Zalajao bi svake noći.
Dva puta… pauza… dva puta… pauza… dva puta… pauza… Do jutra.
Po danu se nije čuo.
– Lud pas. Bar da laje kao drugi psi. Onako : zaurla, pa reži, pa stane, pa spava, pa opet zalaje…ništa ne bih rekao. Ali taj tempo…2-0-2-0-2-0-2-0-2 …šifrirano, signalno…i stalno gleda u nebo. To je da podivljaš. Čim zorne, ništa, nijednog laveža, ni jedan, ni dva, ni tri… Danima ne spavam, žalio se vlasnik.
X X X
– Ne laje više. Jel ‘ ga netko čuo? Nije? Šta se događa, pitao je čovjek sa slamnatim šeširom prelazeći pogledom preko voćnjaka, kao da će ugledati psa kako spava ispod krošnje stare, a ipak procvjetale jabuke.
-Ne znam. Vlasnik više ne dolazi ovamo.Vidjela sam ga dolje niz put, stoji I gleda u daljinu. K’o da će vidjeti brod na obronku. Zarasla mu bašta u mačje repove. Nema pojma da je ljeto. Još uvijek nosi staru zimsku jaknu, propriča gospođa . Inače se ustručavala izustiti riječ. Pun joj je život bio raznih gluposti, ne želi ih svakodnevno slušati, rekla je jednom. Radije je čistila svoje dvorište, palila šišarke bora, pa kao nagradu za učinjen napor, sjedala u pletenu fotelju na verandi i plela krparice od izreckanih starih džempera uz guštanje kockice ratluka od ruža.
X X X
Vlasnika su našli obješenog o orah, sakriven od prolaznika u dnu vrta, prstima na pedalj od zemlje i pola metra od lijeske gdje je zakopao svoga psa prije 364 dana, 5 sati, 20 minuta I 4 sekunde. Nitko nije žalio za njim. Nedostajao im je noćni lavež u intervalima od dva.