Nedavno se na tržištu knjiga pojavio roman Boje drugarstva autora Gorana Markovića, namenjen mladim čitaocima i po mnogo čemu neobičan u odnosu na dosadašnje knjige slične tematike.

Zašto se posle toliko godina izdavačkog rada sada intenzivnije bavite i autorskim radom? 

Postoje dva razloga. Prvi, zato što volim promene i pisanje za decu mi nije strano. Ja sam po struci učitelj i dvadeset godina sam proveo u učionici, sa decom, paralelno razvijajući izdavačku kuću. I tada sam se bavio književnošću za decu, ali i pisao brojne publikacije iz oblasti obrazovne literature. Drugi razlog je, da se našalim, zato što na sebe kao autora, ja kao izdavač ne mogu da utičem kako i o čemu ću da pišem, a ja kao izdavač ne mogu odbiti sebe kao autora da to isto i objavim.

Ranije ste pisali i priče o deci sa teškoćama u razvoju, a sada roman o deci koja imaju teškoće sa uklapanjem u okruženje. Zašto knjiga baš sa ovom osetljivom tematikom? 

Baš zato što je osetljiva tematika. Nemam afinitete da pišem o cveću i proleću. Preuzeo sam neku vrstu odgovornosti u ime izdavačke kuće da se u knjizi Boje drugarstva bavim osetljivom temom koja neminovno može izazvati različite vrste reakcija, posebno u ovakvom društvu koje je duboko opterećeno predrasudama i u kojem se, putem raznih medija, mladima nameću najgori mogući uzori. Ne smemo da povijamo kičmu pred takvima, posebno mi koji se putem knjiga bavimo decom.

Da li je to jedna vrsta rizika i koliko vas mogu dotaći negativne reakcije?

Objavljujemo mi različita izdanja i najveći rizik je da li će uopšte biti čitana, s obzirom na trenutna interesovanja dece, najezdu pametnih uređaja, društvenih mreža itd. Veliki je problem nezainteresovanost najvećeg broja mladih roditelja za knjigu, koji bi trebalo da ličnim primerom pomognu deci i uvedu ih u taj svet pisane reči. Ne traže se rešenja i prećutkuje se i odnos društva prema knjizi za decu, tako da su reakcije internet botova manji problem. One i dolaze mahom od netolerantnih, neobrazovanih i bučnih ljudi iz određenih društvenih miljea, koji knjigu nisu ni pročitali, a ona se upravo bavi problemima mladih i predrasudama, koje su nasleđene od odraslih. Meni je cilj da se obratim mladima i da knjiga dođe do njih. Oni uistinu imaju brojne probleme odrastanja, ne svojom krivicom, ali oni su nam i jedina nada.

Da li je postojao neki motiv i inspiracija za pisanje ove knjige?

Postojao je iz mog okruženja. Kao đak osnovac družio sam se sa dečakom koji se razlikovao od ostalih, bio je, kako to neki kažu – feminiziran, kao i junak ove knjige, ali je moj drug imao i zdravstvene poteškoće. U to vreme dečak je patio zbog ozbiljnih psiholoških problema, ali i nedovoljne podrške okruženja, u školi i porodici. Uz njega smo imali probleme i mi koji smo ga prihvatali. Kao učitelj sam takođe bio svedok raznih oblika diskriminacije dece koja su se razlikovala po svom izgledu i ponašanju. Uostalom, znamo za neke tragične slučajeve u javnosti koji su posledica vršnjačkog nasilja. Bilo je krajnje vreme da se o tome eksplicitnije piše.

Zašto Boje drugarstva?

Zato što su neki „slepiˮ i pored svih predivnih boja oko nas, posebno onih koji boje našu ličnost. Sećam se jedne situacije od pre nekoliko godina, kada je u Beogradu pretučen čovek samo zato što je nosio ljubičasti ranac. Taj ranac mi je poslužio kao početni motiv. Upravo se predrasude i posledice tih ustaljenih modela ponašanja i stereotipa  obrađuju u ovom romanu. Već po objavljivanju Boja drugarstva, dok se roman još nije ni pojavio u knjižarama, stigli su na mrežama prvi agresivni komentari onih koji ga nisu čitali, jer su, ugledavši koricu knjige, naziv romana povezali sa bojama duge kao simbolom LGBT populacije. Priča je potpuno drugačija, upravo govori o predrasudama takvih odraslih koje su prenete na decu i dobra je zamka za teoretičare raznih zavera da se osramote. Znači, naslov i tema su pogodili u centar problema i to je odlično. 

Koja je najbitnija poruka koju mladim čitaocima knjiga donosi?

Najbitnije je da mladi shvate da ne postoje boje koje određuju ličnost, ni boja kože, ni boja glasa, ni boja odeće, već to kakvi smo kao osobe, koliko znanja, ljubavi, dobrote i razumevanja imamo u sebi. Ali, sa druge strane sve te „bojeˮ su deo nas i od njih smo „naslikaniˮ kao ljudska bića. Bilo bi neprirodno da smo svi obojeni istim bojama, da se tako slikovito izrazim. 

Kakva su očekivanja od književne kritike, sa jedne, i mlade publike, sa druge strane? 

Kada sam napisao roman, dao sam ga nekim ljudima i iz oblasti književnosti za decu, ali i iz različitih drugih sfera interesovanja, da ga pročitaju. Neki su bili oduševljeni, neki zabrinuti da li je vreme za takav roman.  Svako je imao i različita zapažanja i svako bi ga napisao na svoj način, neko sa više stilskih figura, a neko bi ublažio neke pojmove. Sva korisna zapažanja sam uvažio, ali iskustvo u radu sa decom i more pročitanih knjiga su mi najbolje merilo kako želim da profilišem svoj književni rad. Ako su naratori deca, zar je prirodno pisati jezikom koji njima neće biti blizak, samo da bi se ostavio utisak pred odraslima? Ali, sa druge strane, zar je dobro potpuno se prikloniti njihovom žargonskom načinu komunikacije da bismo im se dodvorili? I jedno i drugo je za mene isključivost, potrebno je naći meru i ja sam izabrao svoju, koja će se nekom svideti, a nekom neće. Nemam iluziju da će knjiga motivisati one koji ne čitaju da naprasno zavole knjigu, ali imam nadu da će knjiga biti zanimljiva deci koja imaju određene čitalačke navike i kojima je potrebno ohrabrenje da i dalje čitaju literaturu koja će biti bliska njihovim godinama i načinu života. Uz pomoć sjajnog ilustratora Igora Krstića želeo sam da knjigu vizuelno približim stilu života tinejdžera, tako što će uz tekst videti veliki broj ilustracija uz pomoć kojih se mogu identifikovati i lakše doživeti napisano, jer svi znamo koliko ispred njihovih očiju brzo proleću slike sa telefona koje ne ispuštaju iz ruku i koliko je teško da održe pažnju na bilo čemu u pisanoj formi. Ako bar nekog čitaoca knjiga dotakne i pomogne mu da bolje razume svoje vršnjake i ne osuđuje ih jer se razlikuju, a pritom nikog ne ugrožavaju, postigao sam svoj cilj ovom knjigom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *