Na krovu
Čovjek mijenja nekoliko crepova na krovu dvokatnice.
Skinuo je u stranu po dva krajnja reda s desne strane krova, ali s obje strane. Kako da to objasnim? Krov ima dvije strane i četiri strane. Vidim to svojim očima i savladavam novu geometriju. Jedna strana ima dvije, lijevu i desnu, svejedno od koje se strane gleda, s lijeve ili desne. Isto to ima i druga strana krova.
Vidljive samo ogoljene grede.
Ljestve su pružene iz susjednog dvorišta. Naslonjene na jednu od one četiri strane.
Ako padne, može samo na dvije strane. Nema izbor od četiri, kao što je imao kad je počinjao raditi.
Je li odabrao pravu stranu?
Što ako je pogriješio i na ovoj pukne greda baš kad s obje noge stane na nju? Zato i ne staje s obje, nego je jedna uvijek ispred ili iza druge. Instinkt? Iskustvo slomljenih rebara? Znanje?
Nedavno je bio u oblaku. Dok se savijao za čavlom na sredini krova. Sad je iznad oblaka. Na vrhu je krova.
Čitam mu misli: Dobro je bilo noćas, mislim da je zadovoljna, ne primjećujem neku promjenu kod nje, ni na njoj, ni u njoj. Kako me samo jutros pitala što bih za ručak. Dobro je meni. Taj auto što drugi put prolazi sokakom, nije valjda inspekcija, a, nije, netko me doziva.
Ne silazi, smišlja ispriku zašto čovjeku nije došao u dan kad je čvrsto obećao. Samo nešto dovikuju jedan drugome. Ne razabirem.
Ne planira sići dok ne završi posao na obje strane, slušam u njegovim mislima: Morao bih olakšati mjehur, ali, izdržat ću. A ako me domaćini pozovu na ručak? Neću odbiti, bit će to dodatna zarada, ušteda ručka kod kuće za večeru ili za sutra.
Četiri električne žice presijecaju mu glavu. U mom pogledu. Dok stoji uspravno sa suprotne strane.
Bit će dovoljno čvrsto, ne moram zabiti jače, slabi su ovi čavli, prije su proizvodili kvalitetnije, tko zna odakle su, iz Kine ili Rumunjske, nema pravih čavala kao što su bili oni iz Karlovca. Dva puta sam noćas, jebeš „plavu šljivu“ i „viagru“, meni to ne treba, neće mi nikad ni trebati, dok ide-ide, dobra je ova moja, spretna onako debeljuškasta, i ova bi nešto kad se ovako uzšetala po dvorištu, maloprije je pitala hoću li sići na kavu, neću, ne silazim dok ne budem gotov s poslom, prijatelj mi je iz djetinjstva taj njen, na poslu je, smjena mu završava za sat, do tada sam na krovu, znam ja da vrijedim, nije da ne bih, ali neću, nikako u njihovoj kući, moramo otići u željeznariju pogledati boje za ogradu gornjeg balkona, ako on ne bi imao vremena, eh, onda bi pao neki dogovor.
Nešto ipak pada, tandrče i lupnu. Samo crijep.
Nije ni izletila da vidi što je, žena starog kova, čeka da je pozovem, takve volim. Crijep po crijep, na svoje mjesto, dobro je da sam prinio nekoliko rezervnih.
Čovjek sad sjedi na gredi s druge strane, zaključujem po tome što se odjednom smanjio.
Tko bi pohvatao njegove misli dok spretno radi: skida, odmjerava škiljeći na jedno oko, namješta, najprije lagano lupi da pogodi na pravo mjesto, čavao mora temeljito i čvrsto blokirati gredu, i sve tako ide redom, od vrha krova, od gornje grede, pa se spušta do posljednje u kosom nizu. Onda laganim koračajima opet na vrh i slaže crepove, od desne strane ulijevo, otvor se zatvara, nema više greda, samo crepovi prošarani patinom godinâ, cijeli, neporozni, čvrsti.
Muškarac nad tijelom žene.
Više ga ne vidim i ne mogu čuti što misli.
Nije pao. Sišao je. Polako i pažljivo. S noge na nogu.
Zaustavio se auto ispred kuće.
xxx
U čamcu
Muškarac se otisnuo u ribolov.
Sâm.
Suton je. Sunčeve zrake se više ne odbijaju o mirnoću morske površine. Stisnule se u sebe, sve manje i manje, iza njegovih leđa. Nije daleko na pučini. Tamo ga nitko ne bi vidio. To mu nije želja. Moglo bi mu pozliti. Mogao bi se okliznuti pri kakvom nespretnom pokretu.
Stoji uspravan, raširenih nogu, rade mu samo ruke. Nešto otpetljavaju, vežu, premeću, učvršćuju. Povremeno se prigne nečemu na dnu čamca. Pa polako izvlači, rasteže, diže jednu ruku, drugom kao da namotava, onda obje ruke visoko iznad njegove glave, prepune mase koja se spušta niz ruke i tijelo, polako klizi, kao da teče, promatrač bi se mogao prepasti da će ga cijelog obuhvatiti, stisnuti, iscijediti, zdrobiti, pretvoriti u majušnu hrpu nedefinirane smjese.
Muškarac se ne boji, vidi se po njegovom držanju. I dalje stoji uspravno, sigurno, širi ruke cijelom dužinom, razvlači konopce, onda naglo zabaci ruke unakrst, opet ih vrati u širokom luku u vodoravni položaj. I tako unedogled, kao da nikad neće stati.
Dok se nenadano, odjednom, ne približi rubu čamca i kao da zamahne cijelim tijelom, zabaci mrežu preko desne strane čamca, trzne se unatrag koliko mu prostor dozvoljava, snažno zategne i opet stane.
Ogleda se oko sebe, spušta u položaj nevidljivosti, promatrač bi pomislio da nazire blagi dim cigarete s dna čamca, ali nije moguće, tako dobro nitko ne vidi.
Možda nije sâm na daskama dna čamca. To što se nitko nije vidio pored njega dok je radio s mrežom ne znači da ga netko ne čeka dolje. Ako tog nekog ima, onda je to stvorenje vrijedno sve njegove ljubavi, zbog poslušnosti i vjernosti, radi mirnoće i strpljenja. Čekati i ne pomaknuti se, ne dati znak života nikome drugom doli onome iznad.
Žena li je možda?
Ili pas?
Čamac miruje na svom mjestu pučine.
Nakon dva-dva i pol sata muškarac se prvi put pridiže.
Sâm.
Proteže se. Znak odmorenosti tijela i duše, zadovoljstva i volje za pokretanjem.
Naginje se sa više od polovice tijela preko ruba čamca, ostaje dugo zagledan prema dolje. Promatrač sve slabije vidi, nije baš mrak, ali je ispunjeni sumrak.
Muškarac je pogrbljen, radi rukama, vuče, nateže, navlači, onda će na koljena, vidi se po tome koliko se odjednom smanjio, pa naglo skoči svom visinom. Kao da je odjeknuo uzvik koji je preplašio galebove. I zabljesnulo je srebrno jato uhvaćeno u mrežu, ona je počela svjetlucati, kompletna se bacakati, trzati i trgati, prebacivati se s jedne strane na drugu. Bez glasa, krika i zvuka.
On je i dalje sagnut nad srebrnošću, uzima je u obje šake, razgleda, spušta, uzima s drugog mjesta, okreće se oko sebe, kao da je čučnuo, pa ponovo kleknuo, nestalo ga, digao se svom visinom, smiren sjeo na rub čamca.
Tako muškarac voli ženu.
Promatrač želi ispratiti ribara u njegovu daljinu ili ga pričekati, neodlučan je.
xxx
Iznad vododerine
Muškarac – kip.
Stoji, ne miče se, diše.
Pobjednički mu izraz lica i stav tijela. Noge u raskoraku, čvrsto zabijene u tlo, koljena izravnata, bedra ojačana, trbuh uvučen, leđa uspravna, vrat istegnut, glava blago dignuta prema nebu.
Ruke, gdje su ruke?
Svom snagom i dužinom istegnute iz ramena i vodoravno ispružene najdulje što srednji prst može dosegnuti. Dlanovi okrenuti prema nebu, raširenih prstiju.
To muškarac slavi pobjedu.
Završio je pohod u koji je krenuo prije dvadeset i osam mjeseci. Ostvario cilj, stao, više mu ništa ne treba, ništa ne traži, uzeo je što je želio, sve ostalo vraća.
Muškarac stoji na vododerini. Suhoj, odozgo stvrdnutoj od sunca, odozdo izgorenoj od žege. Kolika je bila vodena sila koja je u zemlji ostavila takav trag! Odakle su stigle vode čije su putanje snažno, kao da su zabijene najčvršćim maljem, ostajale otisnute u razmekšanoj zemlji, čini se, neuništivim trajanjem. Baš na mjestu na kom muškarac stoji kao da je voda napravila dva utora veličine njegovih stopala. Pronašao je idealno mjesto za pobjednički pozdrav.
Stoji, ukopan, ne meškolji se, ne znoji, od jutra je u tom položaju, možda produži u noć, zavisi … koliko će brzo istjecati ljepljiva, hladetinasta, bezbojna masa kroz njegove prste. Krene kao u blagom mlazu, nastavi krupnim kapima, da bi se sitna loptastog oblika dugo zadržavala među prstima prije nego bi naglo tresnula o tvrdo tlo. Rijedak je trenutak kojim ne istječe, ali je nigdje nema. Na muškarčevim dlanovima ne vidi se koliko je mase ostalo, nigdje nije nataložena i skupljena, kao da izvire iz njegovog torza, možda stiže preko ramena, kroz vrat, samo on zna odakle ta nakupina koje se želi riješiti, samo riješiti. Dolje, gdje sklizne, onako sluzava i svjetlucava, ne skrutnjava se, nema vremena promijeniti oblik, zadržati se, žedna je zemlja odmah povuče u sebe. Nigdje mase, samo u blagom padu od raširenih dlanova do vododerine.
Ipak se na muškarčevom ukrućenom licu nazire grimasa olakšanja. Uspjet će! Nakon osvajačkog pohoda i pobjede, dokazao je sebi da još uvijek može, ima snage, i dalje vrijedi njegova taktika, osvajačko umijeće nije ga napustilo, plijen je ulovljen u padu. To mu je dovoljno za nastavak života, do novog pohoda.
Sad je samo važno riješiti se osvojenog, odbaciti sve što bi njega činilo otežalim, nemoćnim, ranjivim. Pred njim su nove pobjede, ne trebaju mu stari tereti. Sve otpušta od sebe, sve izbacuje iz sebe, neka curkom curi, samo neka odlazi, smanjuje se, nestaje.
Tako muškarac odbacuje ljubav.
Iznad vododerine, prije novih kiša.