Prije sumraka, pretapa se svijetlost dana u zgusnuto plavetnilo iz kojega kao iz magle na drugoj obali rijeke izranjaju dvije bijele trake kolskog puta…
U jednoj od njih, natovaren, ide Grujov konj sam. Poznat mu i put i pravac ! Gruja se još ne vidi. Vide se samo dvije natovarene vreće: po jedna sa svake strane samara, a vreće šarene. Uske, bijele, pa potom široke i crne pruge!Podvezani višak kostrijeti na vrhu vreća liči na cvijet ili na otvor zemljanog vrča u kome se čuva kisjelo mlijeko.
Najzad se ukazuje i Gruja. Po tome kako usredsrijedjeno stupa, reklo bi se da je krenuo ka nekoj od vodenica, do koje, možda, još pritiče kakva-takva voda.
Toliko mnogo zaostao za konjem – pognut u ledjima kao da je jedan od čurulina – žurno korača i nakon išmrkivanja slobodno uzmahuje rukama uz tijelo. Vidi se da se na polasku nije mnogo sredjivao već je to ostavljao za kasnije. Zbog toga je i pustio konja da ide sam, a on izostao da bi se malo raskravio od briga i u širokom luku projezdio suhim riječnim koritom, po kome, kljunovima zabodeni u vjetar – neprestano špartaju čurulini…
Stigavši najzad svog konja, krenu uporedo s njim i sačeka na trenutak kada će mu se hod početi umiljavati; pojaviće se takav trenutak, mislio je Gruja, pošto će ga tišina kad-tad izazvati; otkačit će se u njoj neka nevidljiva polužica i on će onda naići tačno na zamišljenoj polovini predjenog puta! Tako je Gruja zamišljao svoj hod, a takav je trebalo da je i svačiji hod!
Razmišljajući o tome, pomišljao je i na povratak iz vodenice i na čuruline koje će i u povratku srijetati. No, dotada će oni već spavati svojim mesečarskim snom, spremni da zbog iznenadnog šušnja naglo iskoče iz svog skloništa medju mlječikama. Dok su, medjutim, na rijeci krijući se iza svakog njezinog kamena i igru neku ljudima nepoznatu igrajući – voda u njenom koritu neće ojačati! Desit će se to tek na ispraćaju ljeta – onda kada će se te brzonoge ptice iskupiti na obali i kada će započeti njihovo bolno pištanje prije seobe!
Taj žalosni trenutak koji pticama ništa dobroga ne može donijeti, podsjećao je Gruju i na vlastite gubitke.
Iza takvih obeshrabrujućih misli, prodje kroz vrbak i nakon što do noći obidje sve tri vodenice u kojima ne naidje na vodu, odluči da u povratku ide prečicom. Pregazi na nekolika mjesta skoro potpuno presahlo korito rijeke, a onda zadje u vrbov gustiš. Nalijetao je u njemu na mlado šiblje rakita i nogama zapinjao za kupinove vriježe.
Zbog tih kupina – krv mu je udarala u obraze! Kivan radi toga više na sebe nego na sve oko sebe, izranjao je sa paučinom na licu i hodao po zatravljenom pijesku, ali i onda visoko zadižući noge i pomišljajući kako se u njemu nikada više neće javiti trenuci spokoja…
Neprestano u nastavku zaobilazeći neprohodna mjesta, izbijao je na čistinu pod naplavljenim pijeskom začas uvidjajući koliko je malo potrebno pa da čovjeku odmah bude lakše!?…
Bio je, činilo mu se, opet onaj isti Gruja iz ranog predvečerja i samo bi mu s vremena na vrijeme noćni povjetarac nanosio pijesak u lice, ili bi ga u hodu udarao po nogama kakav nevidljivi kamen. Iza jednog od tih kamenova i kao kada sjenka preleti iznad mirne površine vode, pretrča mu iznenada čurulin ispred nogu. Odskoči kao pod dejstvom opruge i strijelovitom mu se brzinom izgubi iz vida. Uspio mu je samo ugledati krupnu šaru na ledjima i sjenku na tlu koja zatamni površinu pijeska. Ne potrča za njim niti se pak prepade da bi mu se konj mogao poplašiti. Pogleda u konja i vidjevši ga kako mirno korača, zadovoljno odahnu , pa reče: „Srodili smo se nekako sa ovim kliktavcima!“Htjede još nešto dodati, ali ga suho korito rijeke i nesamljeveno mlivo u vrijećama zaustaviše u tome. Više od toga, zabrinu se zbog sve jačeg kovitlanja suhog vjetra iza kojega najvjerovatnije još dugo, dugo neće biti kiše.
Hrabreći se u nastavku, ne htjede prije vremena klonuti duhom. Svejedno što mu se hod nije više umiljavao kao prije, i napor na koji ga je tjerala noć zbog nečega je zavrijedjivao njegovu pažnju. Provlačeći se bespućem uz rijeku, isti ga čurulin još jednom ili dvaput srete uvijek ga na isti način iznenadjujući!
„Ama, uhvatiću ja tebe!“ – reče ko kroza šalu i već tada započe njihovo medjusobno proganjanje…
Hvatanje čurulina nalikovalo je u početku na igru sa Grujove strane, i na borbu na život ili smrt, sa čurulinove strane! Kako je, medjutim, ptica mogla da leti, Grujov trud je izgledao uzaludan. No, čurulin iz nekog razloga nije htio poletjeti; samo je krivudavo špartao po pijesku odvodeći Gruju sve dalje i dalje. I – uvijek kada bi potrčao prethodno nisko spuštajući glavu i prebacujući ravnotežu sa zadnjeg na prednji dio tijela – munjevito se i poput šila zabadao u pomrčinu noći! Gruju je poslije silovitog trka već i znoj oblio po tijelu, a čurulin se tek tada poče poigravati s njim.
-Ubit će me ova ptica! – prepade se, pa brišući znoj sa čela pomisli kako se radi o djavoljem čurulinu!
Silovito skrećući u trku i gubeći mu se iz vida, čurulin se nije mnogo udaljavao od Gruje i njemu dodje na pamet da ga on ne varaka samo tako. Sigurno krije svoje gnijezdo, reče pa pomisli da odustane još dok mu je navrijeme, ali se onda iznenada zainati i odluči da ga goni do kraja. Da stvar istjera na čistac i da uhvati tog potrčka kako mu se više u san ne bi javljao.
Toliko je bio zanijet, da mu nije ostajao ni djelić sekunde za sažaljenje. „E , vala, moram li to baš svakome da popuštam?“ – zapita se ljutito i onda još žešće jurnu za njim.
Kada ga čurulin izvede na široko prostranstvo i na njemu prepuknu bjeličasti odsjaj pijeska, čurulin se odjednom nadiže i kao da naraste. Gruji se učini da je on jedan od onih najvećih kakvog do tada bješe vidio samo jedanput ili dvaput! Opazi mu ponovo u mraku svijetlu šaru na ledjima i odluči da ga više ne ispušta iz vida. Uto se, potuljen, čurulin iskosi u tijelu, ali se onda i Gruja iskrivi i samo zlurado reče: „Aaaa! Umijem ja i drugačije…!“
Iza toga jurnu svom snagom. Zaprašta kamenje ispod njegovih nogu i oblak prašine ostavi iza sebe.I dok su mu tako trčeći noge do članaka upadale u meki, sipki pijesak, Gruja dostiže i prestiže čurulina. Poravna se s njime i bi mu na pedalj. Iako sasvim blizu, još ga nije hvatao. Samo je zadovoljno odhuknuo rekavši: – Ovoga ću sigurno uhvatiti!!!
Usredsrijedjen na hvatanje, ni na šta drugo više nije mislio. Pravio je u trku krugove po pijesku i išao onamo kuda bi ga ptica vodila, i sve bi to ko zna koliko dugo potrajalo da čurulin iznenada ne isturi svoje polomljeno krilo i iza toga ne poče vidno hramljati. Gruji se opet učini da ga vara. Odluči da se i on posluži lukavstvom tako što će ga natjerati u obližnje šipražje, ali mu čurulin opet izmače. Nanovo se izdiže iznad tla i Gruju povede u suprotnom pravcu. No i Gruja se tada još više iskrivi u tijelu i ubrzo mu se čurulin nadje izmedju nogu. Iako vidno ošamućen i hramljući, za Gruju je i dalje bio neuhvatljiv! Smanjenom brzinom pravio je oko Gruje nove krugove i sve se češće krio u sjenci kamenja. Već vidno rasrdjen, Gruja je uklanjao kamenje, a onda mu čurulin neočekivano sam dodje pod šake. Ugleda ga samo na trenutak i ščepavši ga malo jače ga pritisnu da bi bio siguran da mu više neće pobjeći, ali je uto čurulin već bio precrkao!
Još su mu se samo povremeno grčili prsti na krajevima nogu. Vidjevši ga takvog, Gruja ga samo odgurnu ustranu! Uginulom čurulinu, prevaljenom na ledja, ukaza se bijelo perje na trbuhu. Shvativši šta je učinio, Gruja pobježe sa pijeska i otrča za svojim konjem.Sjutradan, pronašavši kraj rijeke tijelo uginulog čurulina, djeca selom pronesoše vijest kako je čurulin precrkao čim je ugledao Gruju!…
Te su riječi ubrzo stigle i do Gruje i on više ne ode na rijeku sve dok voda u njenom koritu ne ojača i dok ne proradiše sve tri vodenice.
Samljevši napokon svoje mlivo i vraćajući se jedne večeri iz vodenice, presrete ga na onom istom mjestu drugi čurulin i preplaši mu konja.Propet na zadnjim nogama, konj se dugu nije smirivao, a kada Gruja podmetnu vrat pod jednu od pretovarenih vreća, ova mu ukljiješti vratnu žilu na oblicu samara. Ukazaše se tada na Grujovom čelu grašci ledenog znoja i steže ga mučnina od koje mu se povraćalo. Do korita rijeke kamo se bješe zaputio po vodu, presiječe ga moždana kaplja i on pade na pijesak sa koga se više ne podiže!
Tek su ga izjutra opazili čobani koji su svoja stada prevodili preko rijeke. Kazaše da je oko Gruje bilo sletjelo čitavo jedno jato čurulina i da su svi oni tužno pištali! Medju onim malim, potrčkavim, kakvih je bilo najviše, nalazio se i poneki od onih krupnih sa crvenim očima i bijelom šarom na ledjima – baš isti onakvi kakav bijaše i onaj hromi koga Gruja ubi one noći suludom jurnjavom.
Herceg-Novi, 1997.godine.