(Ivana Simić-Bodrožić – Hotel Zagorje, Profil 2010.)
Slavina života je jednostavno odvrnuta i život se istočio kroz slova, zapljusnuo nas bolom, mjestima za smijeh, tamo gdje im se najmanje nadamo, ogoljenom do srži istinom i tisućama upita zašto, zašto meni, nama, zašto od njih, s kojima do jučer se dijelio zalogaj, zašto… dugo čekani roman o čekanju. Kroz oči djeteta kao kroz objektiv kamere u mislima se oslikuje priča, i ukamenjuje za u vječnost odaslana, vukovarski stećak, povijesni krajputaš, vukovaristici, tako životan, koji ne osuđuje koji samo pita.
Znano je da kćeri vole očeve, koliko pokazala nam je Ivana, « Pisanje neće poništiti moj gubitak oca, moj je otac ubijen na Ovčari, i više ne postoji grad na svijetu, u kojem se osjećam, kao kod kuće…» kako, govore suze na očima čitanja… Najduže pamti dijete, u doživljenome, iz nedavne davnine, u tome trenu oblikovanom tragom tog oblikovanja i ta oblikovnost nadživljuje vrijeme, ostaje i prenosi se onakvom, kroz godine rasta, odrastanja… iz drugoga gledanja možda nešto i ne bi bilo takvim… ali piše se, ostaje prvo spoznato. Niz lica toliko vukovaraca, suze ispisuju stranice lica, i traže istinu, grobno, za doći i prekrižiti se mjesto, kako mogu ti koji znaju a ćute, noseći u sebi nezatrpane grobove, prolaziti vukovarskim ulicama, i gledati ta lica, kako…? Protok priče je tako stvaran da možemo, poigravajući se mislima, oživjeti, ostvarniti pripovjedačicu, staviti je za okrugli stol propitivanja, poći za njim, romanom u mimohodu riječi, jer priča je ovo koja ne može proteći kraj nekoga a da ga njeni brzaci, tihaci, virovi, svrtci, ne povuku za sobom, ne štedeći i neuljepšavajući, neušminkavajući nikoga i ništa, u stvaranju hrvatske književne nacije. Predsjednika u vrijeme rečenice koja je obilježila vrijeme… stoka sitnoga zuba, ne možeš promijeniti državu u jednoj generaciji, Imamo Hrvatsku, ali mi smo još u bivšoj državi, jugoslovenskim škripavim farsičnim kolima teško promljenjivih navika uhodanosti, ukalupljene umreženosti, mozgovne šabloniziranosti … i sedme gimnazije, ravnateljice, sveprisutne u javnosti obrazovanja i školstva, bivše ministrice, Vokić, spoznaje razlike između, zatečenih, autohtonih… i prognanika među kojima su i oni, Vukovarci… i izbjeglica, mahom «Bosanaca» i tko je jamio jamio je logike, najcitiranijeg mislioca toga doba, a i dugi niz godina poslije…gdjekoji put i danas, Ljube Ćesića – Rojsa… fri šop ofanzive na tragu Ćopićeve, Osme ofanzive…Sto bogatih obitelji… a hrvatski san… pa pisma… koja su priča u priči, od kurtoaznih… do frustrirajućih, otvorenih pisama koja očima čitanja ne otvori nitko… Nekada scene u svojoj filmičnosti u nasluti taknu unutarnjom atmosverom Sidrana na jedan drugi i drugačiji način… Ivana ne piše romane, Ivana romane živi… Ona i Roman… obrnutim redoslijedom…Ivana je i Zadranka… U Romanovome ocu u Zadru, pronašla je istinskoga oca, Troje Simićeve nadarene djece, Ivana, Mima, Roman, kako je to na promociji romana u Zadru istaknu Goran Buić… Svakoga je na svoj način dotakao rat…obiteljska isprepletenost njenoga muža, njegovoga oca, hrvatska je priča za sebe… ako u tim životnim pričama nema Božjeg upliva , onda nema riječi… jer slučajnostima sve se manje vjeruje… Pogođenost teme, dosega romana, pitke ljudske priče, breme je s kojim će se trebati znati nositi, vrijednosni kriteriji spisateljice Hotela Zagorje, podignuti su na samu gornju razinu, često je teže obraniti stečenu razinu, rijetkih koji je dosegnuše prvijencem, ja ne sumnjam… Ivani je život dirigent riječi … neka nam samo kao sada, iskreno otvori dušu…