Zima je pokazivala svakim danom sve opakije lice, izmjenjivao se gusti snijeg danima s razdobljima, dugotrajnih niskih temperatura.
Bukač je morao posjetiti u gradu na obali posljednjeg živog svjedoka davnih burnih događaja o kojima je u svojim člancima u Dnevnom listu pisao.
Razmišljao je o odgodi puta. Snijeg je praktično zameo većinu cesta, preostalo mu je putovanje vlakom, no i takvo što nije bilo bez opasnosti.
Ipak, urednik ga je jednostavno prisilio, obećavši mu ekstra honorar ako cijeli posao obavi do početka idućeg tjedna.
Telefonom se Bukač dogovorio sa sugovornikom kada i gdje će se naći.
Noćni vlak krenuo je na vrijeme. Bukač se dobro odjenuo, ponijevši u torbi najnužnije.
Vlak je snažno grabio kroz bijelu pustoš, ostavljajući kilometre pruge iza sebe. Bukač je sjedio u odjeljku posve sam, zadovoljan što se neće morati upuštati u besmislene noćne rasprave.
Bukač se veselio susretu s morem. Sutra ujutro na obali je. Obaviti će razgovor, pregledati još neke dokumente i odmah natrag. Valja uzeti obećani honorar. Baš će mu lijepo doći ti novci.
No, nakon dvosatne vožnje vlak se zaustavio. Bukač je otvorio prozor i ugledao malu , zapuštenu željezničku postaju.
Kondukteri su pozivali putnike da izađu iz vlaka, uzmu svoje stvari, te se smjeste u čekaonici stanice jer dalje se ne može.
Nije bilo puno putnika. Razmjestili su se po klupama uz zidove a oko peći koja je pucketavo plamsala.
Bukač je sjeo na kraju klupe, u samom kutu. Promatrao je plamen i pomalo tužno razmišljao o izgubljenom honoraru.
Neki su putnici pričali tiho, dok je druge već svladao san u toploj prostoriji. Kroz prozore Bukač je gledao teške pahulje i pomišljao, do sutra će nas zatrpati.
Iz dosade je klizio s lica na lice, čudnim sjajem vatre obasjana.
Pogled mu se zaustavi na licu žene koja je gledala kroz prozor.
Protrlja oči i bolje se zagleda. Nema sumnje, nakon toliko godina, to je ona, Ivana, Ivana Š.
Žena je i dalje gledala u malo svjetla na prozoru a Bukač se prisjećao te kratke, mučne epizode s Ivanom Š. i glupog nesporazuma koji ga je posve odvojio od nje.
Ponekad bi se susreli u gradu, no prolazili su jedno pored drugog kao potpuni stranci.
Neka tako i ostane, pomisli Bukač, prekriži ruke na prsima i zaklopi oči. Možda zaspi, brže će doći jutro a onda, za nadati se je ili odlazak ili povratak.
No, san nije dolazio.
Otvori oči i pogleda prijeko. Žena koja je gledala kroz prozor više nije sjedila tamo. Putnici su dodavali drva u peć kako se vatra ne bi ugasila i prepustila ih hladnoći.
Opet zatvori oči zazivajući san.
Probudi ga glas konduktera.
-Idemo, idemo putnici, pruga je slobodna. Idemo u vlak, samo polako, polako molim.
Bukač uzme torbu i krene prema izlazu. Ispred njega već su neki izašli i žurno grabili prema vlaku.
Zastane pa krene.
Usporedo s njim prema vlaku koračala je žena koja je gledala kroz prozor.
Pogledi im se susretnu. On se nekako ukočeno nasmiješio, ona zategnutih crta lica.
Pogledao je prema vlaku a zatim spustio pogled. Žena je koračala na korak ispred njega.
Vlak je za nekoliko sati stigao u grad na obali. Bukač je među zadnjima izašao iz vlaka i uputio se prema izlazu.
Tu je ugledao ženu koja je gledala kroz prozor. Promatrala ga je razgovarajući s nekim tko se nije vidio.
Njezin pogled odavao je gadljivost, mučninu.
Prošao je polako pored žene koja je gledala kroz prozor s gadljivim izrazom lica i potražio taksi, možda ipak ubere ekstra honorar.