“Pitanje nije u onom što gledamo, nego u onom što vidimo.“
Henri David Thoreau

Poodavno, pre nego što će nova knjiga Miroljuba Todorovića biti objavljena, na pitanje Milivoja Pavlovića (Svet u signalima, Novi Sad, 1996) u kom će se pravcu signalizam dalje razvijati i čime potvrđivatu u novom XXI stoleću, Todorović odgovara: „Iskreno mislim da će naredno stoleće biti stoleće signalizma. Mi smo samo seme, tek tu i tamo proklijalo. Dalji razvoj signalizma vidim u potpunoj eksploziji planetarne i počecima ostvarivanja kosmičke umetnosti. To će biti posebno vidljivo u intermedijalnim segmentima. Preplitanjem i mešanjem raznovrsnih oblika stvaraće se nove kreativne discipline. Prava razgranata stabla, krošnje i blistavi cvetovi umetnosti koju smo inicirali videće se tek u sledećem veku. Doći će novi ljudi, otkriće se novi prostori među planetama, otkriće se nova sredstva za stvaralački rad, novi prostori među zvezdama i u čoveku, realne i imaginativne kosmogonije, izvorne slike bića, znaka i govora. Umetnici signalisti, igrajući se bogova pred tek odškrinutim vratima Vaseljene i jezika neprozirnog , ovaplotiće naše ideje i naše snove pretvoriće u stvarnost.“
Ovo futurističko Todorovićevo snoviđenje se temelji na vremenu neoavangarde, o kome on nadahnuto piše u svojoj novoj knjizi. Pritom, potrebno je naglasiti da se Todorovićeva knjiga Vreme neoavangarde zasniva na njegovom ličnom i neposrednom iskustvu i mnogobrojnim vezama sa akterima neoavangarde u nas i u svetu. Ali, na jedan nepatvoren način, lišen frivolnih i lascivnih tema i dilema, dakle kao OTVORENI koncept i putokaz svima koji su se u neoavangardne tokove uključili ili, tek, pokušali da se uključe.
U tom, i ne samo u tom smislu ova knjiga odudara od mnogobrojnih sličnih knjiga onih kojima se Makijaveli uselio u glavu, pa ispisuju neku „novu istoriju“ savremene umetnosti, zasnovanu na dosezima tzv. Nove umetničke prakse , uglavnom iz 70ih i 80ih godina prošlog stoleća i milenijuma. Više ili manje ti domaći kunstistoričari sete se svega, osim signalizma, na ovim prostorima i podosta se pristrasno i navijački odnose prema drugim protagonistima neoavangarde.
U Todorovićevoj knjizi mesta se našlo gotovo za sve: od Raula Hausmana (Raoul Hausmann), kao izvornog aktera DADE i , zatim, Dr Klausa Groha (Klaus Groh) – Dr DADE, kao neoDADAiste i sledbenika Kurta Švitersa (Kurt Schwitters) i MERC pokreta, potom najistaknutijih protagonista eksperimentalnog pesništva u svetu, poput Prof. Dr Klausa Petera Denkera (Klaus Peter Dencker), čileanskog umetnika i pesnika Giljerma Dajzlera Guillermo Deisler), Žilijena Blena (Julien Blaine), jednog od najistaknutijih članova italijansko-francusko-belgijske grupe LOKOMOTIVE iz 70ih godina prošlog stoleća, pa teoretičara i pesnika Pjera Garnijea (Pierre Garnier) osnivača francuskog neoavangardnog pravca spacijlizma (Spatialism), Italijana Mikelea Perfetija (Michele Perfetti) i mnogih drugih. Naravno, nisu izostavljeni ni srpski umetnici, među kojima izdvajam, posebno, Marinu Abramović, Jaroslava Supeka i Andreja Tišmu.
Marina Abramović je – zajedno sa Zoranom Popovićem i Nešom Paripovićem – vrlo rano ušla u signalizam, već 197o. godine, zainteresovana za verbalno-vizuelna Todorovićeva istraživanja i rad sa kompjuterom. Zatim zainteresovana za njegovu knjigu Kiberno i za saradnju u časopisu Signal. Pod Todorovićevim uticajem interesovanja je usredsredila na rad s električnim računarom, kinetiku, ambijente, signalizam uopšte, sve u potrazi za SIGNALOM, slikama-porukama, slovima-porukama, linijama povezivanja i deljenja znaka i značenja, kako ja njeno istraživanje shvatam.
Marinin potonji angažman na svetskoj neoavangardnoj sceni poznat je najširoj javnosti, osobito u umetnosti performansa i bodi-arta, zapravo tragalački rad na preispitivanju mogućnosti i granica delanja sa telom kao ličnim prostorom umetničke akcije.
Jaroslava Supeka sam doživljavao ponajpre kao konceptualnog umetnika, ali i teoretičara, koji je, takođe rano ušao u signalizam,već 1973. godine. A 1981. Supek, koji se intezivno bavio vizuelnom poezijom, zajedno sa Todorovićem, realizovao je jednu od najboljih signalističkih izložbi u rodnim Odžacima, predstavivši samu elitu Signalizma. Tu su bili izloženi radovi (poezija, vizuelna poezija, konceptualna umetnost, mejl-art): Ljubiše Jocića, Marine Abramović, Ostoje Kisića, Milivoja Pavlovića, Spasoja Vlajića, Miroljuba Kešeljevića, Ranka Igrića, Radomira Mašića i mnogih drugih drugih saradnika Pokreta. Supek je bio i vrstan polemičar. Zdušno se zalagao za afirmaciju i odbranu signalizma od, u to vreme, učestalih napada.
Posebnu pažnju, u ovoj knjizi, u odeljcima Šest pesnika i Nova proza, Todorović je poklonio novoj gardi signalista koji su u Pokret ušli sredinom devedesetih godina prošlog veka i početkom novog milenijuma. To su pesnici, prozni pisci i esejisti: Ilija Bakić, Slobodan Škerović, Zvonko Sarić, Milivoj Anđelković, Bogislav Marković, Viktor Radonjić i Dejan Bogojević. U Bakiću i Škeroviću, Todorović vidi osnovne pokretačke i udarne snage nove generacije signalista.
Vidljivi znaci unutarnjih kreativnih vrenja, nisu baš uvek lako razumljivi tzv. običnom svetu, a svet neoavangarde i nije baš običan. Važno je, pak, da se „voda ne zamućuje da bi izgledala što dublja“, kako veli Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche), važnija je aeracija – provetravanje vonjavog i učmalog u duhovnoj kulturi i umetnosti. Zato i postoji neoavangarda, zato je potrebna i hiperstimulacija svih čula – kako umetnikovih tako i posmatračevih (čitaočevih) – ali i razumevanje onog što čini univerzalnu matricu duše i duhovnosti umetnosti i umetničkog delanja. Jer vreme neoavangarde bi trebalo da bude i vreme odMRŽNjAvanja i preobražaja savremene umetnosti, jedan OTVOREN KREATIVNI PROCES.

Dobrica Kamperelić (1947). Pesnik, esejista, performer, mejlartista. Diplomirao prava. Radni vek proveo u izdavačkoj kući NOLIT. Objavio zbirku poezije i tri knjige eseja, kritika i intervjua. Član ULUS-a i UKS-a. Imao je sedamnaest samostalnih, a organizovao preko sto grupnih izložbi, performansa, hepeninga i drugih neoavangardnih projekata. Izdaje fanzin Open World. Živi i radi u Beogradu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *