U izdanju novosadskog „Prometeja“ sredinom 2014. godine je izašao iz štampe roman Danijele Repman „Tragom rasutih trenutaka„. U ovom ostvarenju književna kritika je prepoznala kreativnu autorku visokoosvešćenog i kultivisanog jezičkog izraza.
Odlomci iz romana „Tragom rasutih trenutaka“ (umesto prikaza)

Dvoboj između jednoga sebe

Slikara lagano počinje da porobljava metež, okna podrhtavaju poput želatina. Žuta Kraljica rasprostire rastegljivu melodiju – imitira muze koje su pevale Odiseju, slike se cere prazne i neodlučne, razvodnjene i bezimene, ne dodiruje ih ono što se oko njih dešava. Ovoga puta je upropastio supstanciju neponovljivih trenutaka.
Predvečerje je tvrdo i sebično, ne oseća da je već oplakano i nepotrebno. Paučina u sobi raste kao korov, osvaja prostranstva i ostavlja sve manje prostora. Slikar bojažljivo okreće svoje slike, izvlači platna ispod kreveta, veša ih i gleda, premešta i slaže, unosi im se u lice, dodiruje ih vrhovima prstiju, miriše i posmatra. Oseća kako drhte, struje i rastu. Iako su podatne i nemilosrdne, ogoljene do krajnosti, još uvek su gladne i nezasite, uzimaju sve oko sebe, reže i gutaju. Zatim tišina sve preseca svojom oštrom sečicom i uvlači u svoju mesnatu utrobu. Boje plove jedna po drugoj, miluju se i uvijaju, oblizuju svoje meke, pune obrise, a nakon toga se iznenada smežuraju i sa izrazom končnog poraza, istrošene i neme, stapaju u prljavo sivu, posustaju i mrve se.
Slikar ih posmatra istrošen i trom, uvija se pod svoju prazninu i baca sidro u neiscrpno čekanje. Svaki poraz u svečanom plesu titra pred njegovim očima, sve izgubljene bitke dobijaju svoju važnost. PREDAO SE!!! NEMA KUDA DA POBEGNE!!! Platno ispred njega se pretvorilo u običnu vlažnu krpu, sve je to samo nakazna mrlja, njegovo lično ludilo i poraz.
Potpuno je iscrpljen, utopljen u nemoć, pomirljivo vrti glavom i tim pokretom pokušava da odbaci svoje misli. Polako ga zaokuplja malodušnost i praznina. Čuje korake. Sever je došao po šal koji je zaboravio. Unosi sa sobom malo hladnoće i miris uličnog dima. Slikar oseća oko sebe težak, zgusnut vazduh. Prijatelj mu je hladnim dlanom potapšao rame. Taj dodir je težak i tup. Zatim zvekeću koraci. Ostavio je taj dodir i na kvaki. Slikar oseća nemoć. Posmatra iskre na usnama Žute Kraljice, čudesno trepere. Leže na krevet, jedno vreme šara prstima po zidu, a zatim spava dubokim, teškim snom, onim posle koga bole glava i oči.

Slikanje

Goropadni krajolici prepuni snage krekeću ispod Slikareve četkice. Preko platna se raskalašno razigrao hladni, zimski vetar, počupani putokazi klepeću prepoznatljive reči. Slikar brižnim, roditeljskim rukama pročešljava na slici razbarušene krošnje drveća, pljuvačkom i ivicom palca čisti mrlje na njihovom licu, umotava ih u nepokolebljivo trajanje.
Otvorio je svoje čelo i pustio vrele, nezaustavljive slike: slučajno nastale skulpture između prstiju od rastopljene čokolade, razlivene lokve vode u rupama betonskog trotoara, razdragani mozaik mrvica ispod trpezarijskog stola, prepoznatljiv osećaj spuštanja dlana na tanko prozorsko okno, nežnu teksturu razvaljanog kiselog testa, miris šoljice crne kafe, hirovito pucketanje mokrih grančica u plamenu, hod u blatnjavim, gumenim čizmama, razliveno sivilo jesenjeg neba, glasan plač gladnog novorođenčeta…
Platno ispred njega nesebično nudi svoja široka leđa. Slikar se naslanja na njih svom svojom snagom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *