(Izdavač: UTOPIJA, BG – 2013)
Autor prikaza: Živko Ivković

Za izdavačku kuću „Utopija“ se bez imalo ustezanja i sasvim slobodno može reći kako je neprikosnoveni lider kada je džez publicistika u pitanju. Nakon naslova (za koje ja znam) vezanih za Majlsa Dejvisa i Sačma evo i, na zadovoljstvo svih džez zaljubljenika, naslova vezanog za Bili Holidej! Knjiga nas širokouvodnim džez kolosekom dovodi do istinite storije o Bili (Elenori Guf). I pre nego sam krenuo sa čitanjem, pomislio sam: Evo još jedne tužne i potresne priče iz života američkih džez umetnika. Uvod je obilat demografskim i inim slikama, toliko karakterističnim za USA tog vremena, uz već institucionalizovan rasizam, toliko prisutan i danas. Elenora (Elinor- Elenoar- Elenor) Haris je rođena u Filiju 07.04.1915. godine. Dakako da se mukotrpan istraživački rad autora isplatio na način sticanja relevanitnih činjenica, podataka i konačno zaokružene storije o njoj. Zabeleženi su i njen startni nastupi u karijeri po baltimorskim klubovima (prvi nastup, po jednom od njenih savremenika, beleži u klubu Body Loves)!
Usput, knjige o džezerima nam kao po pravilu donose uvek nove i nove tehničke izraze i sleng značenja, a što kakakteriše i ovo izdanje. Tako je grafofon varijanta ili jedan od modela prvobitnog fonografa (Edisonovog ), a na tržištu se javio pod etiketom „Columbia Records“! Viktrola je gramofon na navijanje (Victor), a takav jedan je posedovala i Bili. Slušala je ploče Besi i Mami Smit. Njeno odrastanje u svetu i okruženju baltimorskom ju je kao i njene drugarice nagnalo na prevremeno sazrevanje, odrastanje, kako god, tek pokušavala je svet taj, koji joj je izgledao kao divljina, ukrotiti na svoj način. Nimalo spokojno, takvo njeno odrastanje, u porodičnom siromaštvu, jednako onom u okruženju je, nisu slomili, naprotiv, sve te nedaće su joj pomogle da se vine u za druge neslućene visine popularnosti.
Stoji i uticaj Djuka Elingtona na kreativni opus Holidejeve jer tvrdila je kako je za nju sve krenulo kada je u mladosti čula klasik West End Blues! I nije nepoznanica da crni čovek u datom američkom okurženju ne može poželeti ne znam šta. Izuzev, izuzev… Bili nije slovila za bluz pevačicu, ali je isti opus interpretirala na način koji odaju samo nju i , ostala je neprevazidjena . Prvi snimak Holidejeve koji se našao na ploči je svakako Your Mothers Son In Low (Alberta Nichols – Men Holliner), a odmah potom i Riftin The Scotch (Dik Makdono – Džoni Merser ). Ploče su išle pod imenom Benija Gudmena, a godina je 1933.
Žaloban i tugaljiv glas Holidejeve je ono istinsko uporište samo njenih vokalnih mogućnosti i ne da se nadmašiti .Knjiga je okovana teškim , preteškim i mnogosumornim detaljima iz njenog života, života vrhunske džez umetnice koja je toj , prekobarskoj kulturi dala sebe, a zauzvrat…
Mi o Mesecu, iz tame tek izlazećem, kad, evo njega i, sve je jasniji, oblaci zato sve dalji i Wishing On The Moon… Bili se javlja i na filmu, doduše kao statistkinja (Pola Robsona) 1933. Tu je i rola iz filma o Djuku Elingtonu, a godina je 1935. Umetničko ime Holidej datira negde od već pomenute 1935. a na takav korak se odlučila nakon očevog prisustva njenom koncertu.
Klarens Holidej, otac Bilin je umro 1937. a ona je tim povodom izjavila: „Nije ga ubilo zapaljenje pluća, nego Dalas u Teksasu“. Nakon očeve smrti i pauze koju je načinila, kreće sa na tzv. mamutske turneje sa raznoraznim big orkestrima. Brojni studijski muzičari se sećaju gotovo svakog njenog studijskog angažmana koji su isticali njenu neverovatnu i neiscrpnu energiju.
Poželeh od Meseca nešto što nikada nisam.
Mirišljavu ružu, lepše nebo, tople aprilske noći koje neće odšetati.
Nadimak Lejdi Dej je stekla u vremenu nastupa po harlemskim klubovima Lester Jang je taj samo i ozvaničio. U knjizi stoji i to kako je Lejdi u svojo muzičkoj sobi imala gramofon i mnoštvo ploča, a sa radio talasa je uredno slušala prenose koncerata i to je jedna od privliegija vremena u kom je živela, danas pak.
Detaljni i mnogoprecizni, sklopljeni mozaici sa njenih turneja su takodje u knjizi, ali i druženje sa članovima pratećih orkestara. Uz ime Bili Holidej se vezuje i čitava plejada vrhunskih džez muzičara koji su imali instrumentalna zaduženja u tim pratećim sastavima, poput Kaunta Bejzija, Vilarda Aleksandera, Lestera Janga , Benija Kartera , što nam takodje govori o njenoj veličini. Da, znala je p(r)obuditi emocije u ljudima, dovesti ih do plača. Libertarijanski duh joj je, to je van svake sumnje, pomogao u nastojanju dstizanja postignutog.
Potkraj rata snima za diskografsku kuću Capitol .
Na žalost, droga je sve prisutna u njenim venama, okruženje je nije štedelo , stopila se sa takvim jednim. Knjiga tuge, knjiga bola… Onda postavim sebi pitanje: i da li bi ako ne bi… Tragična koliko i uspešna. Jesen, ona sumorna, razvučena u poslednju dekadu življenja njenog je rezultirala najvećim uspesima u karijeri i autorazaranjem. Svet u kom je odrasla se topio. Da li joj je droga pomogla u suzbijanju bola, ili joj je bol nanosilo okruženje, ostaće večno pitanje.
Pravu priču, ili ono što je ostalo od nje, takvi nose sa sobom, mada se Bili nije libila, iznosila je sve vezano za svoj život. Tako ostaje zabeležen pokušaj pisanja biografije o Bili, naslovljen sa Bitter Crop (Gorak plod) koji je evoluirao u Lady Sings The Blues autora Bilija Daftija, uz, rukopis otkupljen od Li Barkera. Na koncu, šta to čovek može poželeti od Meseca, a ne dobiti?!
Umrla je 17. juna 1949. godine u četrdeset i petoj godini, ali je ostao njen kreativni opus u legat mladima.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *