Nikada prije nisam ubio čovjeka. Ubio sam mačku, psa, gundelja ili jebenog noćnog leptira, ali čovjeka nisam. Nisam ga čak ni ranio. Kao dječak furao sam se na to da budem dobar prema jebenim živim bićima, da budem altruista, pacifista, imao sam vrlo staložene roditelje. Bili su siromašni ali dobri dušom. Jednom sam poželio da ubijem profesoricu biologije zbog toga što mi je bez razloga zapaprila keca. Kasnije sam načuo da se za to odlazi u institucije u kojima te muškarci prcaju i gdje jedeš govna za večeru. Odustao sam! U srednjoj školi odlučio sam da nabavim pištolj, ali onaj pravi, ne kao ovi do tad, za pičkice, na vodu. Mali džepni pištolji slobodnog zatvarača u kalibrima 7,65 mm, 9 mm, 6,35 mm i 22LR koštali su kao moj godišnji džeparac, jebi ga. Imao sam frenda koji bi mi to uradio za manje pare ali je za uzvrat tražio da mi pofuka sestru, onu bolju, manekenku, ne ovu što po cijeli dan sjedi u kući i uči. Ma puši kurac što ću to da ti uradim. Kasnije sam, prisluškujući roditelje u njihovim noćnim razgovorima, saznao da stari u ormanu čuva kalašnjikov zajedno sa hrpom municije (iza vojničkih čizama, lijevo od majčinih ofucanih haljina). Sama pomisao da ispalim nekoliko rafala u pravcu hrpe besmislenih bića, na gradskom trgu ili u Dučićevoj koja je bila najprometnija, uzbuđivala me je i dovodila do ludila. Ali ipak, nisam imao hrabrosti da učinim to. Bio sam previše senzitivan, previše umjetnička duša. Hladnokrvnost mi nije bila podarena od strane Svevišnjeg. A onda sam otkrio Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, tog kralja tmurnog ozračja velegradskog podzemlja. Prvo što sam od njega pročitao bilo je Zločin i kazna, savršenstvo, svaka rečenica, misao, riječ, totalno sam se navukao na radnju, na fabulu, na glavnog lika. Brzo sam se pronašao u njemu. Propali student prava, psihičke krize, duga samovanja, potucanja, besmisao. Scena u kojoj Raskoljnikov ubija staru lihvarku postala je moj životni moto. Svidio mi se način na koji je to uradio. Sjekirom, tri puta po tjemenu, gotovo kao pravi profesionalac. Možda sam i ja mogao da uradim sličnu stvar, da učinim nešto u korist cijelog čovječanstva. Ali koga, zašto?! Bilo je dosta kandidata, likova koje nisam mogao da smislim i koji nisu mogli da smisle mene. Nisam mogao da se prilagodim. Stalno sam bio u nekoj vrsti kolizije, protivrječnosti, antagonizma. Izbjegavao sam ljude i ljudi su izbjegavali mene. Ali nikada nisam mrzio. Ne, to samo može da te do kraja uništi i izvitoperi. Sve me to dovodilo do ludila, do pomisli da uradim nešto zabranjeno. Kontao sam da jednog dana dođem na posao potpuno go. Ali opet, popušiti otkaz i vratiti se u jebenu straćaru?! NE, NE, NE! Pustiću da stvari idu svojim tokom. Mrzio sam svoj posao državnog službenika. Po cijele dane kucao sam jedna te ista rješenja i pisao smaračke dopise smaračkim ustanovama. Volio sam da posmatram mladu sekretaricu u tjesnim seksipilnim farmerkama. Imala je šupak da ti mozak stane. Mislim da je htjela da je uzmem odpozadi.