U krimi-priči Ivane Zajić umjesto tužne nedjelje tužan je doček Nove godine. No, za koga zapravo? Da li žaliti dobrostojeći bračni par ili kućnu pomoćnicu? Istina, krađa je počinjena, ali kada se zagrebe po površini isplivava sva kompleksnost raslojenog društva. Sa jedne strane bogati i bahati, a sa druge žena koja je željela bar na trenutak, za doček Nove godine, osjetiti čar, raskoš i otmenost društva kome ne pripada već mu služi.No, očito je da će, zahvaljujući pronicljivosti gospođe kod koje je radila, osjetiti samo „raskoš“ zatvora.

– Doviđenja, komšinice.
– Doviđenja, Tereza – rekla je Olivera, ispraćajući sredovečnu, podeblju i, po njenom shvatanju, barem u mentalnom pogledu, jer je fizički bila sasvim, čak i previše jedra za svoje godine, zaostalu ženu, dodavši za njom dok je još stajala na vratima: – I nemoj nam dolaziti više.
Nije joj bilo važno da li ju je čula. Neprestano je u sebi proklinjala trenutak kad ju je primila u kuću. Da l’ je to sudbina htela da joj neko izbaksuzira doček Nove godine?!
– Marice – doviknu kućnoj pomoćnici, trapavoj, ali vrednoj i naizgled veoma preciznoj i primerenoj ženici – pokupi veš sa terase i stavi prljave košulje u mašinu.
Klimnula je glavom u znak odobravanja. Potom je izula sobne patofne i, nataknuvši plastične papuče preko vunenih čarapa, noseći lavor u rukama, izađe na terasu.
Za to vreme je Olivera rekla mužu da se spremi, što je i sama činila, ali je bilo očigledno da je nešto propustila.
– Znaš kad treba da krenemo? – upita je suprug, pošto je shvatio da joj nešto nedostaje.
Klimala je glavom i dalje se sumanuto okrećući po sobi.
– Gde li sam je samo stavila?
– Šta tražiš? – i dalje ju je upitno posmatrao.
– Negde sam stavila zlatnu narukvicu… Ma, tu je bila na stolu…
– Kad?
– Pre jedan sat od prilike… Još je Tereza bila tu…
– Pokazivala si joj narukvicu?!
– Ma, samo je stajala tu… – počešala se po vratu, trgavši se odjednom – Je li, da mi je ona ne uze?!
Tumarala je po sobi dobrih pet minuta, ne znajući šta da učini. Aleksandar je sve vreme, kao strela uspravan, stajao nasred sobe i neprestano gledao u sat na ruci.
– Zakasnićemo – reče.
Primetio je kako se Olivera sve više nervira.
– Pusti sad to – savetovao joj je – sigurno si je negde zaturila. Naći ćeš je sutra.
– Uf! – uzdahnula je obeshrabreno. – Samo, znaš šta, ako mi je ona rospija ukrala narukvicu, platiće mi debelo. Zvaću policiju ako treba. Neće mi više preći prag. Marice!
– Izvolite – kućna pomoćnica je sišla niz stepenice i stala pred Aleksandra i Oliveru.
– Zaključaj kad mi odemo i nikome ne otvaraj. Poneću duplikat ključa sa sobom.
– U redu – rekla je pokorno, vadeći ruku iz džepa od kecelje, gde je držala ključ.
– Gde si ogrebla ruku? – upita Aleksandar, opazivši ogrebotinu na njenoj desnoj podlaktici.
– Na žicu – promrmlja, spuštajući pogled – kad sam prostirala veš.
– Dobro… pazi se. Videćemo se.
– Lepo se provedite – doviknula je kad su već zatvorili vrata.
Prilično su se ohladili dok su stigli do automobila, ali su odmah grejanje uključili na maksimum, tako da su, po dolasku u restoran hotela, gde je trebalo da se održi novogodišnja zabava, komotno sedeli u svečanom odelu.
Došli su među prvima i kako su zauzeli mesto naspram ulaza, mogli su jasno da proprate dolazak svakog člana predstojeće proslave. Bilo je gospode u elegantnim sakoima, dama u dugim haljinama, zatim nešto manje elegantnih muškaraca u svilenim jaknama, mladih gospođica u kratkim suknjama, visokih potpetica ukoliko pod ruku drže visokog kavaljera ili sa ravnim đonom, da ne bi visinom odudarale od partnera, uglavnom je svako imao društvo kojem je nastojao da se približi, kako odevanjem, tako i manirima.
Olivera nije uspevala da u potpunosti savlada nervozu, te je povremeno saginjala glavu ka svom krilu, gde je još uvek, valjda zbog neke bojazni, držala elegantnu tašnu, rođendanski poklon od roditelja, koju je dobila u isto vreme kad joj je rođeni brat poklonio zlatnu narukvicu. Kad je ponovo podigla pogled, opazila je žensku osobu sa šeširom širokog oboda, kako seda za sto ispred njihovog. Nije primetila nijednu crtu njenog lica, ali, bez obzira na haljinu od šljaštećeg materijala i lakovanu tašnu, zbog gestikulacije i po tome što nije u pratnji nego sama, nije je mogla nazvati damom.
– Hajde da igramo – prenuo ju je Aleksandrov glas nakon dobrih pola sata, kad su već konobari kružili oko stolova, nudeći crne i žute sokove kao i razna alkoholna pića, a harmonike i sintisajzeri svirali kolo, u čijem su ritmu, oni najtemperamentniji, neki sasvim precizno, drugi sa neskrivenom trapavošću, zanosili kukovima i pleli nogama po podu.
Prihvatila je poziv, ne rekavši ni reči. Kako se kolo rasplamsavalo, prolazili su pokraj stolova, za kojim se već služilo predjelo i gde je poneke već hvatao talas pijanstva. Oliveri nije promaklo da zagleda svakog gosta ponaosob, koji joj se našao u vidnom polju. Zagledala se u zdepastu ženu sa šeširom, koja je na ruci imala zlatnu narukvicu nalik njenoj. Kao hipnotisana, otišla je da sedne, pravdajući se umorom.
Nakon večere, kolo se ponovo zavijorilo i Olivera nije odolela da mu se priključi. Ovoga puta je to sama inicirala, ne da bi se razmrdala a ni previše željna igre, već da bi još jednom izbliza odmerila tajanstvenu ženu. Razrogačila je oči kad je opazila kako dotična na desnoj ruci ima ogrebotinu kakvu je Aleksandar primetio kod njihove kućne pomoćnice. Instinktivno ga je stegla za ruku, pokazujući mu očima to što je primetila, na šta je on hteo da se otrgne od njenog stiska, ali ga ona snažno povuče ka sebi, posle čega su oboje izašli iz sale.
Posle nekog vremena, policajac u civilu ušetao je u salu, gde se održavala svečanost i približio se ženi sa šeširom. Retko kome je zapalo za oko da su vani išetali zajedno. Sve ostalo dešavalo se u policijskoj stanici, u jednom skučenom prostoru između četiri lica.
– Optuženi ste za krađu zlatne narukvice, vlasništva ovde prisutne Olivere Nedeljković – objašnjavao je policijski inspektor Marici, kućnoj pomoćnici bračnog para, sada tobože pretvorenoj u svojevrsnu damu, koja je, oborene glave, sakrivala pogled od dvoje ljudi. – Imate zakonsko pravo da ćutite. Dakle, niste dužni ništa da izjavite. Sve što budete izgovorili, može biti upotrebljeno protiv vas. Imate pravo na advokata. Vi ste za sada slobodni – obratio se nešto kasnije bračnom paru. Dobićete svoju narukvicu natrag čim se istražni postupak okonča. Hvala vam na saradnji i srećna vam Nova godina.
Mladi ljudi pogledaše najpre jedno u drugo pa potom u zidni sat i shvatiše da je ponoć prošla.
– Srećna Nova godina – odgovorili su gotovo uglas.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *