Malo primorsko mjesto Filip Jakov uze književni primat Zadru, ne za prsa, već za čitave dužine tijela, stvaralačke duše… i više…
Malo primorsko mjesto Filip Jakov, uze književni primat Zadru, ne za prsa u fotofinišu već za čitave dužine tijela, stvaralačke duše… i više. Književni dvojac bez kormilara, perjanice zadarskoga ZAPIS-a: Eškinja Igor (1956), pomorac, autodidakt, autor nekoliko komedija i romana, i Serdar Elvis (1972), sudionik domovinskoga rata, autor zapaženoga romana Dvoje protiv gazde, s povijesti dostatnoj za više romana u samom svom prezimenu, Serdar, Serdari, biljeg opstojnosti, povjesnica za sebe, dvije osobite književne osobnosti… osobnosti u stvaralačkom kontrastu, ko noć i dan… ko obale dana i noći… jedan bijelo-bojan… autor bijeli kronika, drugi crno-bojan… autor crni kronika, na književnoj stvaralačkoj paleti, književno narasli, afirmirani i sve manjem krugu književnoga i čitalačkoga okruga, „ manje poznati „ .
Eškinja Igor, kao što to čini u polju, „ privezavši se uz kraj „ – više ne plovi… ali tko će uz kraj privezati misli… težački preoranih dlanova, ubirući plodove svoga truda, znoja, muke, široke produhovljene duše, koja nije stisnuta šaka, koja niti prima niti daje, već suprot tomu, skuplja u svojim sveprisutnim ljudovanjima s ljudima i među ljudima, posebne i posebite riječi, zgode, dogodovštine… i nosi ih u svoju književnu radionicu, za u priču, ko u kakvu tkanicu utkati, u tkanicu od riječi, čuvajući ih u toj svoj posebnosti, rijetkosti, nalazeći ih na svakom mjestu, krajputno znakovlje.
U svakoj toj riječi dio je duše kraja, sva ona toplina ljudi uz more, to posebno, narodsko, obilježje… kulturna dota. Svaka ta priča, nezaobilazna je kronika mjesta, ljudi, običaja… biser u bisernoj perli Dalmacije…- a opet, prožeta kao i sam život uz more bjelinama i svjetlostima humora koji se proizvodi iz svega i traži u svemu kao prijeko-potrebna mirodija, lijek za dušu, jer s njim je i zlo manje i život lakši.
Serdar Elvis, svojim književnim perom donosi onu tamnu surovu, crno-kroničnu, buntovnu, svojstvenu mladosti, stranu života, onaj teži humor, prožet psovkom, sarkazmom, britkom ironijom, pronicljivim zapažanjem, pamtljivim detaljima, tehnikom pripovijedanja, svojom i svojstvenom, modernom u svakome pogledu, i čudi, da se o ovome mladome iznimno talentiranome književniku nije pisalo, nije pisalo više, jer to neizostavno zavrjeđuje.
Puno je tu kod tog dvojca vrijednoga – vrijednosnoga odziva, poziva za ozbiljnu i razložnu, književno-znanstvenu analizu unutar književno-stilske zrelosti.
Dok se medijski prostor daje, „Hemingway iz Zemunika Donjeg„ koji i dalje otvara svaki kulturni kokošinjac u gradu Zadru, u Filip Jakovu, vijori ona istinska književna zastava, visoka na nebu, živi svoju stvarnost.