On nju nije voleo, a ona je njega izdržavala. Bili su kvit za početak! On je ličio na njenog oca, na sličan i uhodan način oponašajući život sa istom bolnom strašću i otrovom u telu kao i ovaj. Obojica su zaboravili, u istom uzrastu i ne sanjajući jedan o drugom, da je sve začeto potragom za odgovorom na pitanje: čemu sve to čemu ne mogu da nađu ime? Znali su da odgovor mora da negde postoji, pa makar i na nekom dnu. Ali – čijem?… Kratko i trezveno, tada, verovali su da sve ima svoj razlog, pa i pitanja koja nikada nisu razmenili među sobom. No, traganje je i suviše brzo potonulo u živo blato zaborava što boravi u omamljenom umu.

                       On je samo u jednom trenutku poželeo da nađe ženu koja ne liči na sopstveni šlafrok, a ona je upravo tada naišla, idući u kupovinu i misleći na lik iz sapunske serije koji joj je bio uzor. Spolja je ličila na svoju, a ne na njegovu majku, što se na početku razlikovalo od njegovih predstava o kućnim haljinama. Kada je progovorila, nakon nekoliko godina, bila je eho njegove tašte, a on nije imao sluha. Učini mu se providna kao lozovača pred njim i beznačajna kao žena iz njegovog komšiluka. Kao slučaj.

                       Ona je mnogo ranije pre puta u dućan čvrsto verovala u moto svoje porodice – da svaka roba ima mušteriju, mada ne baš iza ćoška. Ali imala je sreće, i eto je danas kako kuva ručak u velikom stanu! O ćoškovima i krivinama više nije morala da razmišlja. A ni o tome o čemu on misli, ili ne misli. On je ipak mislio, i to o razvodima iz okoline po abecednom redu i o popari koju čeka da bude, daj bože s parmezanom. Ona je ćutke gasila kiselinu u želucu nad šporetom koji je nasledila, klimajući glavom kada on ne gleda. On je nije gledao kada ona gleda, pa su zajedno ćutali i mislili svako na svoju flašu s lekom.

                      Oni. Svetlo koje je moglo da padne na ovu plitku životnu zagonetku sa Prvog kanala nalazilo se usred Crne rupe… ili iza reflektora uperenog u klovna koji čita sa pokretne trake mašine za serviranje propranih vesti… Ali to niko nije želeo. Ni oni, ni Oni.

                     On i ona su seli ispred televizora. Na zamračenom ekranu su, u deliću sekunde, ipak mogli da vide ono što je od njih ostalo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *