Ko su? Ko su svi ovi ljudi? Po stanicama, autobusima, pekarama, kafanama, trotoaru, kiši …obični ljudi… kolotečina hm…taj život…sve manje shvatam. Posmatrač…nijemi posmatrač. Gledam djecu, mlađe ljude pune strasti, sjetim se sebe, tada žalim, gledam starije, bolesne, tada se tiješim, skitnice, prosjake, tada plačem. Kako samo prolazi…sve. Te kapi vremena, šta nam to rade? U sekundi, toj presudnoj životnoj sekundi, sekundi koja riješava, odlučuje, pišu se „sudbine“. Gubiš ili dobijaš sve! A šta je to sve? Vjera…bilo bi lijepo, ali mnogi ne vjeruju, ljepota, zdravlje, sreća…bilo bi lijepo ali kratko traje, potomstvo, kao suštinska poenta, tvoj produženi atom…bilo bi lijepo, ali neko nema ni to. I uvijek te vječne teze o životu poslije života. Pa šta je ustvari život? Dal samo beskrajno ponavljanje postupaka? Pa da, slažem se. Život je ponavljanje postupaka. Neko će sad reći, ok. pametnjakoviću, hvala ti što si nam objasnio. To su oni ironični, zbog njih jbg…i morao sam. I u tom vrćenju, sa ciljem ili bez, svejedno, neko ti kaže STOP. I tu je kraj. Ok ali…eto prije toga npr.. ja bi se možda volio opet još par puta zaljubiti, pa što da ne, živ sam…valjda, i strpljivo čekam. Ako se već postupci ponavljaju, neka to budu oni ljubavni, jer duge su ulice do njega i od njega, pusti zidovi, put do ljubavi težak i zemlja prazna i nepravedna. A zvijezde?…pita sada život…pa i one su mi nekako postale dosadne i počele čak da me nerviraju, ali zato tu je u rezervi uvijek po meni i dalje tvoj najčudniji saputnik u ovom „životu“ mjesec, pod njim i dalje ljudi će se ljubiti i život sanjati. Hm…život osta zatečen…a ja bi da privodim kraju, pa hajde da ponovim… Hm…život, čudan je život, po neki osmijeh ga uljepša, po neki plač zagorča, pa šta ako i kažem sada opet kako zanimljiva u njemu je i ta ljepota mjeseca pa prefinjenost ljubavi ili tajna možda cvijeta ili žene, i evo upravo jesam, ponovio postupak, potvrdio tezu od gore još jednom, ali da li me on zaista čuje, ili mi se opet podsmijehuje a ovo je samo kraj još jedne tužne priče koja možde pred očima nečijim nad smiješkom ili suzama prođe, no svejedno, kada ionako sve prođe .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *