Lada Vukić: Specijalna potreba

Ime mi je Emil ali cijelog života zvali su me debil. Dugo sam se pitao zašto me tako zovu, sebe nikad nisam vidio drukčije od ostalih pa sam pitao mamu. Ona bi me samo zagrlila, poravnala kosu, poljubila me u čelu i teško uzdahnuvši rekla bi mi, ja te volim a to je dovoljno.
I bilo je. Sretan sam odlazio u školu premda me učiteljica nije baš voljela. Govorila je, Emile tebi nije mjesto tu nego u specijalnoj školi. Ne mogu s tobom posebno raditi a ne stižeš program. Sami problemi s tobom.
A ja probleme uopće nisam imao. Istina je da nisam dobro učio i da nisam mogao pamtiti ali sam zato bio dobar i svi su se sa mnom smijali. A ja sam bio sretan ako su i drugi bili sretni.
I nije mi bilo baš jasno, zašto bi morao u specijalnu školu ako nisam bio specijalan nego običan, zapravo bio sam najobičniji. I Tonko je npr. isto prolazio s dva kao i ja, ali tukao se i psovao, što ja nikada nisam radio, pa nije trebao u specijalnu. Zapravo ja mislim da bi odlikaši trebali u specijalnu školu jer oni su nekako drukčiji, ističu se s pameću i nadmeću se s njom. Ruke su im uvijek u zraku za razliku od mojih koje su uvijek bile pod klupom pokušavajući zbrojiti dva i dva. Učiteljica bi rekla, Emile glavom se misli a ne rukama.
Kako?,mislio sam, kad se zbraja rukama, prsti su na rukama a ne u glavi.
Kad bi me htjela utješiti zbog one riječi koja se stalno provlačila, znate već koje (debil), moja mama bi znala reći, neka ti se rugaju, pusti ih, zato ti imaš izoštren sluh, ti možeš čuti ono što drugi ne mogu.
Jako sam se čudio u početku jer nisam razumio da svi ljudi ne čuju jednako. A počelo je tako da sam ja mogao čuti nečije korake pa čak i mačje, a da mačku uopće ne bi još ni vidio. Mogao sam čuti kako leptir maše s krilima pa bih se od sreće nasmijao naglas, ali čak i s tim izoštrenim sluhom ja sam opet imao problema jer bi mi opet svi rekli, vidi debila, smije se bez veze. Onda sam tek shvatio da drugi ne čuju isto što i ja. Tako mi se dogodilo i s učiteljicom, ista stvar.
Jednom je u razred upao mlad i nov učitelj iz tjelesnog, prof. Nikola. Na njemu uska majica a ispod sve same mišićave pločice, taman da ću ga upitati kako se dolazi do takvog nabildanog tijela kad sam čuo kako je učiteljici poskočilo srce. Okrenuo sam glavu prema njoj jer sam mislio da će joj srce iskočiti nasred razreda pa sam joj rekao.
-Učiteljice, što vam je sa srcem, tuče ko ludo.
Nato je ona pocrvenila ko jabuka i rekla da takav bezobrazluk i provokaciju neće trpjeti i potjerala me kući.
A bližio se Božić i razred je pripremao priredbu za roditelje. Bilo je tu recitacija,
pjesama, igrokaza, zapravo bilo je svačega. Znam da nisam baš pametan kao ostali ali čak je i Tonko dobio ulogu u igrokazu. I ja sam htio svoju mamu razveseliti s nečim pa sam pitao učiteljicu hoću li i ja nešto dobiti za nastup, a ona je rekla, hoćeš, strpi se malo.
Odmah sam znao da laže jer čak i kad čovjek laže, srce počne čudno kucati, valjda u ritmu laži. Šutio sam. Nisam bio siguran da li mi se osvećuje zbog onog ispada s prof.
Nikolom ili je stvarno mislila da ništa ne mogu. A meni je samo bilo žao moje mame. Doći će i gledati u tuđu djecu a mene neće biti nigdje.
Tako je i bilo. Mama je sjedila u zadnjoj klupi a ja nisam sudjelovao u ničemu. Samo sam sjedio u klupi i od silnih pjesama i recitacija nisam čuo ništa osim onog što drugi nisu čuli a to je…..galopirajuće srce moje mame……i suze koje su bubnjale u njoj u poput vodopada…..a onda……….. počeo je padati snijeg. Nisam ga vidio ali sam ga čuo. Čuo sam ga poput šapata leptirovih krila. Imat ćemo Bijeli Božić.
Okrenuo sam se prema mami i istovremeno smo znali da moramo izaći.
Uzela je moj kaput i bez pozdrava napustili smo razred. Učiteljici je bilo strašno
neugodno i riječi su joj zastale u ustima.
Bila je noć, cesta kliska, a mamine suze tiho su padale preko njenog lica. Zagnjurio sam lice u sjedalo auta kao da se sramim sam sebe, kao da sam kriv zbog toga što sam ispao drukčiji i što mamu nisam mogao usrećiti. Danas mi je samo žao što se nismo mogli oprostiti kako treba i što mi nije za kraj poravnala kosu i dala mi poljubac u čelo, jer kad sam se probudio bio sam u Hitnoj pomoći a oko mene Policija.
Samo sam čuo gdje govore, neki pijani debil zabio se u njih. Eto vidite, a ja niti pijem niti pušim a zovu me debilom, zašto pitam vas, kad sam ja dobar i imam izoštren sluh.
Pitao sam gdje je mama. Najprije su šutjeli. Pa muljali. Na kraju se rekli. Mrtva je. Nisam plakao jer nekako nisam razumio smrt i nisam još uvijek razumio da je nikada više neću vidjeti.
Došla je mamina sestra, pa je došla socijalna služba i dugo su se dogovarali što sa mnom.
Svi su očekivali da će me uzeti teta jer ionako nije imala djece. Ali ne, ona je rekla da sam retardiran i da takvi trebaju specijalnu njegu.
Opet jedna stara riječ ali i jedna nova.
Specijalna škola i specijalna njega. Ne trebam ja specijalnu njegu, kako ne razumiju da sam ja dobar i da ne tražim puno osim da me se voli.
Retardiran?
To mi malo ljepše zvuči od debila baš poput neke dijagnoze, možda sam bolestan a to je neka zlosutna dijagnoza.
Šutio sam i ništa nisam pitao. Tako sam završio u „Domu za djecu sa posebnim
Potrebama“, opet vas pitam, kakve su to posebne potrebe. Zar voljeti znači imati
posebnu potrebu? Činilo mi se da ne razumijem ni ono malo što sam od svijeta razumio.
Teta mi je rekla, dolaziti ćeš kod mene za praznike, za Božić i za Uskrs. Ali ja sam znao da neću ići. Znao sam zato jer je i njeno srce kucalo poput učiteljičinog, ritmom laži.
Dugo sam u Domu bio sam, bio je tu puno djece, slične meni, i ljudi koji su se bavili s nama da nam bude toplo i da smo siti. Ali meni je stalno falilo da me netko voli.
A onda je jednog dana u naš Dom ušla jedna djevojčica. Bila je drukčija od ostalih. U njenim grudima srce je kucalo poput šuškanja krila uplašene ptice.
Bila je željna toga da je netko voli, baš poput mene.
Ja sam joj prišao a ona mi je rekla.
– Daj mi ruku.
Dao sam joj ruku. A ona je nastavila:
– Imaš lijepu kosu.
Pa mi je poravnala kosu sa čela.
Tako je počela naša ljubav a traje i danas. Stalno se držimo za ruke jer volimo čuti kako nam srca kucaju u istom ritmu i samo ja svako toliko njoj kažem:
-Volim kad mi poravnaš kosu i poljubiš me u čelo.
Nikada nije rekla da neće i nikada to nije smatrala specijalnom potrebom.
Sad, dok vam ovo pišem, noć je i čujem počeo je padati snijeg. Leprša poput šapata leptirovih krila.
Imat ćemo Bijeli Božić.