Kažu da se umirućima čitav prohujali život obrne u umu i mogu vam potvrditi da je to istina. Možda i nisam prava osoba koja pouzdano može potpisati tvrdnju da se to dešava u trenutku, jer ovo traje već predugo i ne nazirem da će se ubrzo završiti.

Sa nesumnjivom sigurnošću se mogu prisetiti raspopa Đurice kao svog nespornog i jedinog vodiča do ove golgote. Ako ga ne znate, moram napomenuti da se radi o izuzetno dragom čoveku koji je svojim pričama obeležio moje detinjstvo. U neku ruku upravo je njegova zasluga što za svojih dvadeset godina nikad nisam poželeo niti devojke niti žene, ali nemojte ni slučajno pomisliti da sam ljubavisao s njime. Đurica nikad nije ni pokušao da me zavede, a i nisam siguran da je gajio naklonost prema mladićima. Priroda moje strasti ima sasvim drugačije korene.

Sad dok otvoren i rasparan ležim na kamenu ove drevne tvrđave utrobe rasprostrte za gozbu mojim ljubavnicima, počinjem da shvatam u čemu sam pogrešio, a ono što zasigurno znam je da su moje patnje neopisive i da ću noćas umreti.

***

Najranije sećanje do koga mogu jasno dosegnuti odnosi se na prvomajske vašare i datira negde u moje najnežnije doba kad sam mogao imati tek tri ili četiri godine. I dan danas mogu prizvati mirise šećerne vune i roštilja, te se jasno prisetiti bižuterije rasprostrte po drečavo uređenim tezgama. U svoj toj gužvi najjači dojam na mene ostavilo je kad se jednom, sred sve te gungule, pojavio neki Ciganin koji je udarao u kožno rešeto vičući, a uz njega je koračao jedan ogromni medved, koji se na ciganinove povike „De, meco, de! Poigraj, Martine, dej, dej!” propinjao na zadnje noge. Ta scena mi je priredila neviđen šok, možda ponajviše upamćen po tome što je mama od medveda ukrala malo dlaka, pa me je iste večeri njima okadila.

Đuricu sam vrlo rano upoznao. Bio je porodični prijatelj i često smo ga susretali. Kad sam ga prvi put video, još uvek je bio sveštenik na službi u crkvi Ružici na Kalemegdanu i sećam se da me je njegova crna odora neopisivo privlačila. Uvek je imao zanimljive priče i susreti s njim su za mene bili neopisivo zadovoljstvo. U nekoliko navrata, kad bi ga moji roditelji ugostili, redovno bi me uzimao u krilo i voleo sam da se igram njegovom bradom. Jednom sam mu pomenuo moju opčaranost vašarskim medvedom i nikada neću zaboraviti pogled kojim me je tom prilikom ošinuo. Mada mi je objasnio da je ono što sam video bila mečka, a ne medved i da je sve to obična vašarska lakrdija, od tada me je često zabavljao pripovestima u kojima su glavnu ulogu igrali medvedi. Po njemu je medved bio šumski car koji se brinuo o životinjama i šumskim plodovima, pa i o šumi samoj.

Naročito dobro se sećam dve njegove priče. Jedna je govorila o tome kako je jednom neka cura zatrudnela, pa je od sramote pošla da se udavi u reci. Međutim voda je stala bežati od nje, tako da nije nikako mogla prići i skočiti. Najzad je iz reke izašao nekakav čovek i rekao joj: „Devojko, ne žali što si zatrudnela! Ti ćeš roditi životinju koja će znati da radi kao čovek“. Devojka se vratila kući i rodila medveda. Imala je ta priča i neku poentu, ali ovo je sve što sam upamtio. Druga je priča govorila o nevaljaloj devojčici koja je pobegla od kuće i sakrila se u pećini koja je bila dom trojici medveda. Kako oni nisu bili kući, pojela im je obed, izlomila nameštaj i zaspala. Kad su se medvedi vratili, zatekli su je tamo i primili su je u svoj dom kao naložnicu. Možda i nije baš sve tako ispričao, ali u mojoj nezreloj glavi je to baš tako zvučalo i često sam zamišljao devojčicu koja u krevetu spava sa tri medveda.

Godine su prolazile, svaka teža od prethodne, pa su se porodični susreti sa Đuricom proredili, a prvomajski praznici postali drugačiji. Mada su se tezge sve više povlačile i sve se manje praznovao rad, a sve više prepodobni Jovan, prvi je maj za mene zanavek ostao posebno intiman praznik, možda zato što se računao kao moj rođendan, iako sam se rodio u noći i nije baš sasvim sigurno da je u trenu mog rođenja ponoćno zvono već označilo prvi maj.

Osamnaestu godinu napunio sam dvehiljade i prve godine i sećam se da je to bilo vreme prepuno optimizma. Ratovi su se završili, nekakvo je veselje posvuda vladalo i činilo mi se da život tek počinje. U stvari, ako ćemo pošteno, sve je ovo upravo i počelo u sam cik zore na prvi maj te sudbonosne godine. Bio je to već period kad se vašar na Kalemegdanu pretvorio tek u roštiljanje i beskrajnu pijanku, pa sam se i ja s nekoliko prijatelja prilagodio tim novonastalim običajima. Ušatorili smo se već uveče na dobrom mestu i sve pripremili za predstojeći praznik. Uz opravdanje kako osamnaesti rođendan ne biva svakog dana, te smo noći dosta popili i zaspali smo kao zaklani. Kad sam se uz snažnu glavobolju probudio, svi su još uveliko hrkali. Sedoh ja tako i stadoh zuriti u pomrčinu, a oko nas sve pusto. Jes’ da je u neposrednoj blizini bilo još izletnika, ali ošamućeni od bančenja prethodnog dana svi su spavali kao klade, pa je delovalo kao da nigde ni žive duše nema.

Izgubio sam se u mislima, pa više i ne znam kako su se stvorili tako blizu, tek su najednom bili predamnom, kao da su iz nekakvog tuđeg sveta izronili. Moje je iznenađenje bilo utoliko veće što već godinama nisam video mečkara. Još je neobičnije bilo to da medveda nije vodio muškarac, nego žena i to veoma mlada i lepa žena. Ukočih se i stadoh da zapažam detalje. Nije bilo lanca niti alke u medveđem nosu. Zver je bila slobodna i jeza mi jurnu niz kičmu, ali sam se suzdržao i nastavio da osmatram njihovo sporo napredovanje.

Devojka je bila odevena u nekakav lagani ogrtač i hod joj je delovao nesigurno, gotovo kao da nije ona vodila životinju. Začudo, to nije bila ciganka. Bila je sitna i put joj je bila svetla. Medved je, naprotiv, koračao sigurno i posmatrajući ga, nisam mogao a da se ne prisetim Đuričine vizije o šumskome caru. U jednom trenutku zver se stade osvrtati oko sebe i pogled mu prelete preko mene. Moram priznati da sam se nemalo prepao, zaključivši na brzinu da me je taj ogromni stvor primetio, međutim, njegovo ponašanje baš ničim nije potkrepljivalo moje strahove. Valjda ubeđen da ih niko ne vidi, munuo je glavom svoju družbenicu i ona zastade. Ono čemu sam potom bio svedok zauvek mi je promenilo život. Medved se uspravio na zadnje šape i cura je najednom delovala poput igračke, što je postalo još izrazitije kad je sa sebe zbacila ogrtač i ostala gola pred čudovišnom prikazom. Medved joj je spustio šapu na glavu i taj je njegov pokret nesumnjivo izražavao naredbu, jer devojče je kleklo i stalo mu je celivati spolovilo. Ne znam kako bih opisao ono što sam u tom trenutku osetio. Umesto da oglasim uzbunu među pospalim izletnicima, što bi svako pri zdravom razumu videvši bizarni prizor učinio, ja sam tiho i sebično gledao kako curica udovoljava pohoti goleme zveri. Moje je uzbuđenje svakim trenom raslo i pantalone se stadoše napinjati pod pritiskom neočekivano probuđene strasti. Ne znam koliko je trajala ta neverovatna igra potčinjavanja, ali sam siguran da je prošlo podosta vremena pre no što je medved svoju ljubavnicu besno dokačio šapom tolikom silinom da se prevalila na bok i kliznula par metara dalje. Tiho je skviknula, pa se osovila na sve četiri i poput neke male životinje se vratila i zaustavila pred svojim gospodarom, onako četvoronoške poput kuje. Medved ju je neko vreme posmatrao, a onda se golema telesina nadnela nad devojku i tren potom ju je opasao. Ona stade ječati, ali zver više nije imala nikakvih obzira. Pokreti njegovih bokova postajali su sve bešnji i devojčica se nekontrolisano trzala pod naletima njegove strasti. Ne mogu opisati uzbuđenje koje me je obuzelo i samo tren pre no što se moje seme izlilo u gaće, zver je dohvatila curicinu šiju u svoje ogromne čeljusti. Pomislih da će je ubiti u trenutku dok sam svršavao, ali samo ju je odbacio dalje od sebe. Dok sam pokušavao da se sredim, neobični ljubavni par je mirovao, a onda se medved pokrenuo. Curica u prvi mah nije primetila da je zver pošla dalje, a onda se hitro osovila na noge i ja ugledah njeno uplakano lice. Dohvatila je svoj ogrtač i potrčala za medvedom. Nisam potpuno siguran šta se potom dogodilo jer sam bio zbunjen neredom od prosute sperme unutar pantalona koja mi se uveliko razlivala po butinima, pa sam na tren spustio pogled. Kad sam nanovo pogledao, više ih tamo nije bilo.

„Šta je dalje bilo saznaćete u zbirci vašarskih, festivalskih i karnevalskih fantastičnih priča pod nazivom „OČI TVOJE PILJE IZ MOJE TORTILJE“ za koju je ova priča napisana.“.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *