Pitali su je da li je srećna što je konačno rešila stambeno pitanje i obezbedila egzistenciju svojoj novoj porodici.

Nije mogla da im objasni veo tuge koji se nadvio nad osećanjem sreće. Nije želela da im otkrije kako se budi skoro svaku noć sanjajući kuću u Aranđelovcu, koja sada ima nove vlasnike. Sanja kako prolazi pored nje, a ne može da uđe. U kući su sada neki drugi ljudi, koji brišu tragove njenog postojanja u njoj, menjajući izgled poznatih kutaka i prekrivajući ožiljke na zidovima i dovratku. Svaki od ožiljaka čuvao je po jednu priču iz istorije življenja jedne porodice. Nestalo je hlada od razgranate trešnje i mirisa malina, kojim su odisale ruže sa bordo plišanim laticama. Umesto njih ostala je crna rupa u vlažnoj zemlji, kao rupa u njenom srcu, kao rupa u njenom sećanju i njenom postojanju.

Kako objasniti da je sa tom kućom nestalo njeno detinjstvo, njena oaza mira i mesto na kojem se jedino osećala sigurnom i voljenom. Sa koliko tuge posmatra staricu koja pred njom lagano kopni i umire, držeći se grčevito za ostatke vremena koje joj je preostalo. Staricu koja živi u svom svetu, ne prepoznajući ljude oko sebe niti mesto na kome se nalazi. Za nju su još uvek stvarni jedan trešnjin hlad i onaj poznati miris malina.

Kako sporo prolazi vreme od jednog do drugog zalogaja, od jednog do drugog bleska u očima, od reči „Mila, pa to si ti!” do pitanja „Ko si ti?”, kada koprena ponovo prekrije staričine oči.

Možda je neko u tom trenutku mogao biti potpuno srećan. Ona nije.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *