„Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način“, otprilike glasi poznata rečenica kojom je Lav Tolstoj započeo „Anu Karenjinu“. U to vrijeme nije postojao internet ni fejsbuk, već vjerovatno niz povjerljivih prijatelja ili ono što je bliže ljudskoj prirodi niz naoko dobrih prijatelja kojima su se servirale lažne slike sreće.Da li to poznato zvuči ? Da li je Fejsbuk stvarno uzrok ili poticaj činjenju djela koja u jednom trenutku izgledaju kao izlaz iz beznadežnosti, dosade, mučnog raspoloženja? Nakon čitanja ove priče, probajte sami naći odgovor.
Bila je nepokolebljivi optimist otkad zna za sebe. I najcrnije situacije je sebi voljela prepričavati u ružičastim tonovima. Tako bi jedinice u školi prikazivala kao prilike da zaista dobro nauči gradivo. Dugogodišnju bolest je nazivala prilikom da očvrsne karakter. Svoju usamljenost prilikom da se okrene sebi i u svojoj nutrini pronađe zapretano biserje. Jedino što teško i gotovo nikada nije uspjela prebojati ružičastom bojom su bile svađe među njenim roditeljima. Pokušala ih je izbjeći udajom.
Ispočetka je zaista sve bilo ružičasto. Čak zlatno. Tim veće je bilo njeno zaprepaštenje kada se pozlata počela mrviti i otpadati. Prva se pukotina pojavila kada je u suprugovom džepu pronašla telefonski broj nepoznate Snježane. Izvukao se promrmljavši objašnjenje, a ona ga prebojala u ružičasto i time nepoznatu Snježanu pretvorila u prijateljicu iz škole koja je dogovarala proslavu petogodišnjice mature.
Do rođenja sina brak je već bio prepun tankih pukotina i ogrebotina. Dolazak novog člana u obitelj nije popravio situaciju. Čak bi se moglo reći da se sve pomalo počelo raspadati. Ona je nabacivala sve više i više ružičaste. Iznevjerena obećanja, propali dogovori i učestale svađe su se, za nju, pretvorili u nešto što je normalno u braku. Čak joj je laknulo kada je rodila kćer. Sada je bila toliko zaokupljena da nije imala ni vremena ni volje ni želje ispravljati suprugovo ponašanje. Previše je imala posla i brige oko djece.
Ružičastu je boju koristila samo pred djecom i u susretima sa prijateljima i rodbinom, pogotovo svojom. Bojala je svoj život svim mogućim nijansama ružičaste i molila se da ne vide izdajničko rumenilo na njenom licu. Kada bi se netko opasno približio istini, ona bi se polako i nepokolebljivo udaljila od njega.
Djeca su odrasla i otklizala iz njenog ružičastog doma, a ona ga je prestala bojati. Više nije bilo potrebe. Sivilo, čak i crnilo, su bile boje njenih umirovljeničkih dana. Više nije ni pokušavala komunicirati sa svojim suprugom kao da još uvijek ima nade za njih. Povukla se u svoj svijet i prebirala po prošlosti. Nije u tome bilo utjehe. Gledala ju je bez filtera i shvatila da, osim djece, nema na što biti ponosna. Počela je razmišljati o samoubojstvu.
Možda bi to i učinila da je jedna od rijetkih prijateljica nije nagovorila da profil na Facebooku. Nije joj baš bio blizak takav način komuniciranja. Zazirala je od virtualnog svijeta i svih zamki za koje je čula da čuče u njemu.
Nekoliko je mjeseci samo postavljala slike slatkih životinjica, pratila, čitala i zamišljala kakvi to sve ljudi sjede pred svojim zaslonima i što ih tjera na ispovijedanje svojih najintimnijih misli. Gotovo joj je bilo nezamislivo da ih netko može podastirati tisućama nepoznatih očiju.
Jednog se dana i ona odluči na taj rizični korak i napiše svoj prvi post predstavljajući se kao supruga i majka dvoje odrasle djece. Uzbuđeno je čekala prvi komentar. Dugo je razmišljala o čemu bi pisala i odluči se za opis svog davnog vjenčanja. Nizala je lijepe slike koje će zauvijek treperiti u njenom sjećanju. Dobila je dva komentara i odlučila ovdje ostavljati samo ružičaste rečenice.
Ubrzo su lijepe sličice iz njenog života presahnule, ali su se komentari i posjete umnožili. Bili su divni. Hvalili su je i poticali. Zbog toga je počela pisati i o malo manje lijepim događajima koje bi toliko ušminkala da ih ni sama nije prepoznavala. Čak bi ih i potpuno izmislila. Napisala je i post o predivnom boravku u luksuznom hotelu. Zvijezda tog nezaboravnog vikenda je bio njen suprug koji joj je poklonio bisernu ogrlicu zahvaljujući za sve lijepo što mu je pružila u životu. Plakala je dok je pisala ovaj post i zamišljala koliko je daleko njen život bio od ovoga o čemu piše. Preko zaslona bi povremeno pogledala prema kauču na kojeg se izvalio odavno mrski joj suprug. Njegova napuhana trbušina se podizala i spuštala u ritmu hrkanja. Na njoj se klimao daljinski upravljač, strvarčica od koje se nije odvajao.
Ujutro, kad je ugledala koliko je lajkova dobio njen post, nije mogla doći sebi od ushita. Lebdila je po kući nasmiješeno obavljajući kućanske poslove. Suprug bi je podozrivo pogledao, pa vraćao pogled na ekran televizora. Nije dozvolila da joj to uništi raspoloženje.
Pisala je neumorno, a svaki novi post je bio još jedna stepenica u njenom samopouzdanju. Osjećala se lijepom i pametnom što odavno nije bila nikome u svojoj obitelji. Zbog toga je otišla na frizuru. Ni to se odavno nije dogodilo. Suprug ju je ovlaš i bez riječi pogledao i okrenuo pogled prema televizoru. Za večerom ju je upitao gdje ide kad je frizuru napravila. Nije mu odgovorila. Ne bi razumio. Odavno mu nije govorila ništa o sebi , jer bi svaku njenu izgovorenu rečenicu kad tad iskoristio protiv nje.
Živila je u svom ružičastom svijetu. Nitko joj nije mogao ukrasti divote koje je utkala u svoje postove. Izlazila je na kave s prijateljicama. Suprug joj je često i prečesto poklanjao cvijeće. Nisu je nikad morile novčane brige. Djeca su je posjećivala. Sve, baš sve je bilo kako treba biti.
U stvarnom životu ništa nije bilo kako treba biti. Suprug je, zbog njenog dobrog raspoloženja i nove frizure , zaključio da je našla ljubavnika. Nisu pomogla ni uvjeravanja ni zaklinjanja. Iz dana u dan ju je vrijeđao. Sada je svoje optužbe iskoristio kao razlog povećanom ispijanju boca piva. Ono što bi ujutro započelo kao prigovaranje, do večeri se pretvaralo u prijetnje. Jednom ju je i udario.
Kći se nije odavno javljala, a kad se napokon javila, zatražila je da joj posude oveću svotu novca. Što se sina tiče, volila bi da im se nije ni javio. Nije od njih tražio novac. Nije tražio ništa. Samo ih je obavijestio da je u ozbiljnoj vezi. Veselila se nevjesti dok nije saznala da se zove Marko.
Jad je pretočila na Fcebook. Opisala je velebno vjenčanje svog sina. Opisala je i automobil kojeg su mu za poklon kupili ona i suprug. Njena je kćer bila zvijezda večeri. Gotovo je zasjenila mladenku koja je blistala pod nakitom, njihovim obiteljskim nasljeđem. Post je imao izniman odjek. Svi su joj čestitali.
Napipa u džepu bočicu sa tabletama za spavanje. Otvori notebook i započne novi post. Posljednji.
„Dragi moji frendovi,
ja sam lažljivica. Sve o čemu sam ovdje pisala je čista izmišljotina. Molim da mi oprostite. Slaba sam žena koja je na ovom mjestu nalazila utjehu i snagu da može progurati sljedeći dan. Kada ovo budete čitali ja ću biti na, ako ne boljem, barem jedinom mogućem mjestu. Molim vas da netko od vas otisne privitak uz ovaj post i pošalje ga mom suprugu na adresu Vilim Brčić, Zagreb, Mrkonjićeva 26“
Sve su se njene boli izlivale i crnile slovima bijeli ekran. Plakala je dok je opisivala gadarije koje joj je njen suprug priredio kroz godine ponižavanja i usamljenosti. Žalila je što nije imala snage biti bolja majka svojoj djeci. Žalila je što je propustila živjeti cijeli jedan život. Napokon je završila. Pogledala na sat. Bilo je tri i deset. Označila je da se post objavi za dvadeset i četiri sata. Zatvorila notebook. Popila tablete i legla pored supruga.
„Ujutro, kad je ugledala koliko je lajkova dobio njen post, nije mogla doći sebi od ushita. Lebdila je po kući nasmiješeno obavljajući kućanske poslove.“
Ja sam protivnik „lajkovanja“ jer omogućuju da se jednim klikom zameni jedna ili nekoliko rečenica koje otvaraju mogučnost za pravi kontakt. Medjutim, „lajkovanje“ je potvrda neke vrednosti, sagalsnosti, neka pohvala. Jer mi za sve imamo propisane kazne, a retko, vrlo retko, i samo za ponešto, i pohvale. FB to koriguje, daje nam potrebnu iluziju značaja i vrednosti, i samopotvrdjivanja, i ova priča to odlično ilustruje. Jer na FB malo smo oni koji jesmo, a više, ili mnogo više, kakvi bi želeli da budemo… Znači, bliži smo snu nego realnom, a i to je potrebno, da bi izdržali ono što nam se dogadja i približili snu…
Facebook – mogucnost da se pobegne u alternativni zivot, samo treba da otvorite account i da se ulogujete…Kako ljudsko bice moze tome da odoli…
Iz sna u san bez snova.
Bravo prezimenakinjo.