijanog i promrzlog do smrti i koji je sutradan sahranjen na seoskom groblju bez mnogo oplakivanja.
– Žedan sam – reče, pruži joj kantu, okrenu se i krenu prema bunaru.
Uzela je kantu, izula kućne papuče i nesigurno stala na ledenu betonsku ploču ispred vrata.
– Žedan sam – ponovi.
Krenula je bespogovorno. Sve što je osjećala bilo je bockanje pokošene, oštre trave i zaglušujuće lupanje srca u ušima. Za njom se vukao konopac koji je bio vezan za obruč. Od kuće do bunara bilo je dvadesetak koraka.
– Žedan sam – reče još jednom i nasloni se na santrač podigavši poklopac.
Gledao ju je pravo u oči koje su se sasvim jasno vidjele iako je bila noć. Polako je počela da spušta kantu. Nikad nije vadila vodu iz bunara, nisu joj dozvoljavali, govorivši da je to teško i opasno za nju.
Čulo se kako limena kanta udara o kamene zidove bunara. Konopac je klizio kroz dlanove i polako nestajao. Nije mogla da dohvati vodu. Sa posljednjim centimetrima konopca, vezanog u čvor, osjetila je jezivu hladnoću. Ali, samo je prvi dodir vode bio hladan. Od prvog gutljaja zacvokotaše joj zubi. Zakašlja se od prvog ulaska vode u nozdrve. Postajalo joj je sve toplije, a tijelo je bivalo sve teže. Tonulo je, opuštajući se, kao u san.
Nagli trzaj tijela izazvao je oštar bol u vratu. Protrljala je bolno mjesto, okrenula se oko sebe, ustala i otišla u svoju sobu.
Noć je nastavila da troši svoje vrijeme.

Jelena Glišić je rođena 1989. godine u Derventi. Diplomirala na Odsjeku za razrednu nastavu Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci 2012. godine.
Objavila dvije zbirke pjesama za djecu: Moja prva dječija knjiga (2012) i Vjetrić nestaško (2017).
Pjesme su joj uvrštene u Antologiju savremenog stvaralaštva za decu srpskih pisaca u rasejanju (Pčelica, Čačak, 2015), a takođe i u Cvetnik učitelja stvaralaca (Kulturno-prosvetno društvo Trorečje, Kočane, 2016). Poezija i proza su joj objavljivane u raznim književnim časopisima (Bdenje, Sretanja, Književne novine, Zora i sl.) te internet stranicama koje se bave poetskim temama.
Pjesme Jelene Glišić prevođene su na ruski jezik i objavljivane u ruskim časopisima Nevski almanah i Novi pogled iz Sankt Peterburga.
Od maja 2014. godine redovni je saradnik, lektor i korektor u elektornskom časopisu za književnost Suština poetike, a od decembra 2016. godine i jedan od članova Uredništva. Saradnik je u časopisu za djecu Ježurko gdje objavljuje pjesme i priče za najmlađe.
Od 2017. godine član je Udruženja književnika Republike Srpske.
Živi i stvara u Banjoj Luci.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.