Kroz ovu priču puše jugo. A kada ono puše, ljudi postaju ludi. Luđi.
Traži da mu dam nešto za smirenje, sve je progutao sinoć, vratit će mi: „Ej, ne beri brigu, vratit ću ti!“ Nemam ništa, nudim mu da gledamo Fringe. Meni ponekad u krizi pomogne kad lupnem glavom u zid, iako to više spada u kategoriju pokušaja prelaska u paralelni svemir, ali jebi ga, odgledao je sve epizode, ne fura se na to, sad je na Žici, al’ ako uspijem prijeći na drugu stranu, neka mu obavezno putem satelita javim kako je.
Odlazi orošen znojem. Čuje se Chopin. Ili Wagner. Možda Beethoven – svi ti kurci su isti. Preglasno da bi se gledala utakmica. Mrzio je klasičnu glazbu, ali ta krava je ili slušala izgrebane ploče, ili sama svirala na klaviru. Dignuo se iz naslonjača, par puta lupnuo šakom u zid, ali bez ikakvog učinka. Napravio je kokice, ubacivao ih šakom u usta – dijelom su upadale tamo, dijelom se razletavale okolo. Morat će sve pokupiti prije nego se vrati mama – ona nije trpjela nered. Odjednom je zaškripao pod, više zacvilio. Vjerojatno ga je Bach došao podjebavati. Okrenuo se i ugledao ćelavog muškarca.
„Tko si ti, jebo te, i kako si ušao?“
Dignuo se i zamahnuo pesnicom prema ćelavcu, ali ovaj ga je uhvatio za zapešće i silovitom snagom bacio nazad u naslonjač.
„Smiri se. Ja sam Leon Glembay.“
„A ja sam Oprah Winfrey u bljeđem izdanju. Ajd, izlazi, pederčino, jer ću zvati policiju!“ Zaškiljio je.
„Ej, pa ti si onaj čudak koji se doselio u potkrovlje! Gibaj, nisam ti ja od onih koji razvijaju dobrosusjedske odnose!“
„Nećeš zvati policiju. Ja jesam Leon.“
„Čega si se ti naduvao, što snifaš?! Daj i meni malo. Ma, boli me kurac – budi to što jesi, pa se vrati u svoje korice, a mene ostavi u mojima. I ne žderi mi kokice – to su mi zadnje s maslacem.“
„Nijedno djelo nije samo za sebe. Onoliko si dio „Gospode Glembayevih“ koliko i ove usrane priče kojoj sam ja došao pomoći da se pretvori u nešto probavljivo. Hik!“
„Mrzim pijane ćelavce.“
„Zato što ti je otac ćelav.“
„Baš si našao gdje ćeš ubosti. Moj otac je umro malo nakon što sam se rodio. I nije bio ćelav.“
„Oćelavio je u međuvremenu. I nije umro prirodnom smrću, već se objesio. Bio je shizofreničar. Prirodne smrti su ionako dosadne.“
„Mamicu ti tvoju usranu…“
„Easy, boy. I ti si nadomak toga da postaneš shizofreničar. Zato i imaš čast pričati sa mnom.“
„Đubre prepotentno! Ti si kao neki savršeni poznavatelj moje prošlosti i psihe? Znam ja tko sam. Seri po vlastitim stranicama. Možeš obrisati i guzicu s njima.“
„Opusti se. Kako stoji utakmica?“
„Gube moji. A i slabo čujem, samo gledam. Kao da ne vidiš i sam – koji kurac zajebaješ? Imaš ti svoj tv?“
„Ne možeš gledati ni utakmicu zbog nje. Stara kurva je ona. A ti si zaljubljen u njenu kćer. Čekaš da dođe iz Zagreba za studentske praznike, a ona te jedva i pozdravi zato što joj je ova rekla da ti je otac bio bolestan i da ćeš i ti biti takav i da joj je bolje da se makne od tebe. I da ćeš čuti glasove, a jednog skorog dana će te vidjeti kako visiš sa jablana ispred zgrade, iako joj nije jasno kako ćeš se popeti tamo takav rahitičan. A znaš zašto sve to? Zato što je kurva zaljubljena u tebe i ljubomorna na vlastitu kćer. Ne može podnijeti što stari. Jesi primijetio kako ti je uvijek za vratom? Neki dan je sjedila iza tebe u kinu.“
„Dosadno ti, pa špijuniraš susjede, a govnaru? A ja ni ne idem u kino.“
„Ideš, iako ni ne znaš da ideš.“
Hm, pa ima tu istine – zamislio se Davor – kad bi je sreo u parku, uvijek bi ga pozdravila i pitala kako je njegov Cuki, da se njena Patrišja uvijek razveseli kada ga vidi. I oblizivala se oko usta, a on naivac je mislio da su joj usta suha od bure, ili da liže neku hranu. I da, neki dan su se skupa vozili u liftu – prešla mu je rukom preko penisa, kao slučajno. Kad su izašli, pozvala ga je na kavu, a usput bi mogla poslati i neke ploče njegovoj mami. Odbio je, no sutra se pojavila na vratima sa pločama ogrnuta samo u bademantil iz kojeg su virile mlohave sise. I onog dana… Istina je… Poželio je da je kuja mrtva…
„…a to je ostvarivo.„ Nastavlja Leon, gura ruku u džep i pruža mu: „Izvoli.“
Promatra škarice u njegovim rukama.
„Ne promatraj, nego djeluj. Ja sam stvaran. Ajd, ubij kurvu! I pse ubijaju, zar ne? Hahahaha!“
„Ti si lud. Konje ubijaju, ne pse. Što ti imaš sa mojim svijetom, govnaru?“
„Pojavio sam se u ovom trenutku, jer mi je ova situacija bliska. Paralelni svemir.“
„Ovo je ludo, i ja sam lud, i ti ne postojiš. Ovo je moj život i moj zločin, zločin koji sam izvršio i koji neću izvršiti.“ Nasmijao se pobjednički. „E, sad sam te sjebao! „Šupak ti se toliko stisnuo da iz njega ne bi mogao iglu izvući ni traktorom.““
„Citiraš druge. „Žica“ – skupa smo je gledali, ali pustimo to. Neprikladna glupost. Ubij i napravi odmak!“ Leon mu gura škarice pod nos.
„Već sam je ubio.“
„Ne seri! Odvaži se i ubij!“
„Ne mogu.“ Odmiče se prema zidu.
„Ubij!“
„Dosta mi je likova iz knjiga, njihovih ubojstava.“
„Zato ubij!“
Uzima škarice i zabada ih Leonu u vrat. Krv šiklja, Leon pada. Trči do susjedinog stana, vrata otvorena, ona leži na podu u lokvi krvi, zariva joj škarice u trbuh. Pa ponovno. I ponovno. Još je živa kuja – gleda ga zaprepaštenim očima, kao da joj nije jasno, a koji kurac joj ne bi bio jasan. Hvata ga za ruku, on ju izvlači. Stisak ruke popusti i ona klone. Glava joj oblivena krvlju, ostaci mozga rasuti po podu. I dalje ga gleda pohotnim očima.
Smije se naginjući se nad nju: „Samo gledaj, ali jebat te neću. Stara, ne držim se ja one:
“Stara koka, masna juha.““
Krvavo tijelo leži na podu, Patrišja liže krv. On zatvara vrata i trči u stan. Treba brzo razmišljati. Prvo će se početi pitati zašto je nema na poslu. Kćer – ona će sigurno prva zvati, biti zabrinuta i već sutra, prekosutra će doći policija, obiti vrata i pronaći je na podu. Policija će ići do vrata prve susjede, ona će biti na selu, samo sin, pa će kucati dalje i tako će obići sve stanove.
Policija će zaključiti da je ubojica netko iz susjedstva. On će se složiti.
Južina je. Sve mu više smeta.
I to prokletstvo i dalje svira, a on se još mora riješiti i Leona.
„Kojeg Leona?“ Nasmije se, zadovoljan što je ubio svijet knjiga i Leona, i što je ubio nju, jer ipak je život knjiga. I jebi ga, izgubili smo.
***
„Htio bih prijaviti ubojstvo.“
Nastaje strka. „Vi ste ubili nekoga, ili ste bili svjedok?“
„Malo mi je mutno. Novi susjed mi se predstavio kao Leon Glembay, neki luđak. Mislim da mi je ubio susjedu.“
***
Muškarac i žena sjede u policijskoj postaji, uplakani i pognutih glava. Otac progovara:
„Ne mogu vjerovati. Bio je odličan student, miran i povučen.“
„Žao mi je što vam to moram reći, ali u krvi i mokraći smo pronašli ogromnu količinu alkohola i opijata, no nije to najgore. Bio je na psihijatrijskom pregledu – on je podvojena ličnost.“
Majka, profesorica matematike u srednjoj školi, briše suze:
„Bože moj, kako ćemo na oči našoj prvoj susjedi kada se vratimo? Marina je išla sa Davorom u osnovnu i srednju školu, majka je imala samo nju.“ Rida bez prestanka.
„I da je tako izmasakrira u studentskoj sobi sa škaricama. Jao, jao!“
** *
„I doista sam miran i povučen. Evo, čak nemam ni velikih zahtjeva – ne bunim se ni na hranu, ni na ležaj. Malo je tvrd, ali što sad. Dokazat ću da je Leon ubio susjedu. Dobro, taj tip koji se predstavio kao on, ono govno iz potkrovlja. Zbog njega bi mogao dobiti i u guzicu ovdje, ali ću izaći, nadam se, prije nego što postanem nečija kuja. Scarface mi je ponudio zaštitu, a i Kafka kaže da mogu u njegov dvorac. Čudni tipovi. Imate još kakvih pitanja? Možete pitati mene, ili Maria koji ovo sve piše. Ajde Mario, reci nešto.“
„Tu sam, stari, za tebe. Kakvi ljudi postaju ubojice? Pogledao sam hrpu krimića – najvažnije je ući u rudnik njihova djetinjstva. Nekad su to tipovi iz susjedstva, nekad serijski ubojice koji jure po prašnjavim američkim cestama – jebi ga, većina krimića se snima u Americi… Uvijek su to neki psihotični osobenjaci, sociopati i … nemam pojma. Uglavnom, lako vam je zamisliti vašeg prvog susjeda. Leon je tipični ubojica. Da Leon! Hahahaha! Ma, ljudi su ćudljiva bića i rijetko kad se ponašaju u skladu sa sobom, a kamoli sa drugima. Čuj, upravo ti slušam Florence and the Machine. „No light, no light“ – vrhunska stvar! Svjetla, a? Hehehe! Ej, stari, gibam, sve će biti u redu, imam ispit prekosutra.“
„Eto, „Leone“, pičko, što se ne javljaš? Ma, pičkica si ti, ali naći će te oni. I Mario misli da si kriv.
Samo se pitam hoću li moći gledati rukometno prvenstvo – to nikako ne bih volio propustiti. I da, recite mojoj majci da sam joj kupio cd-e za rođendan – ona najviše voli slušati klasiku. I neka se ne ljuti što sljedeći tjedan neću moći ići u masline, ali sigurno ću onaj iza – nekada iskrsne nešto nepredviđeno kao što je iskrslo ovo sada.“