Klara Polak-Poljarević: OZDRAVLJENJE PROZORA

Ratni D. & D.
Jedan od mnogih.

„Blago onima koji ne znaju“…
Već me dva dana muči taj metak.
Dok je bio nevidljiv bila sam mirna.
Kako da se brinem i sekiram za ono što ne znam da postoji.
Sada kada je izišao na vidjelo uzdrmao je tijelo, uskomešao dušu, uvukao se u sve pore misli, u vijuge sjećanja, u meandre bježanja i ne-priznavanja tamne strane ljudske svijesti i podsvijesti.

Evo ga, tu je, u velikom bijelom, porculanskom tanjuru, među krhotinama gelera, zgnječen, mrtav i mlitav, ali i dalje zlokobno svjetluca prigušenim sjajem bakra i osvaja ubojitom elegancijom.
Sedamnaest godina poslije probijanja, ulaženja i zaglavljivanja u metalnu bravicu prozora, izvučen je na svjetlost dana kao krunski svjedok zlodjela, kao artefakt neviđene bestijalnosti, teškog primitivizma i pomračenja uma….

Neobični vjesnici proljeća
Proljeće 1992. je donijelo neobične vjesnike novoga doba. Umjesto da zrak miriše na nježnost ljubica, gordost zumbula, mističnu uzdrhtalost jorgovana i čarobnu zaljubljenost jasmina, zavonjala su crna zgarišta kuća; šarenilo prirode je procvjetalo šarenilom vojnih odora, a zujanje ljupkih pčela, osa i bumbara zamijenilo je zujanje metaka i granata koje su padale u intervalima, gusto i često, kao proljetni pljuskovi što donose tuču. Čudno neko proljeće, doista. I zloslutno!
Strah umjesto pjesme. Nevjerica umjesto prijateljstva. Prijetnje i progoni umjesto pozdrava i pomoći. Molbe. Plač. Preklinjanja. Šutnja. Odvođenje. Nestajanje.
Propadanje. Ubijanje. Mržnja.
Sve sam to davno ispeglala, presavila i do stotinu puta i odložila u arhiv postojanja, da paket bude što manji i da ne zauzima mjesta., jer bit će toga još za pamćenje i pospremanje. Dobro narod veli da nesreća nikada ne dolazi sama, ali tko je tada o tome tako mislio?
Je li ta bravica spasila život mojim najmilijima?

Ubiše nam rječnik
Pamtim. Pucalo se na sve strane kada se čistilo snajpersko gnijezdo na brdu preko puta odakle su nas imali na nišanu kao na dlanu. Kretali smo se stanom na način da ne
nadvisujemo donji rub prozorske daske – tako jeli, tako spavali, nesvjesni realne opasnosti u kojoj smo bili. Čak smo se na račun toga i šalili…
A, onda…zum i fijuuuu…i metak koji je probio jedno prozorsko staklo i zaustavio se u metalnoj roleti.
Drugi je probio oba stakla i zabio se u korice španjolsko-hrvatskog rječnika.
„ Budale“ – pomislih„.
„Ubiše nam rječnik“ – rekoh.
Kakva bolna simbolika!

Majstor Gepetto
Treći metak, taj nepoznati treći, je zaustavljen, a da to nismo ni slutili. Koja mu je putanja bila? I to bi se moglo točno izračunati, ali čemu? Zašto? Tom računicom bih, nakon svih gubitaka, još jednom, ponovno izgubila…
Svih ovih sedamnaest godina šutio je taj metak, zarobljeni talac sudbine, okovan, beživotan. Ali, i takav ranjava! Sada je napokon došao stručnjak, majstor, da vidi, da dijagnosticira, da popravi, da otvori prozor koji svojim krilima, poput ranjene ptice, nije dao leta.
Vještim pokretom ruke zarezao je stolar Gepetto u samu srž, u dah i duh postojanja. Jednim jedinim rezom otvorio je dva srca. Ono prozorsko se uz škripu otvorilo. Ono drugo je prokrvarilo uspomenama.
Držao je metak na dlanu kao dragocjenost buljeći u njega nekoliko trenutaka, a onda, onda mi ga je mi ga je dostojanstveno pružio, kao relikviju.

Teče rijeka…
Valovi tihoga vriska, navala plača, tuge i smijeha.
Uskovitlana osjećanja u suludom plesu.
Vrtoglavica i blaga nesvjestica koju je zaustavio nagli prodor svježega zraka
kroz širom otvoreni, ozdravljeni, oživljeni prozor…
Žubori rijeka, pjeni se, zeleni se, prelijeva se, teče …
A što bi drugo rijeka radila?
Njezino je da teče.
Da pere odjeću, tepihe i ruke.
Da ispire prazne poglede.
Da liječi rane srca.
Da zacjeljuje bolove duše.
I da čisti mrlje povijesti.

D.& D. – događaj i doživljaj