I penjah se lestvama nebesnim, a milozvučne boje pevahu u spektarima prelivajući se jedna iz druge i jedna s drugom kroz harmoniju koja obuhvataše sva suglasja te nesuglasja ne beše, i lebdahu energije noseći me dahom odblesaka svojih što behu svuda unaokolo, jer sve bje punina poput svetlosti nošene nemogućnostima u kojima su mogućnosti sve moguće. I vantelesan a sa telom dođoh predmnogostrukost jednog u jednom,gde su sile svih vremena i prostora objedinjene u horizontu svih horizonata, nepojmljivom. A glas bez glasa prože me i učini jedno sa svime, i bejah svi likovi sebe u meni, i misao koja je svja. Gledao sam sve što bilo je, shvatajući da tako nije trebalo biti. I nošen vlastitom silom i snagom koju mi podariše nebesa a kojoj nemaše ravne, vratih se na Zemlju da uklonim besporetke i glupost i da zavedem red i pravdu.

Trotoari i ulice urlali su žurbom, i prolazio sam kraj ljudi čitajući im misli, shvatajući da oni misli i nemaju već da tek samo trčkaraju tamo-amo, obuzeti sticanjem materijalnih dobara, samonametnutim obavezama koje zovu „moram“, komforom, uživancijama i prcanjem. Bog ih je po svojoj slici i prilici stvorio, kontali su i klanjali mu se, da bi mogli da veruju u sebe, da poštuju to što jesu, jer ljudskoj umišljenosti nema ravne, i sve je u njima grabežljiva osionost, maskirana u duševnost i dobrotu, u umilnostima hipokrizije, gde je najveće ljudsko prokletstvo strah koji se ne priznaje.

Sve sam video, i to što sam video nije bilo dobro. Svet je bio pred samoubilačkim uništenjem, nuklearna bojeva čudovišta, stvorena od maloumnika, koje su zvali naučnicima, čekala su na ludaka koji bi se kao predvodnik nacije dočepao vlasti i u ime odbrane postojećih vrednosti ili novog pravednijeg ustrojstva zaratio sa svima koji ne misle kao on i njegovi, pojavio bi se kad-tad na ovom svetu gde se sva grupna zla čine u ime dobra, i nestala bi lepota sa zemlje i mogućnosti za lepotu u ljudima – shvatio sam svoj zadatak i zašto mi je moć dana, iz astralnog sveta, trenutno, nevidljiv a prisutan, mogao sam da budem gde hoću, da učinim ma šta, da iz opsega onoga što ljudi mogu da vidi, spaze, a što je tek okrajak stvarnosti, uklonim sve ono čega bi bolje bilo da nema – i to sam i radio, s amnezijom iselivši osoblje poslao sam u crne rupe postojećeg nuklearne baze, podmornice i s njima povezane vojne urede, učinio ih nepostojećim, kao da nisu ni bili, posetio sam i sve one koji su ma šta o fisiji i fuziji znali i to što su o tome znali obrisao im iz mentalnih sfera, i iščeznuli su iz periodičnog sistema uranijum i plutonijum koje bogovi nepromišljeno zarad kušnje naše stvoriše, svet je postao bezbedan, planeta je mogla da se okreće bez straha da će je neki fanatici uvereni u ispravnost svojega mišljenja razneti – i moj prvi zadatak bi učinjen.

Sve što živi, sve što postoji, treba da ima i ista prava i mogućnosti samoostvarenja, dok ne nastupi smrt, u kojoj smo milošću proviđenja svi jednaki, i moj drugi zadatak bio je preraspodela ovozemaljskog blaga i satiranje nepravdi nagomilanih kroz istoriju ljudskih gluposti u siledžijstvu „Ovo je moje!“, eliminisanje patnje usled iskorišćavanja drugoga u suludom sistemu gde jedan posto najbogatijih poseduje istu količinu bogatstva kao preostalih 99 % , i gde 20 % populacije koristi 80 % zemaljskih resursa, i gde trećina ljudi gladuje ili je bez vode – jednom rečju, trebalo je izgraditi novi svet, pravedniji, zasnovan na razumu, u kojem neće biti izrabljivanja i potlačenih, i u kojem će čovek s ozarenjem kao bližnjeg zavoleti i daljnjega svojega i okrenuti se ljudskosti i duševno-duhovnim vrlinama, upoznavajući u sveukupnoj povezanosti svega što bilo je i što će biti smislenost i radost života, i u iskri sopstvene svesti otkrivajući blagoslov Tajni, kao dar zvezda i bogova.

Sa tom namerom, da bih svet učinio boljim, a kao neko ko može sve, pa i da trenutno ode gde hoće i da bude tu a da ga drugi ne vide, i kao onaj koji boraveći u sferama nadovozemaljskim s jasnoćom sagledava duše i um ljudski i kojem da bi delovao na ljude nisu potrebne reči da bi snagom svoje misli njihove misli i fundamente u njima menjao – kao svemoćnik i volšebnik, dakle, obišao sam za početak onako nevidljiv prvih tristotinak najbogatijih i u glavu im utuvio ideju, a da to nisu ni znali, da se okupe u hotelu Alpi, gde su nemajući kud i došli, hipnotisani, i tu sam im svima dokraja pomerio pamet, obrisao im iz sećanja koliko su bili bogati, te je tako veći deo njihovog novca završio na računima za opšte dobro, sa šiframa meni poznatim, ali ih nisam po uzoru na neke drugove poslao pod giljotinu ili u Sibir, niti sam im prigrabio sve što su imali, njihovo blago bilo je nerazumno golemo, humanost i pusti ideali bejahu u srcu mojemu, ljubav takoreći, stoga sam i njima dovoljno ostavio da sa svojim potomcima žive i prožive, udelivši im malne četvrtinu od onog što su do tada posedovali, tek sam im samo temeljno psihu i narav izmenio, usađujući im ljubav, dobrotu, moral, empatiju, koji bejahu neznani grabežljivoj duši njihovoj, postali su to drugi ljudi – na okupljanje su došli kao beskrupulozni ljigavci i bezdušni izrabljivači, a skup su napustili vedrog osmeha, kao plemeniti dobrotvori i sveci anđeoske duše. 

Tako je bilo sa prvih trista… Posle sam to isto primenio i na sve ostale što svojim investicijama i kamatama piju krv vaskolikom čovečanstvu, i tako se polovina svetskog bogatstva, zarad sveopšteg boljitka, našla u mojim rukama, na radost ljudskosti i poštenja.

            Pošto sam obezbedio materijalna sredstva, krenuh na reorganizaciju društva i uklanjanju tuge iz ove doline suza.

Siromaštvo i jad potlačenih plemena i klasa sa pravdom behu u raskoraku, i da bi se to promenilo – da bih nejednakosti ublažio, a kasnije u tom obliku i obimu i zatro – napustih duhom zemno telo svoje i nebesnim putevima kroz Misao koja je sve i svja, i svuda i vavek, u deliću trena preleteh Atlantik i iz Srbije otidoh u Ameriku, eda bih od tamošnjih finansijskih institucija humanitarne napravio, a kako je zahvaljujući okultnoj hajdučiji većinski deo njihovih fondova sada bio moj, to je i svet obasjalo drugačije sunce: bespovratnim kreditima i beskamatnim pozajmicama ujednačili smo ekonomiju na svim delovima Kugle, i umesto samoživog sticanja privatnog profita bankari i menadžeri postali su milosrdna braća i sestre.

Oslobađajući tako razum od okova skučenih vidika i ostvarujući milenijumske težnje čovečanstva za svetom gde čovek čoveka neće potirati, lebdevši duhom iznad Amerike i sedišta Svetske vlade, zatekoh tamo vrevu ličnosti od značaja, beše to ološ beskrupoloznih političara, religioznih fanatika i kočopernih vojskovođa, i htedoh da im u pameti utuvim ideal o ljudskosti i poštenju, ili da ih zamenim stručnijim i boljim ljudima, koji nas neće zaglupljivati eufemizmima i tlapnjama, ali mi je neka buka, zvonjava, remetila planove, dozivajući me i vukući natrag, bila je jača od mene i mojih namera da po svome ćefu preuredim svet – i vraćajući se unazad i lebdeći nebom iznad prostranstava videh ispod sebe mnoštvo plemena, različitih govora, što je nerazumno, i setivši se kako su nekada ljudi merili na lakat i korak dok nisu uveli metar, što se pokazalo korisnim, obuze me blistava vizija da izgradim Kulu i u njoj okupim jezikoznalce, poradi stvaranja jedinstvenog i planetarnog, svem čovečanstvu razumljivog govora, a koji se zbog ukorenjenih i često besmislenih narodnih tradicija bez prisile ili pomoći viših sila teško da dâ realizovati − i videh još sa neba, vraćajući se u samoga sebe, koliko se ljudska vrsta razmnožila i sve preplavila, shvatajući da će se, nemajući drugih neprijatelja osim njih samih, jednoga dana ponovo u nekom novom ratu između sebe ubijati, bombardovati i klati, kao da im je to sudbina – i lebdeći nad lepotama Zemlje, po kojoj su besomučno jurili automobili, iz okrajaka svesti osluškivah sve razgovetniji i bliži glas, koji me je dozivao: − Hajde, ustaj! – i budeći se iz nebuloza ugledah žandarma na vratima, rasuđujući ponajlak da se nalazim u državnom zatvoru.

− Pokupi prnje, slobodan si! I nemoj više da se kurčiš, jer ćeš najebati! − kaza mi čovek, bez ljutnje, smešeći se.

Ustajući sa kreveta, pipnuh se po leđima i pomislih da se požalim na ona dva kurvinska udarca pendrekom od noćas, ali se dosetih kako sam pijan pišao kraj semafora i da bi me možda i pustili da nisam isterujući pravdu jeo govna, huleći na državu i kidišući na predstavnike vlasti, te otklimavši glavom pođoh za njim i izađoh iz stanice.      

Napolju me sačeka neko tmurno jutro, ljudi su se mimoilazili zagledani u sebi, i nebesa su ćutala, bogovi su brinuli svoju brigu, ne govoreći nam ništa.

Kao da je sve bilo na svome mestu i u redu.

Mudrost pravednika proterana je sa ovog sveta i tek se haotično javlja u glavama nekih sanjara.