MIRELA MAJIĆ-ZEC: ĆAĆA, VRIME TI JE DA SE POVUČEŠ

„Dodo, mitska ptica s otoka Mauriciusa koja je zadnji put viđena 1662., izumrla je trideset godina kasnije nego što se dosad mislilo… Dodo nije mogao letjeti, bio je veći od labuda i težak dvadesetak kilograma, a sve do dolaska prvih nizozemskih pomoraca koncem 16. stoljeća na taj pusti otok u Indijskom oceanu, u prirodi nije imao neprijatelja. Budući da nije znao za opasnost, nije bježao, pa je tako postao žrtvom pomoraca i pasa i svinja koje su potonji donijeli sa sobom, a jaja koja je legao u gnijezdima na zemlji bila su pregažena ili pojedena. U nepunih pedeset godina ta je ptica, simbol gluposti zbog lakoće kojom se dala uloviti, postala prava rijetkost i samo su pojedinačni primjerci primijećeni na kopnu nedaleko od glavnog otoka, a zadnji primjerak vidio je Volkert Evertsz 1662.“

Nije bilo lako tom Dodi, pokoj mu duši. Tako će i naša baba trideset godina kasnije nego što mislimo. Ne može ni ona letjeti, ali i kako bi sa 90 kila. E, teško je i meni.
„Najluđi sport na svijetu. Boks sa kobrama. Tajlandsko selo Sanga pokraj Bangkoka već je tradicionalno domaćin natjecanja u kojem poraz nije najgore što se može dogoditi.„
Nisam ljubitelj sportova, ni novina. Iako, baba je uvijek bila avanturist i kada bi joj svi skupa platili put do tog Sanga da se malo boksa sa kobrama… Možda bi ta borba imala dobar ishod za nas.
„Danas se u tijeku saborske rasprave, zastupnik skinuo gol, pokazao stražnjicu i rekao da je u pitanju njegova replika gospodinu Mikiću. Nakon…“
Nisam ljubitelj tv-a, ni politike, ni jebene babe.
Nisam ljubitelj ni jebenog babinog bilja – mirta (Myrtus communis) , zelenika (Phillyrea media), ruža (Rosa sempervirens), tetivika (Smilax aspera), maslačak (Taraxacum officinale), broćika (Rubia peregrina), šparoga (Asparagus acutifolius), drača (jebala te drača i onoga tko nam je donio u kuću!) (Paliurus aculeatus)
Počeo sam zalijevati cvijeće. Palmin dan za pijanku bila je subota, i to svaka druga. Ugasio sam ćik i ugurao ga duboko u zemlju i odmah pripalio novu cigaretu. Povukao sam dim, pepeo je već visio – gdje li je stavila tu prokletu pepeljaru, bila ih je puna kuća dok Ivana nije počela kukati da ću dobiti rak pluća, da će ostati bez mene. Samo ih sklanja, jer misli da ću se tako ostaviti. A neću iz dišpeta, znam da je sve babino maslo, jer sam ju čuo kada je kukala da će joj nikotin ubit svu njenu dicu, svo njezino cviće. I prije bih progutao pepeo, nego se ostavio. Malo pepela neće naškoditi palmi, a ni školjci, pa malo u sudoper, padalo je i s balkona prolaznicima na glavu, a čini mi se da se najradosnije spuštao u vazu tetke Janje koja je stajala na stoliću i više izgledala kao bačva negoli ukras, ali:
„Jebo te, tetka Janja mora ostavit nekome one kućerine, pa ćemo se lako riješit te vaze.„
Tetka Janja je i dovukla svo to cvijeće, bilje, bršljanje, i probijao sam se kroz vlastitu kuću kao kroz prašumu. Još sam čekao da dovuče zmiju, tj. samu sebe, pa da hodam po dućanima za kućne ljubimce, ili po ostatke po mesnicama. Dovukla je i prokleti spisak: pelargonija utorkom i četvrtkom, palma svaka dva tjedna subotom, kaktusi skoro nikad, bršljane pustiti na miru, bonsai u polutami, drvo života smo morali vratiti jer joj se činilo da je počela pobolijevati otkad ga nema, a kod doktora nije htjela ići. Poludila je kada je čula da je mačka požderala ljubičicu i prijetila da će je pregaziti motorom. To je bila naša tetka, baba Pizdurina. Zašto je ostavila baš to prezime, to bena ni sama valjda ne zna. Kada se sve zbroji, dobro smo i prošli. Ženina sestra je na čuvanje dobila 15 mačaka koje je rado udomila – sa kiselim osmijehom. Hm, čini mi se da sam sve zalio. Još večeras točno u 22 i 30 neku japansku biljku jer jadnica nikako da se navikne na život u Hrvatskoj. E, to nećemo moći. Prolazeći pokraj nje usuo sam malo hrvatskog pepela – učinilo mi se da je iskezila zube. Baba Janja nam je donijela i teglu zelenog anisa, pa ječma, cimet, korijander i komorač uz objašnjenje da su te biljke najbolji afrodizijaci iz flore, a da je njoj dovoljno i malo lubrikanta, te da se ne sjeća kada nas je vidjela da smo se zadnji put pohvatali, pa eto, njezina dobra volja. Eh, čovjek bi pomislio da je to kraj, ali od crnog ima još crnji kraj. Prije jedno dva mjeseca baba Janja pojavila se sa dva grmalja, svakom u ruci po jedno stablo: „Dico, to san vidila u vrtlu oni Zagrepčana, nisan mogla odolit, ma vidite šta je lipo i šesno, a vama će na balaturi lipo stat – ka da ste na Novom Zelandu. Ovi dobri muškići mi iščupali svaki po jedno stablo sinoć oko ponoći. „Stan od 50 kvadrata i balkon od metar puta tri i na njemu dva stabla. Ivana je saznala da se zovu dragun kaki (Diospyros kaki) sa Dalekog istoka, i japanska mušmula (Eriobotrya japonica). Na njih uopće nisam obraćao pažnju, ali oni su se iz inata granali, rasli, cvjetali i bili uzrok jednom vrlo bučnom sastanku stanara. Jozo se prijetio da će mi srušit i balkon, i stabla, a ako mi je već toliko do divljine, neka se odselim – eto, i neki dan su prolazili Romi, pa ko mi smeta da se ukrcam na čergu. Jebeš ga, baba Janja se udavala par puta, i to svaki put za pomorce koji ili nisu stizali oplodit Janju, ili nisu mogli, a i svi su rano umirali, te ostavili silno bogatstvo Janji. I eto, cijeli stan pun cvijeća, osim Mirove i Jurine sobe.
Eh, i to je gotovo. Pišljivi dan. Odvukao sam se u svojim toplim papučama na kravu – i njima je bio pišljiv, jer su svoje velike uši vukle po podu. Papuče su bile baba Janjin poklon. Nosio ih je njezin zadnji muž Stipe. I dobro mi došle, jer su se i Miro, i Jure furali na mene, ispraznili mi ormare, jer im je sve moje bilo fenci, šmensi, kul, mrak, ludilo, a kako ne dati sinovima… I kako onda ne bih bio sretan kada bi baba Janja Pizdurina donijela nešto od pokojnog, ili nešto svoje. U zadnje vrijeme hodao sam u njezinom sivom baloneru koji je njoj prestao biti trendy. Tako i meni Stipina roba postade fenci, šmensi, cool, a ja retro ikona svog malog mista. Jedino mi Stipine cipele bile prevelike, babine taman, pa sam onda počeo nositi trapez hlače da mi prekriju debele, visoke pete. Kravate su ekstravagantne, sa cvjetićima, kvadratićima, bombonima, velike i šarene. Na jednoj je bila printana Staljinova slika, na drugoj Titova, a iskopao sam i jednu sa Mick Jaggerom. Dobio sam i crni, veliki kišobran, „star čitavih 30 godina, jer ga je popravio Rom, i jer su prije stvari valjale, a nije sve bilo kinesko“. Ne smijem (a u pičku materinu, ni ne mogu!) zaboraviti stari crni bicikl, jer auti zagađuju okolinu, a vožnja mi je dobra i za srce, pa ako ću voziti neka vozim, a ako neću, neka na semaforu zalijepim glavom u volan i nikad se više ne dignem ka pokojni tetak Mate. E, zajeban je taj infarkt. Ne moram ni spomenuti da smo se ja i baba Janja trampili – ona meni bicikl, a ja njoj auto koji sam još otplaćivao na kredu. Otišao sam promiješati grah i potkoljenicu, pepeo mi je već visio, pa sam ga sasuo u kuhinjsku krpu. Kada sam sve obavio, na stolicu sam dignuo krave i noge – neka se svo četvero odmore. Na stoliću je stajao Carverov roman – došao sam negdje do trećine. Zapravo kratke priče. Priča: „O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi„. Počeo sam nabrajati:
„Jebene biljke, cigarete, žene, whiskey, Playboy, baba Janja na 1. mistu, ma jebeš sve.„
„Riječ je imao moj prijatelj Mel McGinnis. Mel McGinnis je kardiolog i to mu ponekad daje za pravo.“ Nastavio sam dalje preko gluposti da je ljubav nešto duhovno i sve tako. Srećom da je brzo progovorila Terri:
„Terri je rekla da ju je čovjek s kojim je živjela prije nego je upoznala Mela toliko puno volio da ju je htio ubiti. Da bi zatim dodala: „Jedne me večeri istukao. Vukao me je po dnevnoj sobi potežući me za gležnjeve i ponavljao sve vrijeme: „Volim te, kučko, volim te!„ I nije me prestajao razvlačiti po dnevnoj sobi, tako da sam glavom udarala o namještaj. “Terrin pogled …“
Prokleti telefon! Zvao me susjed sa zadnjeg kata. Ugodan čovjek od 90 godina, vrlo bistrog uma, raznoraznih zanimacija, spretan sa tehnikom, aktivan na internetu. Objavio je knjigu tamo negdje 50-ih godina. Uhvatila je samo dobre kritike – i čitatelja i književnih kritičara. Nedavno je sahranio skoro nepokretnog sina o kojem se brinuo zadnjih 30 godina. Od tada me je zvao jer je htio da mu pomognem oko prelaska na drugo poglavlje. Da pojasnim malo – otkad je štampao onu knjigu, odlučio je ništa ne objavljivati dok ne napiše nešto za Nobela. Nije on to činio radi sebe, briga njega za slavu, nego da mu Nobel bude sretan kada se sretnu na onom svijetu. Tako, 40 godina stajao na 1. poglavlju, nosili su ga vihori života, a bogami je i on nosio njih, i evo baš je počeo drugo poglavlje romana i zastao je na pola rečenice, pa me zove da vidim je li to čemu. Kažem, bio je normalan. I sada je. Nije moje da previše mozgam nad tim – svakako ugodan čovjek, erudit, anarhist, majica na Che Guevaru.
Starac je obožavao Marqueza. Pročitao je sva njegova djela. Čak mu je i napisao debelo pismo u kojem mu je predložio suradnju, tj. pisanje zajedničkog romana. Čekao je godinu dana, a onda mi uz jednu kavu (bezkofeinsku), važno saopćio: „Čuj, u pošti su uvik radila pohlepna gamad. Znaš da oni kradu kuverte sa parama, pa su moju debelu kuvertu otvorili, popizdili šta u njoj nema ništa i bacili je u smeće. Znaš, mali, nije ti Marquez tip koji ne bi odgovorija na pismo.„ Iako je smatrao da „Ljubav u doba kolere„ ( ma kakva ljubav može bit u vrime bolesti , munjenog li svita?), nipošto nije među vrhuncima Marquezovog stvaralaštva, svidio mu se papagaj, pa je u dućanu kućnih ljubimaca kupio jednog. Sjedio sam, a uši mi je svako malo parao papagajev kreštav glas: „Piši!„ „Odmori malo!„ „Piši!„ „Lezi malo!“ Starac je otišao na wc, a ja sam odbrusio papagaju: „Odjebi malo!„. He, koja greška!„ To pernato đubre je brzo učilo, Einstein među pticama, Sharon Stone ako je bio žena, pa kada se starac vratio, zamalo je pao na pod kada je papagaj dreknio: „Piši! Odjebi malo!„
„Ma odakle je ta mustra to naučila! Pernata bena. Ka da san je kupija od Mare Peškaruše.„
„Sigurno je čuo sa tv-a. Znaš kakva je ova današnja mladež. Upije sve šta čuje.„
Starac je mrko gledao u pravcu papagaja:
„Pored ovolikih knjiga, vrhunske poezije i proze, on meni da odjebem malo! A možda mu se ti ne sviđaš?„ Pogledao me ispod oka.
„Može bit. Ni ja se sam sebi ponekad ne sviđam.„
„Ništa. Ide u kaznu. Nema više crtića, nema više tv-a uopće. Naučit ću ja njega. Nego, dat ću ti da pročitaš taj uvod drugog poglavlja.„
Odšetao se u svojim pravim muškim papučama od kojih mi je rasla zavist, otišao do sefa, otvorio ga pomoću šifre i dao mi podeblji uvez.
„Evo, ti si prvi, pa pogledaj i reci što misliš.„
Počeo sam listati prašnjave stranice od 1. poglavlja – sve same prazne stranice, ni slovca napisano.
Starac je podviknuo:
„Pusti to. Lako za to, već otiđi na 69. stranicu – tu počinje drugo poglavlje!
Otišao sam na 69. stranicu, otvorio je, a na njoj je pisalo:
„Nakon mukotrpnog pisanja prvog poglavlja i vihora koji su me nosili, jedan od njih me konačno bacio i u drugo poglavlje. I evo, počinjem ga, a uskoro ću ga i nastaviti. Znam, znam…“
Gledao me sa iščekivanjem. Šutio sam. Znao sam da neću moć šutjeti zauvijek, ali htio sam.
„Pa što misliš ?„
„Hm„ duboko sam udahnuo. „Znaš, Pero, duboko sam razmišljao što da ti kažem o prvom poglavlju i početku drugog i još uvik duboko razmišljam.„
„Piši! Odjebi malo!“
„Što se tu ima razmišljat? Pusti prvo poglavlje. Ono je gotovo. Lako ću za njega. Najlakše je počet, već ovi dramaturški zapleti, razvoj radnje, ekspanzija – to te ja pitam, a to je u drugom poglavlju.“
Kašljucnuo sam, noge su mi postale nemirne, pa sam zgazio desnom kravom desno uho lijeve krave.
„Pa, duboko razmišljam. Kompleksnost tog uvoda ne dozvoljava mi da iznesem impresiju ad hoc.„
„Kompleksno, kompleksno, to san i ja mislija. Tija san ja to pojednostavnit, ali ipak pišem za odabranu publiku. Ajd, još malo misli, pa reci.„
Sjedio sam i mislio kako sam se zajebao. Da su mi bar papuče bile na slonića Damba, mogao sam sada odletit, a ovako…
„Je, duboko sam razmišljao, ali NEMAM ŠTA.„
Starcu je krv nadrla u lice, sjedio je par sekundi, pa otišao po štap kojim se povremeno potpomagao pri hodanju i zamahnuo prema meni:
„NEMAŠ ŠTA? A đubre jedno, kad te opalin ovin bagulinom vidit ćeš sve zvizde na nebu, a morebit da ćeš i otkrit neku novu.„
Skočio sam sa stolice, ja i krave smo trčali prema stanu u kojem se osjećao miris paljevine. Koljenica i grah su bili na putu da se kremiraju. Na mobitelu je stajala poruka:
„Ljubavi, jesi zalio ljubičicu u 12 i 45, i mmmm, miriše mi koljenica?“
Bilo je 13 i 15, otrčao sam zaliti ljubičicu, zajebao sam se, pa sam je zalio octom, a onda sam počeo sprejati kuću Ivaninim parfemom, jer kako je pošlo, može bit da je miris dopro i do njene bolnice iako su tamo svi manje –više bili na putu prema kremiranju.
Popodne sam odspavao. U ovom našem malom mistu nije bilo previše događanja zimi. Nije ni ljeti, ali smo ga čekali kao ozebli sunce. Primorsko mjesto sa malo događanja, turistička sezona mjesec i pol. Ustao sam taman da se brzo spremim. Večeras je bio koncert mojih dvaju sinova. Pisali su kao ja, svirali kao ja, bili su sve kao ja, ali nisu bili ja – čovjek koji stari, koji sa sve manje entuzijazma radi ono što radi i kada uopće radi.
Prostor je bio zadimljen, polupopunjen, no nisam imao problema da se probijem do bine gdje sam našao Mira, a i Jure je trebao stići svaki tren. Miro je naštimavao gitaru – student komparativne književnosti. Popeo sam se na binu, redar me je upozorio da siđem, ali Miro me je već ugledao: „Ej, to je moj ćaća! Legenda, priča san ti o njemu. Kad bi ti on sada zasvira tu…“
Moje vrijeme je prošlo. Stoji ono tamo negdje i ja u njemu, ali nit smo ono, nit ja raspoloženi da se do kraja pojavimo u ovom. „Ne, ne, vaš je red. Meni je vrime da se povučem.„ Zapalio sam cigaretu i otišao iz kuta gledati svirku. Bili su odlični, bio sam ponosan, bili su ono jedino za što sam sa sigurnošću mogao reći da je moje.
Kad je završio koncert, otišao sam do Mira i Jure, ali njih dvojica su već bila okružena curicama. Na trenutak su se odmakli. Rekao sam da idem unatoč nagovaranju da još ostanem. Držeći pivo u ruci, Miro se nagnuo i važno mi rekao:
„Ćaća, jel’ ti znaš da smo već radili one stvari sa ženskima?“
Nasmijao sam se.: „Da, znam.„
„E, pa onda znaš i da ti je vrime da se povučeš.“
Potapšao sam ga po ramenu. Možda je i bio u pravu. Odšetao sam kroz prohladnu noć do auta. Pokraj njega sam našao otkinut retrovizor. Pokupio sam ga i bacio na zadnje sjedište. Ionako nije bilo važno što je bilo iza, sa lijeve ili desne strane.
Ivana je već spavala kada sam došao kući. Nisam je budio, već sam i sam utonuo u čvrst san. Jutro je donijelo nova događanja. Pored kave me je dočekala pozivnica za vjenčanje. Otvorio sam i ugledao babu Janju Pizdurinu i nekog bradatog starca. Osim pozivnice, stajalo je i malo pisamce u kojem se baba zahvaljuje na brizi oko cvića i da vidi da smo ga tolko zavolili da bi joj srce pripuklo da nan ga uzme, pa je odlučila da nan sve to pokloni, iako joj se para srce.
„Rasparat ću ja njoj srce!„ Viknuo sam i srušio prvi lonac koji se razbio u komadiće.
„Nemoj, Ive, nemoj! Pa vidiš da se zaljubila.„
Pobjesnio sam: „A nije pomislila da joj je vrime da se povuče? Pa nije jebena Elizabeth Taylor. Spremaj joj poklon za vinčanje. Skupi sve to cviće, stabla, povijuše, penjačice, jednogodišnje, dvogodišnje i naruči kamion. I da, napiši poruku: „Da smo mi zavolili njezino cviće, ali da ne bi bilo većeg jada od onog da se našoj tetki raspara srce. Ili prije, ona stvar, jer još uvik samo s njom misli.„
Starac iznad, Pero, se razbolio. Dobri ljudi, među njima i ja, iako je pitanje koliko sam dobar, odlučili smo mu uručit Nobelovu nagradu. Kako je volio Brešana, a i svojevremeno prijateljevao s njim, nagradu smo nazvali „Nobelova nagrada iz Prduše Donje„. Svečano smo mu je uručili u piceriji „Kod Mate“. Knjigu je posvetio Bohumilu Hrabalu koji je napisao roman od jedne rečenice i kojemu je nezasluženo izmakla Nobelova nagrada. Kao da je samo to čekao, starac je nakon mjesec dana umro. Osjećajući nadolazak kobnog trenutka napisao je posljednju želju. Ona se sastojala u tome da se na sprovodu ne čitaju ulomci iz knjige koja ga je proslavila, nego početak drugog poglavlja. Meni je ostavio papagaja. Na grobu sam pročitao „Nakon mukotrpnog pisanja prvog poglavlja i vihora koji su me nosili, jedan od njih me konačno bacio i u drugo poglavlje. I evo, počinjem ga, a uskoro ću ga i nastaviti. Znam, znam…“
Zaorio se gromoglasan pljesak. I srećom da je bio gromoglasan, jer je papagaj par puta viknuo: „Piši malo! Odjebi malo!„
Rekao sam mu NEMAM ŠTA. Pernati vrag je ušutio. Obojica smo se odlučili povući – bilo nam je vrijeme.