Vruć je dan. Sunce besramno prži. Kožu. Kosu. Mozak. Tijelo.
„O, jebi ga…“ uzdahne Mia i uđe u portun. Otključa prva vrata lijevo. Uđe, zalupivši vratima. Ovaj put nema onog uši parajućeg:“Bum!“ kada vrata tresnu uza štokove. Čudno. Okrene se. Vrata su nestala. Umjesto njih vidi samo žuto obojani zid, koji bezlično zuri u nju. „Svašta…“ promrmlja. Zatim se okrene prema ogledalu na suprotnoj strani. Skine cipele. Stane ispred ogledala. Ono što vidi, šokira je. Gleda sebe, ali to nije ona. Bar ne ovakva kakva bi trebala biti. U nju zuri stara žena. Sjeda kosa, lice ukrašeno dubokim borama. Rukom prođe preko lica. Isto napravi i žena u ogledalu. „ Kako? Ne, ne… To ne može biti istina…“ pomisli. Protrlja oči. Ponovo pogleda u ogledalo. Starica i dalje zuri u nju.
U spavaćoj sobi netko se čuje. Krene prema vratima. Brzim potezom otvori ih. Na krevet se smjestio muškarac. Lagano se podigne. „Bok stara.“ kaže podrugljivo. Bijes, silom munje prostruji joj tijelom.
„Ovo je već previše!“ zasikće, poput ljute zmije. Muškarac na krevetu njezin je bivši. Svojim telećim pogledom skida je. Do gola. „A kojeg ti kurca radiš ovdje, da mi je znati?“ poviče Mia. „ I kako si uopće ušao? Jebemti! Ubit ću te! Ubit! Da si se odmah digao i izašao!“ urla. Zidovi kao da se tresu jačinom njezinog glasa, bijesnog, pomiješanog tragovima beznađa.
„Neću ja nigdje.“ on će. Hladno. Poput netom otvorenog frižidera. Naslonivši glavu na jastuk, još se udobnije namjesti.
„Nećeš me se tako lako riješiti ne, ne!“ zločesto dodaje.
„Crko’ da Bog da!“ sad već na rubu plača krikne ona. Izađe iz sobe, grubo zalupivši vratima. Iz oka kapne joj suza. Velika i sjajna, poput kristala.
Novo iznenađenje željno je iščekuje u kuhinji. Dok pokušava spremiti nešto za jelo, pogled joj skrene kroz prozor. Vani je zabijelilo. Snijeg. Krov susjedne kuće obučen je u tanki pahuljasti sloj snježnog pokrivača. „Milog ti Bokca, što je sad ovo? Pa vani je ljeto… Mislim bilo je… „ više nije sigurna. Ni u što. Muka joj je. Od svega što se događa.
Ulazi Tomo. „Sine, otac se vratio. Eno ga u mojoj sobi.“ kaže uzrujano Mia.
„Što to kuhaš?“ pita Tomo. Mia ne odgovara. Umjesto toga pita:“Jesi li me čuo? Otac ti je u sobi.“
„ Neka je. Što ću mu ja?“ nezainteresirano će Tomo. Zatim nestaje kroz hodnik u svoju sobu.
Mia sjedne na kauč. Suze joj naviru iz očiju. „Mora da sam luda. Totalno. Ovo je poput noćne more. „Kud su nestala vrata? Kako to samo izgledam? Od kud se stvorio onaj debil od bivšeg? I taj snijeg usred uzavrelog ljeta?“ Čuje se samo klokotanje uzavrele vode koja kipi u loncu na štednjaku.
Odgovora nema.
Mia ne samo da plaće, iz njezinih očiju slijeva se potok suza, koji se zatim pretvara u rijeke, slapove, jezera, mora… Utapa se. Grca za zrakom. Čini se da nema izlaza…“Kakav čudan dan…“ Ništa joj više nije jasno.
„Mia! Mia!“ iznenada začuje nečiji glas. „Probudi se zlato! Zakasnit ćeš u školu!“
Otvara oči. Ljubi je polumrak. U svom je krevetu. Glas koji je zove, majčin je. Uštipne se za lice. Zatim ga pogladi. Glatko je i mekano, poput maslaca.
„Mia!“ opet zove majka.
„Evo idem!“ poviče još uvijek zbunjena Mia.
Slaže misli. Javu i san. San i javu.
„Hvalim te Bože! Sve je to ipak bio san! Ma koji san! Noćna mora! Strava u ulici Brijestova!“ na kraju sretno zaključuje dok navlači uske traperice. Kad završi s pranjem lica, još jednom za svaki slučaj skrene pogled u obraze. Ljepuškasto, rumeno mlado lice smiješi joj se s druge strane ogledala. O nekakvoj staroj, naboranoj ženi ni traga, ni glasa.
Trčeći prema izlazu, za dobro jutro poprati je onaj dobro poznati:“Bum!“ koji svaki put proizvedu vrata dok se žestoko sljube sa štokovima. Veselo zakoračivši u novorođeno ljetno jutro nimalo ne primjećuje sjenu koja je prati. Sjenu ostarjele, umorne žene.