Žena pokušava da parkira auto ispred zgrade u kojoj stanuje. Radi to s mukom i posle nekoliko neuspelih manervarskih zahvata na malom prostoru između parkiranih automobila, uspeva joj. Gasi motor i izlazi iz kola. Zastaje pored velikog, crnog automobila koji zauzima dva parking mesta, ostavljaći slobodan prostor, napred i pozadi svog auta, nedovoljan da se bilo ko parkira. Žena diže metlice brisača, kao upozorenje, ali se predomišlja i vraća ih u prvobitan položaj. Ide nazad ka svom autu, otvara ga, saginje da nešto uzme i vraća se. Ostavlja listić ispod brisača i ulazi u zgradu.

Čvrsto priklješten gumom sa brisača, listić samo krajevima maše. Kad vlasnik automobila priđe, potpuno je umiren. Čovek ga ne primećuje, startuje auto. Listić se otrgne i pod naletom vetra uleće kroz otvoren prozor u auto. Smiruje se na sedištu suvozača. Auto je sad na pola pešačkog prelaza, ali ga vozač zaustavlja. Čitajući poruku ne primećuje da mu se približava biciklista. Naglo kreće unazad, kao da se vraća na tek napušteno parking-mesto, izbacujući zgužvani listić kroz prozor. Biciklista ne uspeva da izbegne auto i čuje se tresak, pa jauk bicikliste.

Žena prilazi parkiranom autu, osvrćući se na gužvu, oboren bicikl i vozača koji je dohvatio biciklistu za trenerku i uvlači ga u auto. Saginje se da podigne papirić, primećujući krajičkom oka komšinicu, dementnu staricu na redovnom dežurstvu na prozoru koja se obično igra sa golubovima ili im glasno peva, tapšući. Starica se, da bi videla događaj na parkingu, pošto ga tek olistalo granje zaklanja, opasno nagnula napred. Žena se uspravlja i, snažno joj gestikulirajući, pokazuje da se skloni sa prozora. Onda joj viče: „Pazi!“ ali kasno. Baka se strmoglavljuje s prozora prvog sprata.

Čovek ostavlja biciklistu, napola uguranog u auto, i trči prema baki. Sa terase bakinog stana čuje se vika mlađeg čoveka sa psom u rukama. Pas žestoko laje i čovek, ne ispuštajući ga iz ruku, istrčava pred zgradu. Žena za to vreme telefonira, čuje se kako glasnije nekom govori „Ali, požurite, molim vas!“ Iz obližnje prodavnice istrčava mlada prodavačica sa plastičnom bocom vode, pravo prema baki oko koje je već okupljena manja grupa prolaznika, svi dovikujući u isti glas mlađem čoveku koji pušta psa i pokušava da podigne baku. Čuje se zvuk policijskog auta, uskoro i sirena kola hitne pomoći. Žena diže papirić sa pešačkog prelaza i gura ga u džep jakne. Onda prolazi pored bicikliste koji, nagnut nad biciklom, meri stepen oštećenja. Biciklista ne primećuje čoveka koji startuje veliki, crni auto i odlazi, niti vidi ženu koja se pažljivo i u više pokušaja isparkivava, te brzo zamiče iza zgrade. Uz zaglušujuće zvuke sirene, udaljavaju se i kola hitne pomoći sa bakom i mlađim čovekom bez psa. Policajac naginje bocu vode što ju je donela prodavačica, briše usta, stavlja papire u fasciklu i seda pored kolege. Prodavačica se vraća u radnju, razgovarajući telefonom. Pre nego uđe, čuje se „..laka je, ni pedeset s krevetom. Ništa strašno, samo se malo ugruvala i puno uplašila!“ Odoše i posmatrači, svi svojim poslom, a biciklista svojom rutom, gurajući bicikl. Ostade samo pas sa povocem, koji mu se svako-toliko upletao među noge dok se šunjao između parkiranih automobila, na putu prema kantama za smeće.

Šta li mu je napisala? – pitam se, dok zatvaram prozor.




One thought on “Jagoda Nikačević: PARKING”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *