Ljudske emocije se izražavaju kroz razne oblike i govore više od riječi, ali kada se u njih upletu ego i novac, ruše se poput kula od karata.Zakašnjelo kajanje obično izazove nešto nepredviđeno, u ovoj priči, to je smrt.U zločinu ili prije njega.
Lena Van Per šetala je hladnim okom po hladnom ateljeu i hladnom lešu što je zauzimao cijelu stolicu od kuhane bukovine na točkićima, kakvu je ona odavno htjela kupiti.Spuštene glave na prsa doimao se spavajući, no drška nekoga noža, šiljka ili sl. predmeta narušavao je plitke misli.Nagnuta nad njim nije se čudila odsustvu krvi. Čudila se, naime, urednosti prostorije. Složeni kistovi, tube sa bojama očišćene do savršenstva, kao da je u pitanju opsesivno kompulzivna ličnost. Pod olakiran , slikarski mantili lijepo obješeni na vješalice i ostali pribor sređen, osim što u kompletu za duborez poslaganih na zidu po brojevima, nedostaje jedno dlijeto. Nije joj ovo bilo prvo ubistvo slikara, predpostavljala je da je slikar u pitanju, ali prvi puta u ovako čistom ambijentu.Da je bilo neurednije ne bi odmah opazila čime je zločin počinjen.
– OK, da vidimo što imamo? Slikar ubijen ubodom najtanjeg dlijeta u srce. Dakle, nije samoubistvo.Vrata nisu obijena. Nema naznaka nasilnog ulaska. Da li nešto nedostaje u kući ? Ne! Znači, nije pljačka. Platna su sva na broju? Do-bro! Gospođo, vratiti ću se sutra, pa ćemo detaljnije razgovarati-obrati se nekada lijepoj ženi, kose zavezane na potiljku, u jednostavnoj šarenoj haljini.Rekli su joj da je to domarka i da živi u sobici u potkrovlju.
-Ti, Marko osiguraj mjesto zločina, zovi forenziku i napiši izvještaj – reče strogo, odlazeći.
– Javohl…-pokušao se našaliti , no Van Perova se naglo vrati našto mu se glas izgubi u kašljucanju.
Lena Van Per je živjela sama u iznajmljenom apartmanu. Obožavala je gledati zalaske sunca sa male terase . Napravila bi si kapučino i uživala pola sata ne mareći ni za koga. Zatim je sjedala za računalo i započinjala igru omiljenim slaganjem balvana. Ti momenti su joj bili mnemotehnička vježba, a ujedno i vrijeme u kojima je riješavala najzapetljanije zločine. Čekala je da mačak počne skakati od veselja na slijedećem nivou, a mrzila sliku u kojoj žalosno maše glavom tamo-vamo. No, u pozadini igre provlačila se slika ateljea i žene, koja je sakrivala ruke u džepovima kecelje. Nešto tu nije bilo u redu. Mačak je mahao glavom. Ima pravo, ccccccc…da, da nešto nije u redu s rukama njih dvoje.Okrenula je broj patologije.
-Lena ovdje, ti si dušo ? Znam da nisi uspio još ništa detaljno uraditi, ali možeš li mi na tren pogledati kakve su ruke, posebno nokti, slikara ?
-Čisti? Bez trunke boje? Osjetiš li terpentin ili neko slično sredstvo ? Ništa, baš ništa!Možda je prestao slikati? Misliš? Moram provjeriti – zahvali se patologu.
Ujutro se javi šefu, te odšeta glavnom ulicom pokraj galerija.Namjesti glamurozni smješak, vidjevši mladog čovjeka u „Grands maitres“, te uvijajući tijelom u tijesnim trapericama zatraži savjet oko poklona za prijateljičinu svadbu. .
-Htjeli biste sliku?-upita mladić.-Imate li nekog slikara ili motiv u vidu?
-Da, kako da ne, ovaj..-malo se prenemagala-modernistu, apstraktni ekspresionizam, tako nešto.Možda,našeg sugrađanina, ali su mi rekli da je prestao slikati.
-On? Ma ne, to su samo dezinformacije. Kupovale bi mu se slike s bilo kakvim motivom, samo da je na njima ono srdašce. Znate i sami, poklone biraju uglavnom žene, pa je vjerovatno angažirao nekog dizajnera da mu uradi logotip koji je ujedno i njegov autorski potpis.To ne znači da njegove slike nisu vrijedne-požuri se reći.
Nakon još malo flertovanja, Van Perova se uputi u slikarov atelje na razgovor sa domarkom, sasvim otvoreno i ravnodušno kao da ide na tržnicu. Nakon detaljne pretrage prostora ispod prozora , pritisne gong. Zvonila je na glavnim vratima dosta dugo.Ustanovi da je stražnja lako otvoriti , pa to učini.
– Halo, ima li ikoga? Vrata su bila otvorenaaaa-pravdala se glasno, za svaki slučaj. Nije bilo odgovora.
Hitro se popne u potkrovlje, gdje u ormarima jedne gotovo prazne sobe, ali sa mnogo ogledala, otkrije garderobu i sav prateći accessoires s inicijalima poznatih kreatora.U drugoj, pak, lutaka za jedno obdanište i unikatno izrađen dječji namještaj, u trećoj skromnoj sobici sve je bilo nekako siromašno, od kreveta do odjeće, dok je četvrta bila očito muška.
-O čemu se ovdje radi?-zapita se, pa siđe u prizemlje u atelje staklenog krova, nalik onim čuvenim gospodskim staklenicima u kojima se pio “ five o’clock tea“. Ovaj puta je mnogo detaljnije zagledala prostor, mjerkajući svaku sitnicu pokraj koje bi prošla. Zavlačila je ruke u džepove slikarskih mantila. Nigdje ništa neobično. I taman kada je odlučila poći , vrati se do vješalice. Nijedan mantil po veličini nije odgovarao slikaru.
-Broj 40 otprilike-mrmljala je-otkuda to. Možda je imao nekoga na praksi. Pogleda kopčanje i ustanovi da su sva tri ženska.
Potom uđe u prostoriju gdje su se čuvala gotova platna.Neka su bila na podu, naslonjena na policu. Čučne kraj njih i uz pomoć džepne svetiljke pogleda znak na jednoj slici.Srdašce. Kao da je dijete crtalo. U istom trenu proletješe joj kroz glavu nastupi slikara . U svakom od njih, kao papagaj , ponavljao je frazu …trebalo mi je petnaestak godina da naučim crtati kao dijete…, koju je …činilo joj se prije njega rekao jedan mnogo slavniji umjetnik.
-Čudno-pomisli, te produži do vrata na kraju sobe. Unutra je bio , izgleda, dječji prostor za slikanje. Omanji štafelaj, niski stol i stolice, i tako nekako majušno i slatko , raznobojno.Trgne je zvonjava mobitela, brzo ga ugasi i iskrade se iz kuće.
U stanici je dočeka forenzički izvještaj, podaci o stanju imovine slikara i testamenu.Detaljno proučavajući papire uvidjela je da bi domarka i osoba po imenu Dona imale motiv za ovo, čini se, smišljeno ubistva. Da je bilo na mah ili iz strasti, bilo bi više kaosa u atelju. Čudo jedno, kako je sve mirno oko ove smrti. Nitko ne plače, ne moli se ,ne traži objašnjenja.Šta je u pitanju?
– Marko, idi ispitaj susjede o svemu što se zbivalo u toj kući. Otkada je domarka tamo, tko im dolazi, koga slikar ima od rodbine i…znaš već, nemoj da te učim poslu-reče strogo-potrebno mi je danas.
Zavali se u stolicu, gledajući u jednu točku na zidu.Njezin otac je govorio da kada ne znaš što raditi, ne radi ništa. Tako odluči čekati Marka,detektiva kome je jedina mana bila pokušavanje biti duhovit. Nadala se da ga neće izdati „njuh“ ni ovoga puta i da će doći bar sa nekom slabom pretpostavkom. Potraži slikarov sajt .Slike su bile uistinu fantastične. Te boje , brodovi, vrtuljci, cvijeće ..ne može im se odoljeti.Tko bi mogao i pomisliti da ih je slikao šezdesetogodišnjak.U tom dobu, umjetnici pomalo bivaju svedeniji, jednostavniji, a on je , jednostavno, eksplodirao. Nije mogla povezati njegovu vanjštinu s izražajem. Debeljuškast, proćelav, onizak…ma, ništa to ne znači…uvjeravala se, ali ipak kada zatvori oči i pokuša povezati sliku i osobnost ugleda dijete, djevojčicu, bez trauma , sa šarenim snovima pretočenim u platna.
-Mantili, u mantilima je ključ -poviče Marku, koji je ulazio u stanicu.
-I ja bih rekao tako, reče on.-Susjeda kaže da slikar i domaćica imaju kćerku, koja je defektna i nikome je ne pokazuju. Živi s majkom u potkrovlju. Istina da on svašta kupuje u luksuznim buticima, i voza se s nekom gospođicom svake nedjelje, ali kao što si vidjela to sigurno nije ona.Moramo otići u temeljit pretres.
Na ulazu u atelje dočeka ih domaćica, pokazujući im da je slijede u pokrajnu prostoriju. Tamo je za štafelajem bila oniža djevojka ,kratke kose, unesena u zeleno nebo puno plavog cvijeća.
-Ima Downov sindrom, anđeosko dijete. Kada je počela slikati i on zabunom ponio jednu njenu sliku za izložbu, otvorila su mu se vrata raja.Novac se slijevao.Kupovao joj je svašta, samo da bi je što duže zadržao u ateljeu, što je bilo glupo, jer Dona voli boje i uredna je po prirodi. Ne treba je privoljevati slikanju. Onda se dogodio potres.Doktor je rekao da neće još dugo živjeti. Znate da djeca s tim sindromom ne žive dugo.Htio je biti s njom što duže,pa joj je zabranio raditi. Jako ju je volio.Ali ona nije mogla zamisliti život bez boja. I kada joj je oduzeo kist, kao da je prestala živjeti i ono malo života koga je imala.Nije se ustajala iz kreveta. Inače joj nije bilo lako. Sakrivao ju je u kući , jer se sramio biti otac djeteta sa nedostatkom u javnosti. Oblačio ju je kao lutku u skupe stvari i vozio po prirodi da bi upila slike vanjskog svijeta, ali se nigdje nije zaustavljao. Nije dozvolio da je vodim u školu. Ukratko, nije postojala izvan ove kuće. I ono što je postigla svojim talentom, on je prisvojio. Svađali smo se taj dan, jer sam tražila , poslije godina i godina trpljenja njegovog ega, da ostavi dijete na miru Neka slika. Kraj se i tako nije mogao odgoditi.Tada me je fizički me napao. Nalegao je na mene kao da me želi udaviti.Gurnula sam ga u stolicu, trgla dlijeto sa zida i udarila ga.Glava mu je pala na prsa, ispustio je samo jedan dubok uzdah. Bilo je tako strašno da sam se onesvijestila-govorila je jecajući.
-Vi ste poslije TOGA sve očistili i oprali?-pitala je Van Perova.
-Ne, Dona je.Vjerovatno je čula svađu i došla iz svoje sobe. Kad sam došla k sebi sve je bilo čisto,a ona me je utišavala misleći da otac spava-reče žena kroz suze.
Djevojka je , čuvši plač majke, ostavila pribor i došla k njoj. Zagrlila ju je i njihala kao bebu.
-Glavno da si ti tu, glavno da si ti tu .-govorila je.-Kada će se tata vratiti? Vidi, mama, vidi, žabica, sviđati će mu se .
Van Perova je izašla iz atelja veoma dirnuta prizorom.
-Marko, pozovi sve službe koje treba, neka dođu ovdje. Nećemo ju privoditi. Dogovorit ćemo sa tužilaštvom, centrom za socijalni rad, i dr. kako bi do kraja života njih dvije bile zajedno ako ikako bude moguće. Možda joj se svidi i mamina nanogica-nasmiješi se tužno, pa otrese glavom na jednu i na drugu stranu, njezin sistem rješavanja unutarnjih muka.Uto zazvoni telefon.
-Van Perova. Ti si, dušo. Što ima novoga? Infarkt? O, to mi olakšava posao. Dakle, bio je već mrtav kad mu je….Da, da….pošalji što prije-reče.
-Marko, sve otkaži, dok ne stigne izvještaj patologa. Ovaj zločin će imati izgleda izvjestan sretan kraj. Što nam je slijedeće po planu?