Krunoslav Šetka: Rodan

Bio je podstanar i strepio je svakog trena kad će mu gazdarica opet, nenajavljeno, upasti u stan. Molio ju je više puta da se najavi prije nego misli doći, no ona je smatrala da se ne mora najavljivati jer je to njezin stan. Tako je i njegov šef na poslu smatrao da mu ne treba najavljivati kad stiže nova turistička tura – posredstvom njegove turističke agencije – koje je bio vlasnik, nego je Rodan, sam od sebe, nekako, to trebao znati, iako, ni sam, nije znao kako. Bio je prirodni talent za bavljenje turizmom, a osobito selektivnom granom turizma: Bird Watching. No, šef je bio strog, a šefova je Rodan imao puno, pa se, često, osjetio tako bespomoćnim i slabim. Nije, čak, imao ni pravo na ljutnju. Poželio bi i on ponekad imati to pravo, no koliko je shvatio u životu: nije ga mogao imati. Neki su ljudi imali neka prava, neki mnoga prava, a on nije imao nikakva prava, ponajmanje: ljudska prava – jer ga nisu smatrali čovjekom.

Naime, Rodana je donijela roda. On je potjecao iz roda roda i samo se slučajno našao tu među ljudima, iako, ruku na srce, mnogi bi ga, po izgledu, mogli poistovjetiti s čovjekom. Gazdarica je, pak, primijetila kako se Rodan srdi: ukoči nekako svoj duguljasti i vitki vrat, podigne glavu visoko kao da će poletjeti, ukruti svoja krila kao da su od čelika, no ne progovara ni jedne, a kad bi progovorio, činilo se gazdarici – zidovi bi popucali od njegove srdžbe.  Stoga ga je držala u stezi da ne otvara usta, dok je ona govorila kako nije dobro kad je čovjek ljutit i kako tako samo izopačuje svoje lice: kad se ljuti – bez razloga – kako bi rekla, a Rodan je samo šutao i šutao, i nije otvarao svojih usta, da ne bi iz njih izašao kakav neugodan glas, srdit glas, kako je gazdarica rekla, no Rodan je znao kako se taj glas ljudima ne bi nimalo svidio jer to ne bi bio jezik na koji su oni bili navikli, nego klepetanje, naime – rode se glasaju klepetanjem, na što bi gazdarica mogla pomisliti da joj se Rodan čak još i ruga.

Iako se nije glasao, gazdarica je bila svjesna njegove ljutnje, pa ga je i dalje pokušavala uvjeriti kako on nema pravo na ljutnju, posebice jer mu je ona dala da stanuje u njezinom stanu, i još ga tako često posjećivala u njemu, da bi joj, uistinu, trebao biti zahvalniji, ako ništa drugo – da bar nije nezahvalan, odnosno da nije tako mrzovoljan, jer kad bi ga gazdarica vidjela tako smrknutog, odmah bi poželjela da ima nekog drugog podstanara, nekoga komu će svaki dan moći ulaziti u stan i pitati je li sve u redu te pregledavati kućanske aparate da se što nije u međuvremenu pokvarilo, odnosno je li podstanar oprao suđe ili usisao stan – jer ako se suđe ne opere, mogu nastati gljivice i bakterije, a ako se ne usisa stan, opet nešto može nastati – puno toga može nastati ako ona ne dođe barem dva do tri puta tjedno u obilazak.

Rodanu u genima, pak, nije bilo zapisano tako. U njegovoj je porodici bilo uobičajeno da svi imaju svoje vlastito gnijezdo i da nitko ni kod koga ne živi kao podstanar. Rodan je toga bio svjestan; no ljudi mu nisu dozvoljavali da svije vlastito gnijezdo; progonili su ga zato što je Rodan i svaki mu dan stavljali do znanja da kod njih nije dobro došao i da mora otići od njih.

„Ali kako?“, želio bi se pravdati Rodan, „mene je donijela roda dok sam još bio mali i ja ne znam živjeti nigdje drugo, nego ovdje među vama, rado bih živio negdje drugo, ali ne znam ni gdje ni kako, molim vas primite me ovakvog kakav jesam!

No, nije nitko imao sluha za te njegove nijeme vapaje. Nije njima pripadao i tu je završavala sva priča, a Rodan je bio inteligentan i znao je kako se to neće promijeniti. Isto je tako vukao gene izuzetne pobožnosti i slavljenja Boga, zato što je i, njih, rode, Bog stvorio, kao i sva druga bića na zemlji – da mogu živjeti i imati svega u izobilju. Ljudi su mu prigovarali kako niti sije niti žanje, a svega ima, dok se oni kupaju u znoju truda svoga i opet krpaju kraj s krajem. On ih je molio da njega ne optužuju – da im on nije kriv za to. Molio ih je da počnu gledati njegovim očima, kako bi mogli vidjeti da oni imaju puno više, samo što njemu treba manje jer je on Rodan; i neka ne budu zavidni na tomu što on ima malo i što s tim malo može preživjeti i što tako slavi Boga: jer sve što ima, dodijelio mu je Stvoritelj – kao i njima, no oni nisu priznavali da jedan rodan njima govori kako oni imaju zajedničkog Stvoritelja.

„Ne, ne, Rodane, mi smo stvoreni na sliku Božju, a ti i sve druge vrste, nastale ste samo da služite nama ljudima!“

Tad bi se Rodan rastužio i osjetio se manje vrijednom vrstom među ljudima koji su si uzimali gotovo božanski status, a on ni gnijezda nije imao gdje bi glavu naslonio. Gazdarica ga je provocirala, govoreći: „Došla sam vidjeti te kukce i crve kojima se vi rode hranite, jer govori se po gradu kako vi imate čudnu hranu za izbor.“

„Nemam ja, gospođo, nikakvu čudnu hranu za izbor. Jedemo ono što nam je Bog dao za hranu. Ne tražimo ništa iznad toga, i mi ne poznajemo ove vaše termine – bolja hrana – lošija hrana – mi jedemo što imamo i što moramo, sve samo kako bismo preživjeli i mogli slaviti Stvoritelja svoga što nas hrani i sve nam daje a da se mi za to puno i ne trudimo. I vidite, gospođo, jedemo sve što i ljudi, pogledajte!“

Tad bi joj Rodan otvorio frižider da vidi čime se hrani, ali bi gazdarica rekla da i sama zna za to – ta virila je u njegov frižider toliko puta dok on nije bio tu, nego nju zanima što on krije, gdje skriva te svoje poslastice i zabranjeno voće. To bi rastužilo Rodana, jer oni ne lažu, nije nikad čuo da je itko ikad, u povijesti roda rôda išta ikomu slagao, a pogotovo ne čovjeku, koja ima vlast nad svime stvorenim i rode su mu u svemu podložne.

Kad su ga pitali da opiše kako se to dogodilo da ga je donijela roda među ljude i kako se osjećao u prvim godinama svoga života, on je odgovorio da se ne sjeća puno toga iz svoga djetinjstva, tek da bi mu neki ljudi bacali mrvice kruha za hranu, pomoću kojih je preživio teško razdoblje djetinjstva, ali nije ni tada imao svoje gnijezdo, nego je bio selica unutar vlastitog staništa, nešto nepojmljivo i novo za sve rode, pa su ga se stoga bile odrekle i rode i ljudi. Sad kad je stasao u odraslog Rodana, puno jasnije vidi sve što bi prije vidio samo u sjenama i naznakama. Sad se hrani ljudskom hranom koju sam zarađuje.

Nalazio se u dobu kad je već odavno trebao saviti svoje gnijezdo, u pravom smislu te riječi – pronaći ženku i dobiti svoje mlade, te tako produžiti vrstu na slavu svoga Stvoritelja, jer su rode veoma svjesne svrhe svoga života zemlje – a to je svakog trena svoga života slaviti Onoga koji ih je stvorio. Rodan je bio veoma zbunjen kad je shvatio da ljudi slabo ili gotovo nikako ne slave Boga, ili ne slave Ga onoliko koliko bi trebali i morali.

‘Oh, Bože, da si nama rodama dao sve što si dao ljudima, kako bi te tek onda mi slavili, ali hvala Ti, Bože, na svemu što si nam dao, jer, ipak, mi gledamo svijet iz ptičje perspektive, što čak ni ljudi ne mogu’, razmišljao je Rodan u svojim sjetnim trenutcima. Znao je, pak, kako u stanu u kojem je trenutno stanovao neće uspjeti saviti svoje gnijezdo jer mu je gazdarica stalno ulazila u stan.

Stoga je potražio drugi stan, a glavni uvjet mu je bio da ima svoj mir – i kad plati stanarinu – da mu gazda ne ulazi u stan. Tako se dogovorio i tako je i bilo. Iako je ovaj stan bio skuplji od prethodnog, Rodan je pristao na tu cijenu jer se mir nije dao platiti. Tako je Rodan u novom stanu postupno počeo graditi svoje gnijezdo, i čim ga je dovršio, počeo je tražiti svoju ženku. No, teško je to išlo jer djevojke su se teško odlučivale biti u intimnoj vezi s nekom rodom; neki bi to smatrali čak i nastranošću, zakonom kažnjivim djelom: zoofilijom – općenjem sa životinjama, pa je Rodan i dalje bio sam. Danima je sakupljao razno granje u svoj stan i pleo kvalitetno gnijezdo za svoje ptiće. Nadao se samo ako nekad gazda bude i dolazio, da neće ulaziti u spavaću sobu. Došla je zima i Rodan je dobio otkaz na poslu – jer je turizam sezonska djelatnost. Platio je gazdi stanarinu, unaprijed, za šest mjeseci – kako bi ga pustio na miru taj vremenski period – i odletio na jug – zajedno s pticama koje je promatrao na poslu.

 Letio je preko deset tisuća kilometara do novog zimskog boravišta; i tamo se bavio turizmom, a na poslu je upoznao prekrasnu crnu rodu. Posao je cvjetao i ljubav je cvjetala. Iduće godine, na proljeće, Rodan se vratio sa svojom ženkom. Uskoro su u svom stanu dobili mlade. U početku je on ležao na jajima, grijao ih i čuvao, a poslije i ženka. Kad su se djeca rodila, a bila su trojke, on je bio prvi koji je mijenjao pelene, ustajao po noći da ih uljulja i utješi, davao da jedu i piju, a ženka bi samo izvadila svoju dojku da ih nahrani te Rodan pomislio kako je njoj lakše i kako je privilegirana samim tim što ona donosi na svijet mlade, ali ju je volio više nego da je bila žena od ljudi: koja nikad ne bi vjerovala da rode mogu donijeti djecu: i koja bi vjerovala da ona donosi život – a ne Bog.

Vjeru u ljudski rod je Rodanu povratio jedan svetac iz Asiza koji se zove Franjo. On je razgovarao sa životinjama, pa tako i s pticama. Nije ih omalovažavao, nego ih je smatrao Božjim stvorenjima kao što i jesu. Kad je Rodan počeo čitati njegov životopis, shvatio je kako je i taj svetac bio iz roda rôda, no to ljudima ne bi smio reći jer bi ga odmah osudili za blasfemiju. I sveti Franjo asiški je bio rodan jer je poznavao njihov jezik a to je mogao samo netko tko je bio iz njihove porodice, davao je slavu Bogu baš onako kako to čine rode, nehinjeno i svim svojim srcem, dušom, umom i tijelom, živio je za Boga, bio je ponižavan i proganjan, neshvaćen, bio je svet među svetinjom, bio je pravi i istinski rodan.

Sudbina je svih rodana da budu progonjeni od ljudi, a ponajviše zbog toga što daju slavu Bogu više nego ljudima, pa, onda, to ljudi, u svojoj umišljenosti da su iznad Boga, ne mogu podnijeti. Rodan je zahvaljivao Bogu što ljudi nisu bogovi jer, poznajući ih kakvi su, najvjerojatnije bi cijeli rod rôda uništili da ne postoje, kao, uostalom, i druge vrste, koje bi im, iz raznoraznih razloga, mogle zasmetati.

Njegova je ženka bila crna roda iz Južne Afrike, a Rodan je bio bijela roda iz Europe. Iako ni on nije dobro prolazio kod ljudi kao bijela roda, njegovu su ženku još više zlostavljali i smatrali ju neprihvatljivom jer je bila crna. Rodan je mislio da je jednako težak usud svim rodama, ali je sad vidio da je crnim rodama, iz nekog razloga, teže. Zbog čega su ljudi crne rode manje voljeli od bijelih, Rodan nije mogao dokučiti, iako ni bijelim rodama, među ljudima, nije bilo lako. Znao je da mora pomno paziti na svoje mlade koji su bili polu crni – polu bijeli – da im ljudi ne naude. Rodan nije mogao ničim uvrijediti ljude sve i kad bi htio – jer se rode glasaju klepetanjem, pa kad bi se tako jako uzbudio i poželio ljudima nešto saopćiti, oni bi se samo okrenuli i otišli od njega, govoreći, usput, kako taj opet nešto laprda, a nitko živ ne razumije što misli reći.

No, došao je i taj dan kad je gazda poželio doći u obilazak stana u kojemu je sada stanovao Rodan sa svojom obitelji. Nadao se samo da gazda neće poželjeti ulaziti u spavaću sobu u kojoj je bilo savijeno gnijezdo. Bio je, pak, sretan što gazda ranije nije dolazio; odlučio je biti dobar domaćin. Gazda je, s druge strane, bio iznenađen Rodanovom ženkom koja je bila crna; netremice ju je motrio – ne dopuštajući joj ni trena da mu može nešto nauditi. To je Rodan primijetio i bio je tužan zbog toga. Nudio je gazdu pićem, kolačima, mezom, no ovaj je sve odbijao i samo je motrio na njegovu crnu ženku.

„Niste mi prijavili ovo“, rekao je.

„Koje?“, upitao je Rodan.

„Ovo“, upirao je gazda prstom u njegovu suprugu kao da pokazuje u neku zvijer.

„To je moja supruga, gazda, vjenčali smo se nedavno, ona je iz Južne Afrike“, pohvalio se Rodan.

Njegova je supruga preplašeno gledala u gazdu koji nije izgledao nimalo prijateljski nastrojen, a rode odmah primijete kad ih netko ne voli, i što god im ljudi govorili, oni znaju istinu – jednostavno im je Bog to tako dao.

„Nemam ništa protiv tvoje supruge, ali morate seliti“, rekao je gazda.

Znao je Rodan kako laže i kako ima protiv njegove supruge, ali ako je išta navikao od ljudi, to je njihova laž, iako se nikad na to nije mogao, u potpunosti, naviknuti, jer Bog nije nikoga stvorio lažnog, stvorio je svakog istinitog, no ljudi su bježali od svake istine koju sami ne bi kreirali, zavaravajući pri tome sami sebe.

„Dobro, gazda, selit ćemo čim nađemo drugi stan, ne brinite“, rekao je Rodan.

I taman kad je gazda, zadovoljan njegovim odgovorom, krenuo otići od njih, začuo je neko čudno glasanje iz spavaće sobe. Poprimio je opet onaj njegov preplašeni i zaprepašteni izraz lica i naredio da se otvore vrata spavaće sobe. Rodan je znao kako je sad u još većem problemu, ali je morao poslušati gazdu – ljude, općenito, bi morao uvijek poslušati – jer je tako to Bog htio – rekao bi Rodan, u svojoj blagoj poniznosti. Kad je gazda ugledao ogromno gnijezdo na sred sobe i ptiće u njemu koji cijuču i zapomažu – koji su se tek probudili oda sna, počeo je zapomagati i zvati u pomoć. Uskoro se cijela zgrada našla pred vratima njegova stana, a Rodan i njegova supruga su u naručju iznosili djecu vani da im ljudi ne bi mogli nauditi – jer gazda nije više imao strpljenja s njima čekati ni sekunde – kakav otkazni rok, kakva prava roda koja samo seru na sav ljudski rod.

Sad je Rodanova obitelj boravila nezaštićena na ulici a pomoći od ljudi nije bilo niotkud. Završili su u azilu za nezbrinute životinje odakle ih je izvukao sveti Franjo asiški po Rodanovoj molitvi. Tad je oduševljeno pričao svojoj supruzi o tom svecu i rekao joj kako ljudi jako malo mole svece i Boga općenito: jer ne vjeruju kako molitva pomaže.

„Ja sam klepetanjem dozvao moga zaštitnika da nas izvuče odavde i pomogne nam, i on se odazvao, a ljudi jezikom njegovim ne žele ga dozivati jer misle da se on neće odazvati, a, zapravo, bilo bi dovoljno i samo mislima ga dozvati: jer su misli najutentičniji govor.“

Otkad su izašli iz tog azila za nezbrinute životinje, ljudi su Rodana i njegovu obitelj pustili na miru. Svi su osjećali kako je Rodan pod zaštitom nekog moćnog sveca pa se nisu usudili ništa mu nauditi. Iako mnogi nisu vjerovali ni u Boga ni u svece zaštitnike, Rodanove nisu smjeli dirati, a da ni sami nisu znali zašto. Mnogi su pak bili ljubomorni na Rodana i njegovu obitelj, a da ni sami nisu znali zašto. A Rodanovi su živjeli normalnim ljudskim životima, slaveći Boga, pod budnim okom njihovog sveca zaštitnika – svetog Franje asiškog.   

 

(Obrazloženje ljudima: Glavni lik priče je, u potpunosti, čovjek, prikazan onako kako ga drugi vide i kako on vidi sama sebe, nije ptica, nego prezreni sluga Božji, proganjan od onih, koji sebe, odveć, smatraju ljudima, a ponajviše je, pak, Rodan –  čovjek s atributima ptice selice, koja ostaje partneru vjerna do kraja života.)

 O AUTORU

Krunoslav Šetka  rođen je 1971. u Konjicu, BiH. Živi na relaciji Mostar – Sarajevo. Do sada je objavio zbirku pjesama „Nemoj, pjesniče“, dramski roman „Jazz roman“, zbirku priča „Otvoreni kolodvor“, novelu „Život“ te kratki roman „Progon“. Dobitnik je književne nagrade Herceg – novskog pozorišta za kratku dramu „Naš čovjek“ i književne nagrade „Mate Raos“ –  Matice hrvatske – ogranak Vrgorac – za kratku priču „Sarajevski notturno“. Po zanimanju je magistar turističke/interkulturalne komunikacije i europskih studija. Objavljivao u časopisima: Motrišta, Mogućnosti, Osvit, Obzor, Riječ, Kvaka, Afirmator, Prozaonline…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.