Goran Veselinović: KLASIK U PATIKAMA

Krenuo je oko pola sedam iz svoje rezidencije koja je bila smještena visoko iznad grada u kojem je on, živući klasik i nenadmašni mislilac, odrastao i postao čovjek. Nije se dugo pripremao niti je imao napisane govore, ali je u sebi neprestano ponavljao onih nekoliko rečenica koje bi, po njegovom uzvišenom mišljenju, na određeni način mogle da oduševe tu uspavanu i neobrazovanu publiku. Ta samo promašeni književnici i nesigurne budale pripremaju govore za ovakve prilike, ponavljao bi Klasik u sebi, iako je duboko negdje osjećao onaj neodređeni strah koji bi ga uvijek pokosio kada bi se njemu u čast organizovali ovako veliki skupovi kao što je bio ovaj povodom njegove prestižne književne nagrade međunarodnog karaktera.
             Bio je to čudan čovjek, još čudniji pisac. Nije volio da se druži sa narodom a na svoje obožavatelje je gledao kao Neron na svoje podanike, pateći od bolesne ambicioznosti i nerealnih očekivanja, baš kao i pomenuti vladar iz Julijsko-Klaudijevske dinastije. Dok bi se šetao gradskim ulicama, glavu bi držao tako visoko da bi se ljudima koji bi ga sretali činilo kao da razgovara sa oblacima. Novo odijelo, lakirane cipele, sat sa lancem i crna torbica u kojoj je držao sva dosadašnja priznanja i nagrade, bili su njegovi zaštitni znaci. Ovo je bio prvi put da kasni na neki događaj s obzirom da je već u sedam sati uveče trebao da bude na stanici gdje je organizovan doček. Vozio je brzinom svjetlosti svoj Mercedes S klase koji je za njegove kolege pisce bio samo misaona imenica. Iako je jurio kao manijak po gradskim ulicama, na doček je stigao tek oko devet sati, sa dva sata zakašnjenja i sa uznemirenošću koja je od njegovog inače blagog i spokojnog lica napravila pravu odbojnu masku grotesknog izraza. Šta je s ovim narodom, kao da su imali neka pametnija posla pa se sad kao ljute i galame što sam zakasnio pišljiva dva sata. Dok se penjao na binu stepenicama preko kojih je bio postavljen skupocjeni crveni tepih (baš onakav kakav je nenadmašni Klasik i zahtijevao) trudio se da ne gleda u neuki puk koji nije bio vrijedan njegovog uzvišenog i pronicljivog pogleda. Kada je napokon stigao ispred govornice, prepun sebe kao paun ispred ženke, ljudi koji su mu bili najbliže odjednom počeše da se kikoću i domunđavaju, kao da su vidjeli nešto što im je bilo smiješno i neuobičajeno. Primijetivši to svojim bogomdanim šestim (ili sedmim) čulom, Klasik se još više uznemiri i oneraspoloži, što njegovom licu dade još groteskniji izgled i boju. Šta vam je, magarci jedni, zar ne vidite da trebam da održim govor?! Ućutite već jednom, čujete li, čujete li? Ali ta njegova reakcija kao da još više baci ulja na vatru osmijeha koji se razlijegao dvoranom koja ga je u ovom trenutku podsjećala na ono đavoljevo dvorište iz priče o izgubljenim monasima. Zašto se smiju ove neuke budale, mora da je u pitanju nešto na meni, ili… ne znam, ne znam!!! Kada je pogledao malo po sebi da vidi da mu možda nije otkopčan šlic ili nešto drugo, što je već bio ozbiljan znak paranoje, primijetio je da je umijesto svojih skupocjenih lakiranih cipela, koje je dobio na poklon od svoje žene, takođe književnice, obukao patike za džoging, one iste patike u kojima  je danas lagano trčkarao pored Vrbasa razmišljajući o svojoj veličini i inteligenciji. Jao, majko mila, šta uradi, šta uradi, mogu samo misliti kako izgledam smiješno u ovom odijelu i patikama, i to pred ovim glupanima koji nemaju pojma o umjetnosti! Ljudi u dvorani umiraše od smijeha, a Klasik, osjećajući se kao klaun ispred dželata kojeg je još samo urnebesni osmijeh sprečavao da izvrši svoju kaznu, istrča iz dvorane i pobježe u nepoznatom pravcu, kao osuđenik, prekoravajući sebe zbog svoje brzopletosti i žurbe, a čovjek koji je stajao na ulazu u dvoranu, očigledno čekajući nešto ili nekog,  dobaci mu onako od šale: Tako je to kad držiš previsoko glavu, pa onda ne vidiš ni ono što je očigledno!