Na današnji dan, 28. studenog 2015. Goran Bujić imao bi 60 godina.

U umjetničkim krugovima bio je poznat kao osoba s istančanim sluhom i razumijevanjem za različite aspekte kulturnog stvaralaštva, ali i otvoren da se putem pisane riječi pruži mogućnost javne afirmacije kreativnim autorima, umjetničkim udrugama i ART-projektima i  događanjima iz različitih umjetničkih područja na stranicama Zadarskog lista. Donat je glasio kao prilog u kojem se analiziraju zbivanja iz svijeta književnosti, likovnih umjetnosti, glazbe, kazališta, filma i sl., kroz tekstove brojnih autora, ali ipak s naglašenom ulogom Gorana Bujića kao urednika i novinara. Bio je na neki svoj način glas dijela nikad ostvarene generacije koja je odrastala uz rock glazbu, art literaturu, film i najčešće nerealizirane snove, uglavnom mimo tokova objektivne stvarnosti.
Zaokupljen pitanjima egzistencijalnog smisla ljudske jedinke zarobljene unutar kulisa grada i okupiranog svakodnevnim životnim brigama. O tome zorno svjedoči kratka misaona rečenica iz njegova poznatog romana ZLATNI ŠUT. „Pojedinac ne znači ništa u ovom svijetu gomile, kada se svatko može popeti do vrha, na tron, na Mjesec, a nitko ni ne pita za smisao vlastitog bivstvovanja.“ Široj javnosti i čitateljima Zadarskog lista poznat po kolumni BEZ NASLOVA u kojoj je iz vlastitog kuta na osobit način prezentirao najrazličitije aspekte sveopće zbilje, iskazujući izuzetnu elokventnost i moć pisane riječi. Uočavao je različite životne pomaknutosti i ljudsku nesavršenost koju je znalački dozirao britkim humorom, kao prepoznatljivom odlikom njegovog autorskog iskaza.“ – Boris Žuža, prof., likovni umjetnik i likovni pedagog.
Kao ilustrativan primjer navedenom poslužit će odabrani odlomak iz teksta pod nazivom: MREŽA BESKONAČNOSTI I UČITELJI BESMRTNOSTI izašlog u Donatu (Utorak, 21. prosinca 2010.). „No, jedno je izvjesno: Orwell je bio u pravu kad je anticipirao Velikog brata, samo nije mogao znati kako će njegovu ulogu preuzeti beskonačna mreža, tj. INTERNET. Kada vidim sve one milijune servera u vlasništvu Googlea, sve one tisuće kamera na ulicama svih većih europskih gradova (samo u središtu Londona već ih je postavljeno čak četiri tisuće-sic), i kada znam što sve o svakome od nas vlast može lako saznati koristeći mrežu svih mreža, onda je jasno kako smo svi odavno umreženi. A privatno i javno su kao dva brata pijana, ruku pod ruku, slijepac vodi slijepca…“ Izražavanje putem književnih formi i novinarskih napisa u slučaju autora GORANA BUJIĆA bili su jedinstvena cjelina.




O Goranu Bujiću

28. studenoga 1955.,  u Zadru rođen je Goran Bujić, pjesnik,  kritičar, esejist i novinar. Osnovnu i srednju školu  pohađao je u Zadru, a studij  komparativne književnosti i  filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je na  istom Sveučilištu magistrirao  iz područja filoloških znanosti. Kao srednjoškolac radio je u  Zadarkomercu te kao student  u izdavačkoj kući Naprijed u  Zagrebu. Još kao apsolvent počeo je objavljivati članke,  dobivši kolumnu TV fokus u  Večernjem listu 1979. godine.  Književnu kritiku objavljuje u  svim relevantnijim časopisima i novinama (Republika,  Delo, Pitanja, Forum, Dometi, Dubrovnik, Quorum, Revija, Književna reč, Polja, Dubrovnik, Zadarska revija, Zadarski tjednik, itd., više od 360  recenzija). Uvršten je 1981. u  Panoramu mlade hrvatske  kritike. Priče objavljiva u  više časopisa za književnost:  Republika, Pitanja, Dubrovnik, Istra, Revija.
Od prvih ratnih dana  surađuje u Zadarskome listu, od pokretanja ove novine, gdje  do posljednjeg trenutka biva  urednikom kulture i priloga  Donat gdje sam i sam (N. Š. T.) imao čast objavljivati svoje osvrte, i biti obogaćen suradnjom i drugovanjem s iznimnim čovjekom i neupitnim znalcem. (Donat, podlistak za kulturu Zadarskoga lista, u kom je Goran Bujić zapažen i kao vrstan kolumnist kolumne: Bez naslova).
Od objavljenih knjiga  značajno mu je djelo magistarski rad Život i djelo Josipa  Juga Šuljića, a posebnu pozornost na svoj rad privukao  je romanom Zlatni šut (Zagreb, 1983.). Izbor iz poezije  objavljen mu je u časopisima  Dometi (1980.), Zadarska revija (1982.), Rival (1995.), Sokolar (1998.) itd. Svojim prikazima i osvrtima uvršten je u  panoramu Mlada hrvatska  kritika, a također je uvršten u  Guju u njedrima – panoramu  novije hrvatske fantastične  proze (Rijeka, 1980.) te u desetak drugih knjiga raznih autora.
Tek rijetki znaju kako je Goran pisao i objavljivao i poeziju po gore navedenim književnim časopisima, priredio sam i u pripremi za tisak je knjiga izabranih kolumni Gorana Bujića pod naslovom: Bez naslova. Isto tako uređena je i pred tiskanje knjiga izabranih novinskih članaka i osvrta od istoga autora: Monty iz zadarskog Pythony. Uređujem i pripremam za objavu, unosim u korice knjige izabranih pjesama pjesme Gorana Bujića razbacane po mnogim književnim časopisima pod naslov po jednoj njegovoj pjesmi: Jeleni sna. U prvome mjesecu 2016., iz tiska izlaze kolumne. U drugome mjesecu iste godine novinski članci i osvrti. Knjiga izabranih pjesama nadam se i prije ožujka 2016. Izabrana djela Gorana Bujića u 6 knjiga do kraja 2016., u izdanju Hrvatskoga književnoga društva Ogranak Zadar i Zadarskog lista u Biblioteci Donat, koja privodim kraju, i na kraju, zbornik radova o Goranu Bujiću sa znanstvenoga skupa koji planiramo u HKD Ogranak Zadar, 28. studenog 2016., na Goranov rođendan.

Prilog ovome sjećanju na Gorana Bujića su kao što već rekoh tek rijetkima znane pjesme Gorana Bujića:

Jeleni sna

Utrka srca i sata

Ništa osim Tišine.

Uokolo makovi.
Opijumski.
Unutar njih divlji konji.
Kopita u zidove uviru.

Ničeg osim Prisustva.

Na meni urezane oči
pronalaze jedini izlaz.
Otvor zida
zadudara ranjenim kopitama.

Samo Strah.

Tišina i prisustvo i strah.

Srce se čuje.
Sat je brži!
U nastojanju da stigne prvo
srce rasuto u prah.

(29. 6. 73.)

Disanje

Dah je tu nepoznat i skrovit.
Osluškujem ga strepeći u sobi
a on onda stane. I ponovno plovit
nastavi zrakom, dok mojoj tjeskobi
kraj počinje tek u prvi osvit.
Dah je još uvijek tih a silovit.

Okrećem se zidovima bijele ćudi
sav u strašnu, neizvjesnu miru
dok san me ne zdrobi. Dan se budi
a istim zvukom u prašnom glasoviru
koji jednolično prati uzdah grudi.

Čiji je to jecaj, tko me krišom gleda
iz starog ormara, kroz zavjese blijede?
Polako mi prilazi moja glava sijeda
koju vodnjikave stare oči slijede
i ja shvatih tada, ustavivši dah,
da je stao i on, naglo, isti mah.
(6. 9. 73.)

Jeleni sna

objasnite tada
bijesnu igru jelena
ljubav košute u travi do pasa
igru igre u podneva ova luda užarena
vrenje zrnca u pijesku krvi

opusti se
vodit ću te kroz izlomljena polja
dolje na rijeku
u kojoj mi tvoje dojke bježe poput
uznemirenih pastrmki
dolje gdje su naši jeleni sna

pogledaj onog
s toplom ljepljivom gubicom
on u meni hoda i zavija na sunce

i tada mi objasnite
vrijeme nabreklog pastuha
vrijeme rikanja u njive
doba blatnjavih previranja

i pusti da te vodim
u travi do pasa
u zelenu travu do neba

Narcisoid

Sve je bliže ogledalu.
Ne gledaj lice, oko rašireno!
Ne gledaj usta, nebo i more u daljini!
Ne. Ne gledaj.

Diram ogledalo rukom koja krvari.

Okreni se!
Nagost se skriva pred ljepotom.
Okreni se!
Ljepota se skriva pred tijelom
sve bliža ogledalu.

A u njemu strana sjena.

Pretvaram se u pticu
režući krila na rubovima,
nespretno bježeć u fokus.

Ostaje napušteno oko bez zjenice.

Niotkud ti

Osjećam
po mirisu što dolazi s vjetrom osjećam
i po vatrama u dolini
da si tu skrivena i nasmijana
Slutim
da tu si i ti
s prašinom na cesti
na rukama noći
igraš
jest ja znam
da si ono stablo u mome vrtu ti
i onaj put u neprohodne šume
sav taj zrak i radosni krik
što jure oko mene
i u meni duboko duboko
Ja vidim a tebe nema

Trenutak koji opominje

U meni je rastao godine duge
samo za ovaj trenutak Čekao sam
to udaljeno zvono podneva da glazbi pustoši
ostavi roba objave
Mediteran plaviji od krvi naše. I lubanju
zavjetnu ispuni sjeme sudbonosno
Tad tražim mač nakaznosti vlastite utrobe
zarivam zube u nebesa:
ti mene ili ja tebe netko mora mrtav
osvanuti jutrom soba bezvučnih
krljušt svući sa žene golotinju
nametnuti ogledalima očiju
pa plači do kostiju
sasuši nas kožom netaknutom –
ovako se zadobija mir

Prolazeći

Anđeo moga vrta
u zraku teškom do more
i more daleko u nebu kiša
Tu je zemlja kosti stoljetne
tijelo ima plodna dolina mrtvih
A pored puta cvijet sudbine
ispunja šupljine grobova i rebara: nek vrt
začme anđeosko srce!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *