BOŽE BILOBRK: PJESNICI SU ČUĐENJE U SVIJETU

Subota je, početak mjeseca listopada. Evo, ima već pola sata kako neprekidno sjedim u svojoj sobi za radnim stolom i buljim u praznu bjelinu svoje velike bilježnice, grickajući pritom vrh olovke. Iskreno, pisanje mi ovih dana i ne ide baš najbolje, tako da se visoka bijela kanta za smeće koja je stajala uz moj radni stol vrlo brzo punila zgužvanim listovima papira, vrečicama od čipsa, praznim šalicama od jogurta, i, dakako, papirićima od bombona. Nakon nekog vremena sam ustao, prišao sam prozoru i otvorio ga širom. Vrijeme je bilo ljepo i sunčano, puhao je tek lagani povjetarac. Kratko sam zamišljeno gledao prema Cetini. Bila je mutna i nabujala, kao i uvijek u ovo doba godine. Tad mi je sinulo. Prisjetio sam se dana kada sam polagao vozački ispit i na tu temu odlučio sam pokušati sastaviti priču. Ni sam se znam kako mi je upravo taj događaj pao na pamet, ali ideja mi se uopće nije učinila lošom. Vratio sam se za stol, uzeo sam iz šalice sa pisaćim priborom crnu kemijsku i velikim kićenim slovima napisao naslov VOZAČKA DOZVOLA i podcrtao ga ravnalom. Zatim san ponovno uzeo olovku i krenuo sastavljati priču. Započeo sam otprilike ovako:

Dan polaganja vozačkog ispita napokon je došao. Bila je subota, 24. kolovoza.
Nisam bio zadovoljan, pa sam latio gumicu i izbrisao rečenicu. Otvorio sam potom ladicu i pronašao cigaretu koju sam tog jutra uzeo iz očeve kutije na šanku u kuhinji i pripalio. Da budem iskren, prema cigaretama sam uvijek osijećao samo odbojnost. Jedino u slučajevima kada mi stvari nisu polazile za rukom kao sada, znao sam zapaliti. Popušio sam cigaretu, valjda do polovice, bacio sam je u kantu za smeće i krenuo ponovno sastavljati priču;
Jedan od vrlo važnih događaja u mome životu svakako je bilo moje upisivanje u Auto školu. Zvala se Formula i nalazila se nasuprot sinjskog autobusnog kolodvora.
Otpuhnuo sam s negodovanjem. To opet nije bilo to. Iskidao sam list iz bilježnice, zgužvao sam ga i bacio u kantu za smeće. Duboko sam se naslonio u svojoj stolici i stao gledati van kroz prozor. Primjetio sam da mi je vjetar kroz njega u sobu počeo unositi gusti bijeki dim. Pomislio sam da je moj najmlađi jedanaestogodišnji brat Dominik u dvorištu opet nešto zapalio. Možda suhu travu, ili otpalo lišće sa stabala iz našeg voćnjaka. Igra s vatrom u zadnje je vrijeme postala njegova glavna zanimacija. Odložio sam olovku natrag u šalicu i ustao. Dobro sam se protegnuo, uzeo sam sa vješalice jaknu i izišao. Začudo, nitko u dvorištu nije ništa palio.odakle onda dim?, pitao sam se. Pomislio sam da je naš susjed Marinko, čija se kuća nalazila odmah preko puta naše nešto palio u svome dvorištu. Uspeo sam se stubama na gornji kat do kuhinje. Poželio sam si skuhati kavu kako bih malo odmorio mozak i razbistrio misli. Majka je bila zauzeta slaganjem tek opranog suđa, a sestra je sjedila na kauču i gledala televiziju. Inače je studentica na drugoj godini pomorskog menadžmenta i s nestrpljenjem je očekivala ponedjeljak kada su joj trebala početi predavanja. Napunio sam kognu vodom, stavio sam je na plinski štednjak i uključio ga.
„Jeste li primjetili da je netko u blizini nešto palio?“, upitao sam.
„Ne“, reče majka, „a zašto pitaš?“
„Ma, pitam tako bezveze?“, odmahnuo sam rukom. „Primjetio sam da mi odnekud dim ulazi u sobu.“ U tom je trenutku sasvim slučajno pogledala kroz stakleni okvir balkonskih vrata. Zastala je kao ukopana.
„Sad ga i ja vidim!“, panično je poviknula. „Dolazi iz Dominikove sobe!“
Sestra i ja poskočili smo kao pogođeni munjom. Svo troje otrčali smo da vidimo o čemu bi moglo biti riječ. Banuli smo na vrata, no unutra nije bilo nikoga i nitko nije ništa palio. Ali, kroz prozor mogli smo jasno vidjeti kako se gusti bijeli dim polako, odnekud od odlje diže zrakom. Majka je na tenutak izišla na balkon i nagnula se preko ograde.
„Bože, pa to u tvojoj sobi nešto gori!“, poviknula je. Srce mi je počelo tući kao ludo.
„Kako u mojoj sobi?“, čudio sam se. „Sad sam bio dolje i nitko nije ništa palio.“ Ponovno smo otrčali do donjeg kata. Budući da je trčala ispred nas, sestra je uletjela u moju sobu prva. Vidio sam kroz otvoren prozor kako se cijela soba već napunila gustim bijelim dimom od kojeg se jedva išta vidjelo. Srce mi je i dalje divlje udaralo od straha, a grašci krupnoga hladnoga znoja nahrupili su mi na čelo. Taman kada sam i ja namjeravao uletjeti unutra, izišla je noseći moju bijelu kantu za smeće, iz kojeg je sukljao dim kao iz dimljaka parne lokomotive. Pritom se gušila od kašlja, a oči su joj bile crvene. Dakle, odatle je dolazio dim. I, to samo zato što sam u kantu bacio napola popušenu cigaretu, a zbog vjetra sam isprva pomislio da dim zapravo dolazi izvana. Kvragu, koji sam ja idiot, pomislio sam. Mogao sam tako zapaliti cijelu kuću. Sestra je odložila kantu nasred dvorišta. Osijećao se smrad zapaljene plastike. Pritom je još uvijek kašljući otišla u toalet, vratila se je sa sićom vode i napunila ju. Nešto kasnije sjedili smo na terasi ispijali kavu. Bili smo sretni što je cijela stvar na kraju tako dobro završila.
„Ali, eto, barem imaš materijala za priču“, rekla mi je u jednom trenutku mama, te se nasmijala. „Možda bi najbolji naslov bio ODAKLE MI TO DIM ULAZI U SOBU. „
„A, zašto naslov ne bi bio PJESNICI SU ČUĐENJE U SVIJETU“, dodala je veselo sestra. „Svakako je čudno koliko je jogurta, čipseva i bombona uspio pojesti, i to sve zajedno.“
Sad sam se i ja nasmijao. Ta ideja uopće nije bila loša, ali nisam se odmah mogao baciti na posao, jer je trebao proći cijeli dan da se soba izrači, a to je inače jedino mjesto na kojem se mogu u miru koncetrirati.