Pod lupom – Fejsbuk u vašem životu, priča broj 9.
Za Facebook se može reći da je pojednostavljeni svijet u kojem se paralelno živi. Stranice postaju arhive života i dokazi o svakodnevnom nastojanju vlasnika profila da ima što više prijatelja, pričuva prolaznike, zadrži strance, „zavede“ neznance… i tako neosjetno izgubi kontakt sa stvarnošću. No, jednoga dana zadovoljstvo krene naopačke i podsvjest, ako ne svijest, upita… kada sam tu došao i kako ću se vratiti natrag… bilo to u zanimljivoj priči „San“ Ivane Daković, bilo u nečijoj stvarnosti.
Obavijena tamom, osjećam da mi trenuci koje proživljavam klize niz prste. Ulivaju se u zaborav, ne dajući mi priliku da ih zadržim, ni za kratko. Kao da sam u vrtlogu, gubim sjećanje o svemu osim o sadašnjem trenu, koji kroz par sekundi opet bježi od mene.
Strah mi ne ispušta ruku.
Ne znam ni kako sam dospjela ovdje. Prostorija liči na moju sobu, ali nema toplinu koja je inače ispunjava. Smrdi na prošlost.
Tek sada shvatam da nisam sama. Ispred mene je visoki čovjek u prilično smiješnoj odjeći. Zbunjeno se vrti oko sopstvene ose. Pita me gdje je. Pita me ko sam, pita me ko je on, a ja samo stojim i gledam u njegove krupne oči.
Prestravljenost koju sam imala lomi se na hiljadu komadića i ustupa mjesto zastrašujućoj smirenosti. Kod kuće sam, moje knjige su na policama, ormar u ćošku, laptop na stolu. Čovjek je i dalje sa mnom. Glasno se smije.
„Gdje su tvoji prijatelji?“ – upita.
Zbunjena, u prvi mah ne odgovaram.
„Gdje su tvoji prijatelji?“
Bez ikakve sumnje u mentalnu stabilnost mog saputnika, zamolih ga da ode. On se nasmija i ustrijeli me pogledom. Veseo i radostan, ponovi pitanje.
Mir koji sam imala brzim korakom hita od mene. Ponovo sam bespomoćna, ponovo ne osjećam ništa. Ne mogu ni da se pomjerim. Ne opažam stvarnost. Bezbrižna sam, sve dok zlokobno pitanje ne odjekne mojom glavom. Jednom. Posle par sekundi i drugi put. Ubrzo ne čujem ništa, ne znam ni za šta osim za pitanje na koje nemam odgovor.
Buka se utiša, glas nestade. Ustajem. Kod kuće sam. Da li sam pobjegla od njega?
„Pokaži mi“ reče duboki glas, odgovorivši na moju nedoumicu.
Mahinalno, nevoljno i iz nekog razloga znajući da je neophodno, uzimam laptop, uključujem ga i prijavljujem se na fejsbuk. Tri i po hiljade prijatelja, je li ti dovoljno? Vidiš, imam čak i lajkove. To znači da me vole. Podržavaju me, misle da sam lijepa. Šta kažeš? Želiš da pročitaš poruke? Gledaj, slobodno! Uživaj. Imaš sve vrijeme ovog svijeta.
U nepostojećem, virtuelnom svijetu vidjećeš mene. Jedino tako ćeš me upoznati. Znaćeš koju muziku slušam, gdje pijem jutarnju kafu, koliki je kapacitet mog bojlera i čistim li ogledalo svakodnevno. Saznaćeš sve o mojoj školi, mom društvu, mojim bivšim momcima, o ljudima sa kojima sam se svađala, o onima sa kojima sam provela čitavi život, o mom mjestu boravka, o svim lokacijama na kojima sam bila. Hronološki poređane slike mog života biće ti dostupne kada god poželiš da ih vidiš. Od rođenja do smrti, a i posle smrti, ja ću postojati, išarana jarkim bojama na platnu laži.
To nije prozor u moj svijet, to je čitava slika mog života.
Ironično, tu me ima više nego u stvarnosti.
Gasim laptop, sada se plašeći same sebe.
Stranac nije jedini koji se smije.