PROSTOR ZA KREATIVNO DELOVANJE  DELI                                                                                                                

NIŠ –               2021.

PRIKAZ – ŽIVKO IVKOVIĆ

Ara nam ovde donosi sopstveni autostop putopis vezan za najsjajnije rokenrol dekade, utkavši sebe u te, e sad, većina nas koja je ‘palcem’ krstarila Evropom onog vremena, bi naravno mogla svoja iskustva preneti na papir, ali nije, pa nas tako autor ovde kolektivno predstavlja. Doduše, u nekim svojim ranim naslovima sam se i doticao teme autostopiranja i doživljenog, no, za epizodu u U.S.A. se malo ko od nas može pohvaliti te ću se u potpunosti posvetiti autorovim dogodovštinama, koji napisanim ovde potvrdjuje da smo ipak živeli u nekom lepšem i srećnijem vremenu. Iz priča nekolicine starih Nišlija sam znao za Arinu opsesiju autostopiranjem, no, iskreno, nisam očekivao da će doživljeno preneti na papir i podariti nam naslov sa proživljenim iz onog, zlatnog nam vremena, te mu od srca zahvaljujem na svakoj napisanoj reči ovde, na svakom ‘palac’ odlasku od koncerta Keta Stivensa pa zaključno sa onim  u Padovi na koncert grupe Yes. I kao da je sve ove godine autora nešto kopkalo, proganjalo ili tištilo, tek odvažio se, prelomio i svoje prebogato autostopersko iskustvo ubacio u ovaj naslov, a rezultat je pred nama.  Putopisne avanture njegove su tako ovekovečene u ovom ‘Kako sam autostopom stigao do Ginisa’ naslovu. U uvodnoj priči, Ara nas vodi u Ljubljanu na koncert Cata Stevensa davne 1976. godine, i to bi bila samo perla u niski rokenrol bisera ovde jer je pored doživljenog koncerta uspeo u nastojanju da Ket potpiše plakat sa ‘All My Love To Archie’ – Cat Stevens, ali moram da pomenem i propuštenu priliku za zajedničku fotku, jer, većina  nas je u školi učila ruski jezik, engleski smo, onako, skidali sa  ploča ili magazina, patili se sa onim minijaturnim rečnikom, pokušavali da ukapiramo šta je radio voditelj izgovorio, te mu se i nema šta zameriti. Pet koncerata Stounsa kojima je prisustvovao je podatak kojim se ne može ne znam koliko nas pohvaliti, ali, evo, autor može. Vodi nas autor palcem i na Midsummer Night’s Dream Fest, održan 1983. u Augsburgu, a na tom su nastupili Crosby, Stills & Nash, Mike Oldfield, Robert Palmer, Peter Tosh, Van Morrison itd. Pravo uživanje na pravom mestu, uz saznanje da je jedan od pedeset hiljada srećnika na ovom spektakularnom rokenrol hepeningu. Najzad sam dosanjao onaj svoj, nikada dosanjan, uz ubedjenje da će se zbilja teško ponoviti ovakav jedan, piše autor ovde. Priča ‘A sad … Ginis’ je stvarno izuzetna jer su Ara i drugar mu Tane iskusili svu radost autostopiranja. Naime, u već prepoznatljivoj autostoperskoj ulozi, pored puta i tom, večitom iščekivanju, priželjkivanju zaustavljanja vozila, dogodilo se da ih ‘pokupi’ izvesni Diter Veš iz Valdhofa, sa svojim Pasat karavanom. Čovek se, kaže autor, otvorio, krenuo u nezaustavljivu konverzejšen, te su, njih dvojica ukapirali da čovek radi na dostizanju rekorda ne bi li ušao u Ginisovu knjigu rekorda po broju povezenih-primljenih autostopera. Samo do tog dana je primio i povezao više od 6250 autostopera, prevedeno u kilometražu, toje iznosilo više od 260.000 km predjenih. O svakom povezenom je vodio urednu dokumentaciju, uverio se Ara prelistavanjem samo jedne od brojnih svezaka sa imenima i prikladnim suvenirima koje su stoperi ostavljali, a tu su se upisali Ara i Tane, ostavivši pored svojih podataka i suvenire poklonjene vlasniku automobila, jednu fotku i yu metalnu petodinarku, te je čovek potpuno zaslužio da se  nadje u toj, Ginisovoj, po više osnova. I tadašnji dnevni listovi su zabeležili, pisali o Diteru Vešu, fenomenu pa i naša Politika u broju od 16.10.1986. godine. Odlazio je Ara i na koncerte po U.S.A., pa tako stoji ovde da je 25. marta 2002. prisustvovao  koncertu grupe Santana u Atlanti, ali, uz prevladjujući onaj, da je prisustvovao i boljim izdanjima proslavljenog Karlosa i ekipe mu, no, priznaje, to osećanje prisustva na koncertu ovog velikana je prosto nedeljivo uz dosanjan onaj da je stopirao po negdašnjoj indijanskoj zemlji. Potom naš junak ovde piše o boravku u Budimpešti gde se našao u povodu koncerta grupe Yes, a da bih dočarao raspoloženje njegovo tada, citiraću ga: ‘’Srce mi je tuklo kao nikada do tada na nekom koncertu, prepustio sam se zvucima koji su me nosili i vraćali u davno prohujala ona’’, uz slike iz života jednog tinejdžera, pa onda jednog momka, roditelja itd, uz večnu zahvalnost za sve što su mu YESovci podarili tokom života. Koncert je na Aru ostavio trajan utisak, te je smišljeno propustio jutarnju voz za natrag, sve zarad uživanja u jutarnjem krajoliku. Onako, samo  sebi svojstvenom, potpuno sam, uživao je u prelasku noći u dan na tvrdjavi kraj Dunava, zadržavši se tako do izlazećeg Sunca na klupi ispred spomenika Oslobodiocima grada od fašista. Summer Rock Fever – Woodstock Legend Fest je održan u Opatiji 25.07.2006. a nastupili su tada Canned Heat/Iron Butterfly/Country Joe McDonald/Time/Atomsko sklonište je već po stejdž akterima obećavao, mamio prosto i pozivao na neizostavno prisustvo, tako da je autor već video sebe na tom, ni slučajno nije hteo propustiti tu, jedinstvenu priliku da sve te navedene čuje ali i da se vidi sa starim drugarima, prošeta gradom, poseti susednu Rijeku u koju stiže bez nekih, nimalo pomena vrednih autostoperskih problema. Prisetio se tako Opatija Festa (Kristalna dvorana) i nezaboravnog voditelja Olivera Mlakara te hotela Kvarner. Podseća da je na tom, čak u tri navrata svirala Korni grupa, pokušavala okititi se pobedničkim lovorom, no tek je treći put (1974.) to i uspela sa ‘Moja generacija’ numerom. Zahvaljujući srdačnim i predusretljivim domaćinima, susreo se sa legendarnim Dragom Diklićem, koji je u ‘Kvarneru’ nastupao sa svojom grupom u onom, revijalnom delu. Doživeo je, kažem, nastupe pomenutih iz grupacije onih koji su svojevremeno svirali na Woodstocku 1969. ali, bilo kakvo zadovoljstvo, ono, u smislu vrhunske svirke a time i ugodjaja je izostalo, bili su to izuzetno mlaki nastupi, pred svega dvestotinjak prisutnih?! Tek su Dado Topić  sa Tajmom i Atomcl uneli i rasplamsali emocije, koliko-toliko podigli na noge prisutne. Kaže Ara da je čuo najbolje izdanje grupe Tajm do tada, te da je Rale Divjak najbolji bubnjar ex Yu, što je, naravno, subjektivno jedno vidjenje. Svi mi imamo svoje favorite, a od domaćih bubnjara, samo se Vladimir Furduj Furda našao na jednoj, stotinu najboljih bubnjara listi u Evropi, te ovo njegovo pada pod diskutabilno. Sledeća destinacija na koju se autor upućuje je varaždinski Radar Fest 2008. na kom su nastupali Bob Dilan sa svojim sastavom, naš Drago Mlinarec itd. I ovde imamo  Arčija nezadovoljnog nastupom Dilanovim, kaže, neprepoznatljivog jednog u gotovo svim segmentima rock stara, kako je to uostalom ovde i izneo. Piše potom i o broju doživljenih Springstinovih koncerata, ali i o  propuštenom onom u Minhenu 1985. Pa tako stižemo i do koncerta Nila Janga 26.07.2013. u Rimu, a radilo se o Alchemy Tour i nj. putešestviju do pomenutog. Ne želim ovde, nikako  ispustiti iz konteksta uokvireno ono, gde stoji: ‘’Taj predivan osećaj da sam pored puta sa podignutim palcem, taj jedinstven osećaj slobode uz povetarac koji donosi mirise okoline, taj šum motornih vozila koja klize putem pored, ta igra sreće, hoće li  neznanac brzo zaustaviti vozilo i povesti me u željenom smeru se ne da opisati jer, to ipak treba doživeti’’! Mislim, mogao sam napisati i ovo i ono, bilo šta, ali Arino ovde je koštana srž rocka, te bi svako pametovanje bilo suvišno. Piše i o predgrupi na ovom,  a radi se o Devendra Banhart Bandu, sa set listom koja je sadržala isključivo autorske one, klasifikovane kao New American Rock, uz, samo do u izvesnoj meri nadrealne tekstove, ma šta to značilo, kako i sam autor zaključuje. Youngova svirka tada je sadržala Love and Only Love/Powder Fingers/Psyhedelic Pill/Walk Like A Giant/Hole In The Sky/Red Sun i naravno Heart of Gold ukoliko sam dobro zapisao. Koncert Nila Janga u Večnom gradu se, nema tu sumnje, duboko urezao u Arin brein (imao sam utisak da posedujem tri ruke – prvu koju držim na srcu, kao kada se odaje poštovanje himni, jer ta za mene i jeste bila, a dvema preostalim sve vreme aplaudiram do iznemoglosti). U tih par minuta je autoru proleteo život, kao treptaj oka. Ono što pada u oči ovde je autorovo navodjenje omiljenih grupa, Yes, Neil Young, Stounsi itd mada lično, nikada nisam uspeo izdvojiti ovu ili onu grupu, iz razloga onog, da to nije uopšte zahvalno, te sam zaključio kako su svi sastavi iz šezdesetih i sedamdesetih na toj, listi beskonačnoj. Otelotvorenje jednog sna, ispunjenost izabranim načinom življenja i samo to, a ukoliko vremenom odustanete od takvog,  onda ste folirant, pričaćete o starim dobrim prohujalim vremenima, bićete na trenutak samo važni, kao da kaže autor. Naravno, jedan je Ara, mada znam poprilično autostopera, tih starih, ali  ni sa približno tako bogatim autostop storijama, poput njegove. Autor je i dalje spreman u svakom trenutku palcem se otisnuti u nepoznato, put koncerata i samo njemu znanom odredištu ali i načinu stizanja do tog. Zadovoljstva su to kojih se nikada neće odreći. Preostaje mi samo da Ari prenesem svoje iskreno divljenje, sve čestitke za ovaj naslov i postignuto palcem, uz ubedjenost da će ga taj forever služiti. Za sam kraj, ne mogu a da ne citiram deo iz pogovora Vanje Kerbera Stanojevića, gde stoji da ‘oni kojima je rokenrol bio filozofija života, su stekli retku privilegiju uživanja u jednom svetu koji je postojao iza duge. Svi oni drugi… ne znaju šta su propustili. Svaka čast Vanja.

27.06.2021.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *