CLIO                            

BEOGRAD                                                                                                    PRIKAZ: ŽIVKO  IVKOVIĆ

PROZAONLINE    

    2022.

Poznavaocima rokenrola ime Grejla Markusa nije nepoznato,  ovaj poznati (i priznati) američki muzikolog, autor brojnih naslova (Tragovi karmina na cigareti, Mystery Train …  tvorac one, vezane za Dylanov LP album Self Portrait – Kakvo je ovo sada sranje) je, evo, zahvaljujući Izdavačkoj kući Clio na domaćem buk tržištu sada zastupljen i ovim  Dorsi naslovom. Već u samom prologu (Light My Fire iz 1967.) autor ističe kako su Dorsi i zbilja potpalili rock nukleus, te da na koncertu grupe u prostoru Family Dog u Denveru medju posetiocima nije bilo onog koji pomenutu stvar nije čuo najmanje pet stotina puta. Skromno, rekao bih, retki su oni iz moje generacije koji su prisustvovali ijednom nj. koncertu (izuzev odlazaka na grob Džima Morisona u Parizu – Per Lašez) ali, barem tu sam načisto, ploču sa tom, smo vraćali na početak i više desetina puta dnevno, pa sad …..  Osvrnuću se na uvodno ovde gde stoji kako nailazi novi svet sa neprikosnovenom svetlošću profita (Džeri Diksi 2009.) koji traje, no, dodaću, opstali smo, ne znam u kom broju, obimu ili procentualno ali, ima nas ……. Markus se potom  zadržava na reči Fire, iz te Light My Fire stvari, dajući joj značaj, onaj, vinuvši je ka svetlosti i kao da je okreće, zagleda sa svih strana, ubedjen usput, da i obrnuto pročitana ne gubi na snazi, ubedljivosti toj koja nas mora povesti putem boljeg, odlučnijeg onog, uz lebdenja te, na brein dohvat i dostizanja konačne poruke. Kažu, slika govori više od hiljadu reči, no to u ovom, Markusovom slučaju ne igra ulogu iz razloga njegove temeljne okupiranosti The Doors songovima, a sigurno je, sasvim, da ovakvo štivo vezano za pomenutu nigde nećemo pročitati.  Autor iz svog, zbilja kompetentnog ugla uspeva u potpunosti rasvetliti, deo po deo, strofu po strofu najznačajnijih iz tog Morisonovog opusa, te se na taj način posthumno odužuje Džimu na svemu napisanom, onom što je bitno uticalo na usmeravanje generacije kojoj pripadam, generaciji odraslih uz saund ove grupe, te, kako i stoji ovde već, numera rado slušanih i nakon toliko decenija. Tako i za song L.A. Woman stoji da se tu radi o tkivu svakodnevice koja je, nekako, pomerena u toj težnji dostizanja epa, ali da se istovremeno ne proda, ili u prevodu imamo je bez nekog posebnog doterivanja, šminkanja i nepotrebnog glamura jer, na koncu, Džim tome nikada nije težio. Imamo i moguću povezanost L.A.Woman sa Tender Is Night, američkog pisca Francisa Scota Fitzgeralda, gde Markus piše o eventualnoj vezi tih, izraženoj pogotovo na koncertu grupe u Dalasu 11.12.1970. (Prizor je podsećao na scenu zločina u iščekivanju novog tog) jer sliku ovu imamo u uvodnim taktovima pomenute već L.A.Woman. Mystery Train je razgolićena na gotovo šezdesetočetvrtinske one, oslikavanje ove, odsvirane na stejdžu je zbilja ubedljivo, više negoli nam bilo koja fotka to može ponuditi, jer, po autoru, Morison je nepredvidljiv, ne zna se šta i u kojim delovima teksta će upasti, za koje vreme su se u pozadini Manzarek, Kriger i Densmor izvrsno nosili sa time,  sve im je polazilo za rukom, i to je taj kapirajući osećaj ravnoteže, vrunske uklopljenosti, te Markus sa razlogom sumnja da bi se bilo koja prateća postava tako ubedljivo i precizno uklopila kao pomenuta trojka. Džim je slovio za nepredvidivog, njegova razvučenost samoglasnika u pojedinim rečima je iziskivala ask, čemu to, no, Markus se ovde znalački potrudio, dokazao kao vrstan poznavalac njihovog opusa razotkrivši značenja i eventualne poruke pa čak i asocijacije na moguće…. Morison je svojim interpretacijama dokazao da je prevazišao život, tako se na sceni i ponašao, njegov vokalni voz je znao skrenuti na sporedni kolovoz ali isto tako se veoma brzo naći ponovo na glavnom onom. Njegov vokal u The End nije, rekao bih obojen uzbudljivošću ili tom težnjom vezanom isključivo za slanje poruke, nekako nam je ostavljao prostora, pauzirao je, uz ono najbitnije da imate šansu za kapiranje nagoveštaja te da se, eventualno uklopite u tu, i zaključak da je  pomenuta  takva, dakle mogli ste naći sebe u toj. U poglavlju Dors u Šezdesetima, autor piše da i nakon četrdeset godina (originalno izdanje ove knjige je iz 2011. godine) stvari poput L.A.Woman i Road House Blues zvuče moćnije negoli u vremenu izdavanja (1970. i 1971.), ali dodaje da Šezdesete za razliku od šezdesetih napisanim malim početnim slovom, zapravo nikada nisu nestale (niti će) uz večito ono, zašto je tako.  Uticaj te dekade na zbivanja koja će uslediti je, u konačnom onom skoru nesaglediv, kako u društvenopolitičkom smislu tako i generalno u kulturološkom, pogotovo u rokenrolu. I nisam, sigurno je sasvim, jedini koji u odredjenom smislu nije odrastao, stasao, nego sam, priznajem, zaostao u razvoju iz razloga tog, duboko urezanih Šezdesetih in my brain, pa sad, kapiraće to svi oni koji dele moj stav….. Autor dalje piše da  nakon toliko dekada uživa u svim stvarima The Doors, te da ih sluša sa istovetnim žarom, kao da ih prvi put čuje. Prokomentaristi tu njegovu, i ne bi imalo nekog smisla, jer, tako je. Ono, o Šezdesetima su mladji novinari pisali  kako su se kasno rodili i tako propustili najbitniju  (uz prvu polovinu sedamdesetih) rokenrol dekadu te i ne čudi neshvatanje značaja te, nemogućnost kapiranja tog perioda. Iz svega, ne začudjuje da su za nas koji smo stasavali u naznačenom periodu te, davno prohujale dekade  ista predstavlja i sadašnjost i budućnost. Današnjica podrazumeva tu kulturnu ravnodušnost ili apatiju, nezainteresovanost mladih za bilo kakav oblik te, a vlasti blagonaklono gledaju na to, izuzev kada se radi o hrišćanstvu. I zašto je tako!? Pa, prosto je, generacije stasale uz mobilne telefone i kompjutere su idejno dezorijentisane, jer, te im servijraju vlasti, koje klinci bespogovorno prihvataju, pa tako protesti, bilo kakvi izostaju, a čemu bi i poslužili. The Doors su nam tako pomogli u smislu onom, nemate osećaj promicanja vremena, ostajete zarobljeni pod plaštom Light My Fire, Hello I Love You, The End, Soul Kitchen…… Markus hvali Stounov film o grupi The Doors, iznosi svoje impresije vezane za taj i sve protagoniste, a za Vala Kilmera kaže da je on i više od Morisona. Njegovo upuštanje u duboko razotkrivanje svih numera i stejdž nastupa ove grupe su do te mere upečatljivi, te će, verujem ostati neprevazidjeni jer, uneo je sebe, gotovo se poistovetio sa članovima grupe. Uspeo je preneti nam ono, šta je Džim sa ostalima želeo reći svojim tekstovima i muzikom, te  ne začudjuje ta fasciniranost autorova ovom grupom. Napisano je na desetine knjiga o ovoj grupi, ali ovaj Markusov naslov je delo, a ne predjelo.  Imamo ovde zanimljivu Markusovu definiciju ‘Stvaranja istorije kulture’ po kojoj ta mora sadržati to stvaranje slike i zvuka, zastupanje ideja i osećaja koji deluju apsolutno sveže, novi su, čak i onda kada to nisu, uz dodatno ono, da je Istorija kulture u stvari storija o starijim oblicima te, ali u sasvim novom, vremenu prilagodjenom ruhu. U odeljku Kuhinja duše (Soul Kitchen), već u uvodu stoji podatak da su The Doors u originalnookupljenom onom iz 1965. činili Rej Manzarek, Rik Manzarek na gitari, te njihov treći, Džim na usnoj harmonici uz Morisona i Densmora. Ovakav sastav je na svirkama obavezno izvodio stvar Gloria grupe Them, te su tako više puta i imali dodeljenu predgrupe ulogu na koncertima pomenute grupe. Za Soul Kithcen po oceni Pola Vilijamsona stoji da taj song šalje poruku onu, ‘nauči da zaboraviš’, ali se Markus ne slaže sa tom i piše da je Kuhinja duše erotska slika nerpevazidjena u toj, jedva nagoveštenoj dramatičnosti. Tako po autoru, ovde, stoji da su The Doors u Unknown Soldier na izvestan način predosetili kobna zbivanja na društvenopolitičkoj sceni U.S.A.  tada, a na snimanju već naslutili smrt Bobija Kenedija i Martina Lutera Kinga. No, potpuno je jasno da je samo Džon Lenon ležeći u krevetu sa svojom Yoko te napisanim ‘Rat je završen, ako vi tako želite’ poslao preciznu poruku vezanu za zbivanja tada. Unknown Soldier se  uspela uvući  mladima pod kožu, biti opšteprihvaćena, uz ono da je tadašnja U.S.A. živela u strahu iz razloga svakodnevnih ubistava, studentskih protesta koji su eskalirali, ubijena ih je nekolicina, isti su ugušivani na način delovanja Nacionalne garde i specijalaca, pa tako autor ovde piše  ‘Amerika je počinila stravične zločine te da za njih nema iskupljenja pa je zaslužila doveka živeti sa tim sopstvenim istorijskim ruševinama’. Zalazi Markus i u popart, pojašnjavajući domete tog, ističući glavne predstavnike i pri tom, moguć dodir The Doors opusa sa tim, ali i onu, ‘Sve što je predodredjeno da nestane, predodredjeno je da traje i tu, takvu promenu vrednosti.   Stoji da u The Doors saundu ima nagoveštaja za zbivanja koja će uslediti u bliskoj budućnosti, te autor sa gadjenjem podseća na dogadjaj iz 1969. kada je Čarls Menson sa pripadnicima svoga kulta ili sekte ubio nekolicinu ljudi. I to su Doors, samo im se treba maksimalno posvetiti razotkriti tajne koje kriju tekstovi njihovi, videti opus njihov na Markusov način ….. Složio sam se sa Markusovim navodima ovde gde stoji da su bezmalo sve stvari ove grupe prihvatljive i nakon pola veka po prvom objavljivanju (danas je to već šest decenija). Dodaje Markus, kako mnoge od tih, The Doors numera, iako toliko decenija stare doživljava kao potpuno nove, dublje i moćnije. Pa tako za Road House Blues kaže da deluje kao tornado, žestoko i beskompromisno, razmetljivo te povrh svega nezaustavljivo i uzbudljivo. Autor se, ovde, doduše i nije držao nekog hronološkog sleda, pa tako imamo povratak na Lp Waiting For The Sun iz 1969.  za koji kaže da govori o ljudima iz L.A. gde čekaju na mistično sunce, jer u tom je sunca na pretek, uvek je tu, ali se u stvari čeka na nestanak smoga, a to se odužilo do u nedogled. Opovrgava Markus bluz singera Skipa Džejmsa koji je tvrdio kako je samo Lonnie Mack bluz gitarista iz Indijane bio na mestima do kojih The Doors nikdada neće dobaciti i kaže da su članovi Morisonove grupe ne samo stigli do tamo nego se i vratili. Pominje i novac, za koji kaže da pokorava dušu a što je takodje vezano za Road House Blues, jer je Morison to izgovarao pred nastup, što pomera priču iz sadašnjosti u prošlost-budućnost, bez uvreženih nekih pravila, te da je svaki deo tog, song za sebe, da je otkrivena na licu mesta…. Zanimljiv je  deo u kom stoji kako je nastala ‘Zapali me’ a  po toj je Kriger u studio doneo samo jednu strofu napisanu uz refren, na koje Morison dodaje svoju a Manzarek  kreće u sklapanje neophodnog okvira i detalja koji će song pokrenuti…. i uspeli su. Stoji da su u Honoluluu (1970.) ovu stvar svirali dvadeset i jedan minut te dodaje kako ni jedan odsviran ton u ovoj stvari ne najavljuje sledeći, kao i to da se tu radi o besmrtnosti pomenute, i dan-danas tako sveže. Usput, potrudio sam se i proverio, u posedu sam čertrnaest knjiga vezanih za Morisona i The Doors, no ovaj, Markusov naslov je nadmašio sve, jer nigde kao ovde nisam našao ovako iscrpnu, slojevitu analizu ključnih songova ove grupe. Bilo kako bilo, Grejl Markus se ovim naslovom vinuo u kategoriju najznačajnijih The Doors poznavalaca, a ostaje neizmerna zahvalnost prevodiocu Zoranu Paunoviću i Izdavačkoj kući Clio koja nam je podarila ovaj naslov.

04.09.2022.