Svakoga jutra, ali ne previše rano, odlazio je do rive, kupovao novine i cigarete s uvijek prisutnom željom razgibati se tijekom šetnje koja je slijedila. Polako je koračao promatrajući brodove uz obalu, osluškujući razgovore ribara i pomoraca. Nisu ga oni posebno zanimali, volio je zvuk ljudskog govora koji nadjačava kričanje mnoštva galebova. Na kraju rive nalazila se bijela klupa, nekako izdvojena ispod stare palme. Ona je bila njegovo prvo odmorište, prva postaja. Otvarao je novine, brzo ih prelistavajući, paleći cigaretu jednu za drugom. Napokon bi sklopio novinske listove, provjeravajući, nije li se zaprljao i po običaju se zagledao u kamenu hrid nedaleko obale. Nije se moglo vidjeti ništa osobito, tek sivo tkivo koje strši iz mora. Netremice bi gledao neko vrijeme izoštravajući svoj pogled kako bi on pronikao što dublje prema sivoj stijeni. Kada bi se umorio, protrljao bi oči, skinuo bi šešir pokušavajući se s njim rashladiti. Sada bi njegov pogled opet plutao na površini mora rasijecanim mnogim plovilima.
Nastavljao bi sa šetnjom, vraćajući se uvijek istim korakom, nekako svečanim hodom, između domaćih i turista, ponekog bicikliste. Nakon sedamsto pedeset dva koraka sjedao bi na klupu, osamljenu na suncu. Tu bi se kratko zadržavao tek da samo jednom ali ne previše koncentrirano pogleda prema sivoj izbočini. Nije naprezao pogled, znao je, ona je tu zauvijek i bit će zauvijek i ne samo zbog njega. Ponekad bi nemarno pogledao novinske naslove i u sebi je samo odmahivao rukom, pritajeno se smiješeći.
Ivan T. Živio je u prizemlju stare vile, ispred koje su se šepurili ostatci davno uređivanog vrta. Rijetko bi se zadržavao u vrtu nakon jutarnjih šetnji. Brzo bi prošao kroz vrt, ne osvrćući se na poneki očuvani detalj proteklog ukusa. Stan se sastojao od dvije velike sobe, kuhinje i kupaonice. Jednu je sobu Ivan T. Koristio samo za spavanje, on bi točnije rekao noćenje. Velika tamna soba sa skromnim ležajem nasuprot prozora, s jednim ormarom pored ulaznih vrata, soba s potpuno golim zidovima i jednom slabom žaruljom, soba uvijek zamračena s navučenim zastorima. Druga je soba bila bogatija namještajem. Na sredini sobe veliki radni stol sa zelenom stolnom svjetiljkom, dva zida prekrivena policama s natiskanim knjigama i povezanim uredskim ormarima. Četvrtu je stranu činio impozantni prozor s pogledom u vrt, iza koga se nazirala u daljini siva stijena. Ivan T. Ovaj je prozor često nazivao- zid s velikom živom slikom-. Tu u radnoj sobi provodio bi najviše vremena, listajući mnoštvo papira i knjiga, neprestano uspoređujući podatke, bilježeći opaske. Svaki je papir uredno arhivirao u za to predviđene pretince.
Ivan T. Živio je već dugo sam. Supruga mu je davno umrla, baš nekako kako se skrasio u mirovini. Njezin odlazak nije mu teško pao, većinu su zajedničkog života proveli odvojeno. Sve što je ostalo iza nje poklonio je nepoznatima, zadržavši za život samo ono najnužnije. Umjesto bračnog kreveta stavio je jednostavni, tvrdi ležaj. Dvokrilne ormare zamijenio je običnim, puno manjim. Sa zida je poskidao i sve slike, dva ulja i jedan akvarel i nekoliko zgodno opremljenih fotografija. Djece nisu imali a rodbina se nekako zagubila. Rijetko bi kontaktirao s bivšim suradnicima, ponekad se odazivao pozivu na zajedničko druženje, ali bez ikakvih emocija i površno. Hranio se oskudnno ali redovito, lijegao je duboko u noć, budio se s prvim zracima svijetla. Život Ivana T. Bio je sasvim jednostavan. Naime, Ivan T. Od života nije puno tražio, ali mu puno nije ni davao.
Ponekad bi promijenio dnevnu rutinu svoga življenja, iskrao bi se iz stana u prizemlju, nekako dječački vedro i otišao se prošetati, brzim korakom, brzim i sve bržim. Tada nije koristio postaje za odmor, nije gledao prema sivoj stijeni. Odradio bi u svakom pravcu sedamsto pedeset dva koraka i nekako ispunjeniji vraćao se svoj turobni stan. Koliko se puta za dugih noći pitao zašto je toliko vezan za sivu stijenu. Tamo je službeno proboravio tek nekoliko godina. Bio je na mnogim radnim zadacima širom bivše države. Tako je i zaradio mirovinu, časno, bez gluposti, ne sramoteći svoj poziv. Koliko je samo puta pohvaljivan. Stjecajem okolnosti, nekoliko godina prije umirovljenja premješten je u malo primorsko mjesto, to je bila nagrada za njegovo dotadašnje držanje. Dobio je i stan , pa neka uživa. Dolazak u ovaj gradić snažno je razbuktao pritajene strasti, strahove, zaredale su neprospavane noći. Izvana Ivan T. Nije pokazivao prisustvo slabosti, dapače u nekoliko je navrata susreo ljude, osobe koje je davno upoznao ali ne i zaboravio. Oni su ga promatrali razrogačenih očiju, a on, on im je uzvraćao s indignacijom, stvarno je osjećao istinsku superiornost.
Kada su se desile promjene, on je ostao izvan svega iako višekratno pozivan, ostajao je nijem. Posebice poslije smrti supruge, potpuno se odvojio od svijeta, zapravo sa svijetom je komunicirao samo preko sudbina onih koji su ispunjavali njegove spise. Točno se prisjećao svih imena, lica koja su nosila, znao je gdje su i kako su završile mnoge obitelji u vezi s osobama iz spisa. Zapravo, bio je iznimno ponosan na svoju sjajnu memoriju, na kojoj su mu mnogi zavidjeli, iasrtina je, pa i da je bilo pravde on bi dogurao mnogo dalje, pa i više. Posljednjih godina kada se struktura ranih šetnji ustalila s dvije postaje postao je bolno svjestan nepromjenljivosti postojanja sive stijene. Taj vrh što je izvirio iz mora magnetski ga je privlačio. Iznenada bljesnula mu je ideja, valjalo bi otići do sive stijene, sada se tamo slobodno može, tamo više nema ničega, samo neki ostatci, uostalom stalno se organiziraju turistički izleti. Pomisao na posjet sivoj stijeni silno ga je uznemirila. Odupirao joj se svim razumnim silama. Dovoljno je bio tamo, pa i za druge koji nisu bili njegove sreće.
Ipak, preko jednog znanca saznao je sve o izletu na sivu stijenu. Zanimalo ga je, raspituje li se netko o izletnicima. Ne, tamo odlaze samo radoznali. Svejedno je svoj put odgađao svakim danom, borio se svim srcem ne bi li to postala i definitivna odluka, ne otići. Isprva mutna i nejasna muka počela se pojavljivati iz tijela svakoga dana, sve radikalnije. Shvatio je, ne može više odlagati posjet, mora kroz to proći. Nakon toga, svakako, uvjeravao se, bit će mu lakše.
Tako je i osvanuo taj dan. U malom brodiću bilo je desetak izletnika, larmali su, naginjali se preko ograde, smijali se i psovali kada bi ih val zapljusnuo. Ona težina i muka kao da je nestala, primjetno je postao lakši, uspravio se, uvijek su mu govorili da je pšogrbljen. Plovidba nije trajala dugo. Vodič ih je na samom brodu upozorio na važne detalje iz povijesti sive hridi. Pri samom iskrcavanju počeo je osjećati drhtavicu u nogama, sav se tresem, za trenutak je uplašeno pomislio. Čim je stupio na betonsku obalu, strah je ustupio mjesto njegovom čvrstom koraku. Oštrim pogledem preletio je letimično po preostalim objektima, nešto je prepoznao, većinu nije. Ipak, to je srce sive stijene, obala za doček, gore su bile žice. Vodič ih je poveo u obilazak pričajući razne priče, no Ivan T. nije slušao. Nije bio impresioniran posjetom sivoj stijeni, osim onih nekoliko trenutaka prije iskrcavanja, potpun nedostatak osjećaja. Nakon ukusna ručka na obali, odlučio se prije povratka još jednom prošetati, sam, kako mu doista nitko ne bi smetao, kako ga nitko ne bi ometao u neposrednom kontaktu. Već kod iskrcavanja na otok u njegovim se mislima počela rojiti, isprva nepovezana ideja o oblaku krikova, o magli uzvika, koji i danas lebde iznad nevelike sive stijene. Znao je vrlo dobro, osobno iskustvo mu je takvo što potvrdilo, sve se fizičko, zemno može uništiti, pretvoriti u apsolutno ništa, osim proizvoda uma, duše. Bolna i mučna sjećanja okružuju, nastavaju prostor neposredno iznad tla mnogih mjesta pa i ovo. No, što je s tim nevidljim ostatcima, što je s tim relikvijama prošlosti?Ništa, nema ih.
Ivan T. bio je već nekoliko sati na otoku i ništa osobito nije osjetio, ništa primjetljivo osim ideje same o oblaku krikova. Očekivao je da će se za vrijeme zasebne šetnje ponešto dogoditi, nešto bi moralo zaiskriti, barem neki šušanj, nešto što izgleda kao glas, kao strepnja, nešto kao očiti strah, ali ništa.
No, počela su izvirati lica onih kojih se gotovo nikada nije prisjetio, njihovegeste, umrle oči, trošna isušena tijela, krpe koje su se ovijale oko njihovih udova, izlazila su puna imena iz zaborava. Izvor nadiranja uspomena postajao je sve snažniji, bujao je, gomilao se oko njegove glave, ali on nije pokleknuo pred nijemom bujicom, samo je mahnuo rukama, rastjerao roj i zaklonio rukama oči zagledavši se prema obali. Jasno je vidio rivu od sedamsto pedeset dva koraka. Postaje nije opazio, ali nij se morao brinuti, znao je, one drže njegovu stazu. Okrene se i krene nevidljivom stazom na drugu stranu otoka. Približavala se je večer, vodič je okupljao već vidljivo umorne izletnike koje nije baš dojmila priča o povijesti sive stijene. Ubrzo su bili u čamcu i nekako sretni krenuli natrag. Za to je vrijeme Ivan T. već pristigao na drugu stranu i odmah prepoznao mjesto za vađenje pijeska iz mora. Dobro, vrlo dobro je pamtio cijeli postupak. Ulazili su u vodu i vadili pijesak. Isprva im je godila temperatura vode no vremenom postajalo im je sve hladnije, drhturili su prolazeći pored njega, no oin se nije obazirao.
Dan je lagano uzmicao, tmina je zagospodarila cijelim prostorom. Sjeo je na kamen i zapalio je prvu cigaretu. Dim se sporo uzdizao, kao da ne želi otići, kao da se ne želi rasplinuti iznad njega. Već je bilo sasvim mračno i tada se sjeti, kako će natrag. Brodić je sigurno već otplovio. Nije osjetio neugodu, uostalom na svome je, doma je. Posve opušten u potpunom mraku, okružen samo svjetiljkama s obale, korak po korak vraćao se prema luci. Njegove su noge točno poznavale neucrtanu stazu i za dvadesetak minuta stajao je na mjestu gdje je prije nekoliko sati stupio na ovo sivo tlo. Sačekati će brodić ovdje, oni će svakako vidjeti da me nema i vrati se po mene. A ako i ne, netko drugi će doći s novim turistima. Sjeo je na rub, spustio je noge i zagledao se u valove koji su potpuni nesvjesni njegovog prisustva nastavljali sa svojom naivnom dječjom igrom.
Pušio je, brojao je valove, razmišljajući koliko bi izdržao u vodi, ukoliko bi želio otplivati do kopna. Valovi su se pomalo ražestili, sve su ga češće prskali, kao da ga žele otjerarti. I tada, kada se već mislio odmaknuti, primijeti u vodi nedaleko, ispred njega, nešto što je sličilo podignutim rukama. Gluposti, to je najobičniji umor. No, ruke su sve jače izranjale i jasno se isticala njihova gesta. One ga zovu, ustrašeno pomisli Ivan T. Ustao je, protrljao je oči, ne uzmičući.Ruke su dolazile sve bliže i tada je jasno prepoznao srebrni prsten na lijevoj ruci, lijepi prsten mekog sjaja, prsten koji je tako otmjeno nosila njegova supruga, njegova umrla supruga. Sagne se, primakne bliže i dođe nadohvat uzdignutih ruku. Razmak je bio sve manji i osjeti kapi kako padaju s ruku na njegovo lice. Zaklopio je oči a ruke su ga samo nježno zagrlile i povukle.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *