Maja Klarić: Ulomak putopisa

(Ulomak iz knjige „Vrijeme badema“, poetskog putopisa o hodočašću Sv. Jakova poznatijem kao Camino de Santiago.)

Preludij

Nas su od početka povezivala putovanja.
Mjesta na kojem smo se upoznali više nema. Ako ga ipak ima, ima ga na neki drugi način. Na istom tom broju u Crnatkovoj ulici jednog se dana možda pojavi neko drukčije okupljalište, ali ono ostaje trajno obilježeno onim što je značio Krivi put. Sigurna lokacija gdje ćemo se pronaći i, zauvijek, mjesto prvog susreta.
Već te prve noći u studenom pričali smo o dalekim zemljama. Nismo se još ni predstavili jedno drugom, kad si rekao da želiš otići raditi na neku naftnu platformu blizu Sirije. Nadovezala sam se na temu i izjavila kako jednom dobrom prijatelju u Damasku već duže vrijeme obećavam posjet.
Mjesecima poslije priznao si mi da sam te osvojila onda kad nisam ismijala tvoju ideju da obiđeš Mongoliju na devi, da uopće odeš u Mongoliju, san kojem su se svi dotada smijali. I ja sam se nasmijala, doduše, ali uz onaj dobro znani sjaj u oku koji znači: „Ako ideš zaista, idemo skupa!“
Moja prva pjesma za tebe zvala se „Razgovarajući o Mongoliji“ jer ja nikada neću zaboraviti stvari o kojima smo razgovarali za prvoga izlaska. Ona nas je, ta večer, ta pjesma, nepunih šest mjeseci poslije odvela u Beograd, na prvo zajedničko putovanje izvan zemlje, a zbornik u kojem je objavljena samo je jedan od tolikih tiskanih zapisa mojih misli o tebi. Priča koju sam ti donijela iz Banja Luke, „Sanjati svijet“ , na hrpu je sakupila sva mjesta na koja želimo ići i još nas jednom odvela na šank Krivog puta.
Svaki put ponosno čitam sve što sam za tebe napisala.
Ja kao da i ne pišem više ništa u čemu ti nisi motiv ili protagonist.
Nas su od početka povezivala putovanja.
Nismo se poznavali ni godinu dana, a već smo skupa putovali Istokom. Stvari i mjesta koja na tebe podsjećaju, koja nikada nitko drugi neće nastanjivati: židovska četvrt u Budimpešti i dionizijske svečanosti u stanu mađarskog pjesnika Sennyeyja, vožnja biciklom niz bulevar Andrassy pa preko mosta od Pešte do Bude, poslijepodne ispred Sv. Stjepana, brdo Gellert i vino u Špajzi, srednjovjekovni Brašov i „Pastelne boje Transilvanije“…
Nikad nijedna moja jesen
Nije imala boje kao ova
Dok s livade podno dvorca u Branu
Promatram valovita brda
Kako se na njima prelijevaju
Nijanse žute i smeđe
Kao gusta kremasta tempera.
…Jesen u šumama Rumunjske, Drakulin dvorac u Branu, moje prvo jahanje podno njega, okruglasto jelo od palente, Bukurešt, željeznički kolodvor u Sofiji, kiša u Solunu, grad bogova Litohoro i penjanje na Olimp, Mitikas, glazba u istanbulskoj noći, duga potraga za Grand Bazaarom i moje nasjedanje na jeftine trgovačke trikove, balik ekmek pored mosta Galata, kumpir na Bosporu, Bospor! (ja se ne želim vratiti na mjesta koja smo obišli, ona su za mene zauvijek obilježena i više ne mogu promijeniti definiciju) i još tisuću drugih stvari u tom ogromnom gradu kojeg smo po cijele dane obilazili, a i dalje nam se čini kao da nismo vidjeli ništa.
A gdje su još: prvi prelazak na drugi kontinent, mrkla noć u bučnoj Ankari, pritajeni derviši u Konyi, istraživanje Kapadokije biciklom, istraživanje Pamukkala bosonogi… A gdje su još Atena i Peloponez i Skopje i Kotor i još toliko drugih mjesta koja nikad više neću prvi put posjetiti, koja su zauvijek žigosana. Pečatirana. Pečati u mojoj putovnici, oni koje imaš i ti, dokumenti su koji smo potpisali da ćemo zauvijek imati „Veliki krug“, kako smo nazivali to putovanje.
Penjati se na 1014 metara nadmorske visine, s tobom na vrh Žbevnice na sjeveru Istre, povrh Bresta gdje nikad nisam bila a da nije bez prestanka kišilo… U podnožju mene se pojavljuje i sa svakim metrom u vis raste – Mučnina. A ti me vodiš sve dalje, pripremajući me za neka druga penjanja.
Zato je sasvim logično da u svojoj spavaćoj sobi nemaš lampu nego svijetleći globus i da ja uopće ne znam kako izgledaš noću dok spavaš, osim obasjan plavim svjetlom Atlantskog oceana ili žućkastim svjetlom neke afričke države, ovisno o tome kako se već Zemlja okrenula.
Zato je sasvim logično da ti i ja idemo skupa na Camino de Santiago i da ćemo svoje živote povezati vrpcom dugom preko 880 kilometara koju će potom biti nemoguće rasplesti. Uostalom, već davno sam ti rekla da bih s tobom putovala i na sam kraj svijeta. Sad je, evo, stiglo vrijeme da se tamo i uputimo, do kraja svijeta, do Finisterre.

Obrana poezije
U prenoćištu Padres Reparadores u Puente la Reina na sjeveru Španjolske nabasah na neobičnu knjigu o Caminu. Uvod je obećavajući:
„Questa non è una guida al Cammino di Santiago.
È solo il racconto del mio viaggio a piedi
da Saint Jean Pied de Port a Compostela
e oltre, fino all’ Oceano Tenebroso.
Narrerò quello che i miei occhi hanno visto
e che solo in parte hanno scelto di vedere.
Perché a volte è il Cammino che decide dove portarti.
E il vero viaggio, unico e segreto, è quello
che rivela a ognuno la parte nascosta di sé.
Dopo, tutto sarà diverso.“
Uistinu, a to znam već sad, na samom početku putovanja, poslije će sve biti drugačije. Uzimam knjigu s police i zadovoljno odlazim u sobu čitati je prije spavanja.
Nailazim, međutim, na velik broj zapisa o praktičnim dogovorima prije polaska, o istraživanjima, pripremama, nailazim na popise stvari, priče o žuljevima, natečenim stopalima i metodama liječenja istih, što je sve redom korisno, ali me u ovom trenutku nimalo ne zanima. Postoji sasvim dovoljno putopisa o Caminu, njegovim etapama, uvjetima i preprekama na putu. Svaka knjižara nudi barem jednu knjigu tom hodočašću, domaćeg autora ili stranog. Postoje nebrojeni načini kako istražiti što je Camino de Santiago i dobro se pripremiti. Prije svega, tu je Internet, s obiljem informacija na različitim jezicima i svjedočanstva stotina hodočasnika koji u detalje opisuju sve uspone i padove na Caminu.
Ono što mene trenutno zanima su intimne refleksije o putu i suputnicima, neuobičajene i neočekivane stvari, pustolovine koje će zasigurno zadesiti svakog od nas i, ponajviše, priroda. Ta divna priroda zbog koje smo velikim dijelom i krenuli na ovaj put, kojom smo većinu dana okruženi, koja ispunjava najveći dio našeg vremena, čak i onda kad legnemo u krevet, ušuškani u toplom između četiri zida kakvog trošnog alberguea. Većina knjiga o Caminu spominje refugios, credenciales, gradove, sela i njihovu povijest. Njihovi autori nižu povijesne činjenice i broje korake od jednog mjesta do drugog, u drugi plan stavljajući opise onoga od čega su se sastojali svi ti dugi kilometri između polazne i ishodišne točke. Dok su upravo kilometri između ono najvažnije na Caminu.
Želim pisati o tome kako ljekovito mirišu hrastove i borove šume Navarre, o kupinama, malinama i ostalom šumskom voću koje se može brati po putu, o rijekama, potocima i jezerima na koje povremeno nabasamo, o šumskim puteljcima, o Pirinejima, o Galiciji, o svitanju dok krećemo u nepoznato, o jutarnjim šetnjama, zalascima sunca u mjestima koja su nas iz dana u dan iznenađivala svojim gostoprimstvom i svojom dotad nezamislivom ljepotom.
Možda samo zbog Béle Hamvasa, jasmina i masline. Možda samo zbog Rousseaua.

La paz con se mismo y con el otros
Nakon poslijepodnevne šetnje po Ciutadeli vratili smo se natrag u centar Pamplone. Došavši do crkve Sv. Nikole, tik do Calle Mayor, ušli smo unutra da je razgledamo. Budući da misa samo što nije počela, odlučili smo ostati. Bio je 4. listopada i dan Sv. Franje Asiškog pa je slavlje bilo njemu posvećeno.
Po izlasku iz crkve, šećući se dalje po gradu, Goran mi priča priču o životu Sv. Franje o kojem zna začuđujuće mnogo.
Sveti je Franjo hodočastio u Rim, do bazilike Sv. Petra, i odrekao se svih zemaljskih dobara umjesto kojih je odabrao siromaštvo, poniznost i predavanje Bogu. Svoju pustinjačku odjeću zamijenio je odjećom „male braće“, svog budućeg reda.
Prijateljuje s. Klarom, djevojkom za koju je rodbina odredila dobru udaju protiv koje se ona buni i jedne noći bježi u Porciúculu. Tamo je čeka sv. Franjo, oblači joj tuniku i odvodi u samostan. Pridržavajući se zavjeta siromaštva, sv. Klara je prema sebi bila stroga. Na tijelu je nosila kostrijet, spavala na tlu i redovito postila. U to vrijeme, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku, ali se sa svih putovanja vraća ne dosegavši cilj. Naposljetku ipak uspijeva doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat.
I Klara i Franjo umiru u Assisiju, siromašni kakvi su i bili za cijelog svog života.
Zaštitnik životinja i okoliša, autor „Pjesme stvorova“ i „Pjesme brata Sunca“, putnik i hodočasnik, nije ni čudo da ga Goran toliko voli i da mi zna ispričati toliko toga o njemu, toliko priča za koje ne znam gdje ih je pročitao ni kako ih je sve zapamtio, ali znam da mi se sviđa maštovit način na koji mi ih kazuje.
„On je shvaćao da jesti, spavati, kupati se, diviti se cvijeću, smješkati se lijepoj djevojci, šetati, igrati se – može biti molitva, i odista jest molitva ako je čovjek Božje dijete i ako ga u njegovu pomirenu srcu motri božanska dobrota.“
Voljela bih da znamo učiti iz njihovih primjera. Voljela bih da umijemo poslušati savjete koje nam daju, a ne zaboravljati na njih čim nas sustigne vrijeme u kojem se utapa naša iskonska želja za jednostavnošću.

Dirati biljke u hodu
Dirati biljke u hodu pričinja neobično zadovoljstvo. Osjetiti pod prstima suho ili zeleno lišće, visoke okamenjene cvjetove suncokreta koji su čvršći nego izgledaju.
Ovih nas dana prate nebrojena stabla badema. Na granama s kojih je vjetar otpuhao lišće ostali su redovi posljednjih plodova koji izgledaju poput niske s biserima.
Voljela bih znati imena ovih biljaka, voljela bih svako drvo nazvati njegovim imenom. Između grmova kupina i plavih bobica od kojih se pravi španjolska rakija, promaljaju se tu i tamo još neke vrste bobičastog voća koje ne poznajem, a koje bih rado kušala kad bih samo znala da su jestive.
Voljela bih svako stablo pod koje sjedam nazvati njegovim imenom i da se uljudno predstavimo jedno drugom.

Ruke
Imam ruke poput malog dječaka koji se čitav dan igra po poljima oko kuće. Zeleno od mladih oraha sad je postalo tamno smeđe i svaki put kad nekome nešto pružam shvatim koliko su mi prsti prljavi. Svih deset. Nekidan sam skratila i nokte jer mi je smetala prljavština koja se neprestano skupljala ispod njih, ali ni to nije pomoglo. Dirajući svašta putem, prljavština se uhvati sa svih strana. Koža na zglobovima popucala je od svakodnevnog guranja vreće u njezinu kukuljicu što je ujutro, dok još nemam snage ni za što, odveć teško i doima mi se kao da joj je barem tri broja premalena. Otkad je vidio moje rane, Goran mi ponekad, dok ne gledam, pospremi vreću za spavanje.
Dijini su nokti još čisti, čak i lakirani. No, ona nam se pridružila tek nedavno u mjestu Los Arcos pa će se i to uskoro promijeniti, premda ona tvrdi suprotno.
Ako beremo grožđe golim rukama, a ne švicarskim nožićem kao što to čini Goran, one postanu ljepljive od njegovog soka i takve su do prvog idućeg izvora vode gdje ih konačno možemo oprati. Nekidan su mi se prsti satima lijepili od mlijeka iz smokava koje na kraju nismo niti pojeli jer su bile presuhe.
Za moje se prljave ruke lijepi prašina s ceste. U zglobova prstiju nosim slojeve Camina.

Među lozama
U devet kilometara od Viane do Logroña moguće je osjećati toliko da ti se čini kao da nikad prije ništa uistinu nisi osjetio.
Među gustim vinovim lozama berači marljivo beru grožđe, a mi zastajemo da ih promatramo kako rade prije nego nastavimo koračati dalje svojim putem. Miris crnog grožđa je posvuda u zraku.
Hodati niz bijeli put među vinogradima u jeku berbe, slušati Josha Rittera ili neku sličnu gitaru, osjećati svoju budućnost, osjećati vjerojatnost i mogućnost svih scenarija.
Sve moje želje, svi moji snovi, rastvaraju se preda mnom dok hodam. Onako kako se rastvara cesta, duga i nepregledna, tako se i oni odmotavaju.

Zaključci novopečenog hodača
Dvije najljepše kraće šetnje na Caminu: prva, od sela San Juan de Ortega do sela Agés, tri kilometra za zalaska sunca u predvorju hobitskog sela Agés i druga, od mjesta Hontanas do Castrojériza, deset kilometara u vjetrovito poslijepodne koje buči kroz jablane uspravne uz seosku cestu
Za one malo zahtjevnije: Jutarnji uspon na visoravan La Meseta par kilometara nakon Castrojériza.
Trebalo bi: svakog jutra ići u šetnju. Kroz prirodu, ako je moguće. Trebalo bi promijeniti određene životne navike. Trebalo bi: rano ustajati, zdravo se hraniti, redovito odlaziti u prirodu. Raditi tjelovježbu. Mnogo spavati. Doručkovati. Jesti polako. Jesti rukama. Piti vino. Dugo kuhati. Boraviti na svježem zraku. Plivati. Voditi dnevnik. Voditi ljubav. Ljubiti se. Govoriti strane jezike. Razgovarati. Smijati se. Telefonirati roditeljima. Telefonirati bakama i djedovima. Posjećivati prijatelje. Planinariti. Piti čaj. Moliti se. Hodati. Zanimati se za druge ljude. Zanimati se za razne stvari. Baviti se svačim. Raditi – svašta.
Želim: svirati cajón, naučiti francuski, otići u Ruandu, dresirati dupine. (op.a. Kristijan mi je kasnije u Leonu iznio nekoliko šokantnih činjenica o dresuri dupina tako da bih to ipak mogla preskočiti.) Pisati. Putovati. Živjeti u ruksaku.

BIBLIOGRAFIJA
Maja Klarić
~ Pjesma „Utočište pjesnikinji“ u antologiji poezije Erato 2004., Međunarodni institut za književnost, Zagreb, 2004.
~ Pjesme i kratke priče u časopisima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ka/Os, La strada i At Large, 2004.-2008.
~ Ciklus pjesama „Slash Poetry“ u novinama Zarez, br. 208. Zagreb, 2007.
~ Ciklus pjesama „Plava predvečerja“, Knjigomat, br. 1-2, Udruga za kulturu Knjigomat, Zagreb, 2007.
~ Kratka priča „Merry Wanderers of the Night“ u sklopu projekta „The Writer’s Chain Project“ u časopisu Arteri – Cyprus Arts & Creative Industries Quarterly magazine, br. 8, Nikozija, Cipar, 2008.
~ Kratka priča „Srpanjska sjećanja. Miris sunca u grožđu.“ / „July Memories. The Smell of the Sun in Grapes.“ u antologiji A Sea of Words / Un mar de palabras, European Institute of the Mediterranean, Icarai Editorial, Barcelona, Španjolska, 2009.
~ Ciklus pjesama „Razglednice lutajućem Goranu“, Časopis za književnost Quorum, br. 1-2/2009. Centar za knjigu, Zagreb, 2009.
~ Pjesma „Razgovarajući o Mongoliji“ u Rukopisi 32, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije, Dom omladine Pančevo, Pančevo, Srbija, 2009.
~ Ciklus pjesama „Kompas nikako da se smiri“ u Poezija, časopis pjesničke prakse, godina V, br.4-5 Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb 2009.
~ Kratke priče „Ideje meteori“ i „Sanjati svijet“ u Ja sam priča, Zbornik kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije, Besjeda, Banja Luka, Bosna i Hercegovina, 2009.
~ Esej „Esej o ljudima rijekama i ljudima planinama“, 2. nagrada časopisa „Ulaznica“, Zrenjanin, Srbija, 2010.
~ www.knjigomat.com – ciklusi pjesama „Plava predvečerja“ i „Kad su otišle“, 2006.
~ www.agoncasopis.com – ciklus pjesama „Minimalizam Andaluzije“, broj 02, ožujak-travanj 2009.
~ www.studentnet.hr – putopisi „Partire, viaggiare, sentirsi Marco Polo“ i „Poslijepodne nekog drugog života“
~ www.irodalmijelen.hu – esej „Mapping the Unknown“, 2009.
~ www.cekape.com – kratke priče „Goruća pitanja“ i „Obrana poezije u prašini nakupljenoj na ravnim plohama“, Centar kreativnog pisanja, Zagreb, 2010.
Prijevodi
~ Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost, 1-3 / 2008 Matice hrvatske Sisak, Hrvatska, 2008.
~ Redovite rubrike za Hrvatski radio, Treći program i novine Zarez
~ Apeli i pozivi za Amnesty International Hrvatske
~ Libra libera, br. 22. 2008.
~ Roman „What Was Lost“, Catherine O’Flynn, Algoritam, Zagreb, 2009.
Nastupi
~ &TD, Zagreb: Književna večer
~ Booksa, Zagreb: Književna večer
~ Studentski centar, Zagreb: Književne večeri 2005., 2006. i 2010.
~ Pod starim krovovima, Zagreb: Večer ljubavne poezije za Valentinovo (vlastita organizacija)
~ Hrvatsko-američko društvo, Zagreb: Promocija časopisa studenata anglistike At Large
~ Knjižnica Bogdana Ogrizovića, Zagreb: Promocija časopisa Ka/Os (2005.), međunarodni književni festival „Quorum uživo“ (2010.)
~ Ghetto, Split: književno-glazbena večer (vlastita organizacija)
~ Luxor, Split: Shakespearov dan, 2009.
~ Quasimodo, Split: Irska večer (2010.)
~ 4 bunara, Šibenik: Književna večer (vlastita organizacija)
~ Gradska vijećnica, Šibenik: Književno-glazbena večer (vlastita organizacija)
~ Park, Šibenik: „Zelena Odiseja“, književna večer i otvorenje izložbe (vlastita organizacija)
~ Gradska knjižnica Umag: „No Direction Home“ književna večer i otvorenje izložbe
~ SKC, Beograd, Srbija, 2009.: Aprilski susreti – nastup na trodnevnim zbivanjima u sklopu natječaja „Reč u prostoru“
~ Gougoutte á Pépé, Brisel, Belgija: Književna večer
Festivali i forumi
~ Pjesma „Vizionarska ili 1 gigabajt ljubavi“ i projekt „Čip knjiga“, Velesajam kulture, Studentski centar Zagreb, 2007.
~ Projekt „Poetske razglednice“, Festival pop književnosti Kliker! Studentski centar, Zagreb, 2008.
~ Pjesma „Scirocco“, festival Moved Wind, Njemačka, 2008.
~ Forum „Right to Dialogue“ u sklopu međunarodnog pjesničkog natječaja Castello di Duino, Trst, Italija, 2008. i 2009.
~ Ciklus pjesama „Razglednice lutajućem Goranu“ na međunarodnom književnom festivalu Quorum uživo, Knjižnica Bogdana Ogrizovića, Zagreb, 2010.
Nagrade
~ Međunarodni pjesnički natječaj Castello di Duino, Trst, Italija, 2008.
~ Međunarodni natječaj za kratku priču, Sea of Words, European Institute of Mediterranean, Barcelona, Španjolska, 2008.
~ Finalistica natječaja Na vrh jezika, Algoritam i Zarez, Zagreb, 2009.
~ Pohvala na natječaju Jutro poezije – „Nagrada Ružica Orešković“, Zagreb, 2009.
~ Pohvala na natječaju za najljepšu ljubavnu pjesmu Spark, Udruga umjetnika Velika Gorica, Velika Gorica, 2010.
~ Druga nagrada na književnom natječaju Ulaznica 2010. (Zrenjanin, Srbija) za rad Esej o ljudima rijekama i ljudima planinama

Uredničko i novinarsko iskustvo
~ Književne i filmske recenzije u novinama Šibenski list, 2005.-2006.
~ Časopis studenata anglistike At Large, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – urednica, 2007.-2009.
Organizacija
~ Štand za Valentinovo „Koliko vrijedi poezija?“, Šibenik, 2004.
~ Međunarodni festival aktivističke poezije „Art Attack“ (Zagreb, 2009. te Zagreb, Split i Šibenik 2010.)
~ književne večeri u organizaciji Kulturne udruge za promicanje uloge mladih u društvu „Manifest“