OFF LINE kolumna
Kad smo sestra i ja bili mali, mama nam je govorila da smo plave krvi, da našim venama teče plava krv. Što se mene tiče, istinu ne bismo otkrili sve dok nijesam postao dobrovoljni davalac krvi, ali zato je sestra sve preduhitrila svojim čestim akrobacijama i skorojednako čestim lomovima, pa smo na Hitnoj u nekoliko navrata utvrđivali gorku činjenicu – plava krv ipak ne teče našim venama, uprkos blijedoj puti i plemićkom predanju. Ali dobro, nastavili smo sa svojim životima najnormalnije…
Sjetim se te majčine rečenice svaki put kad sjedim kod brijača, pa u nedostatku zanimacije, dok mi nešto radi na glavi, čitam žute časopise i naiđem na rubriku „s kraljevskih dvora“.
U posljednje vrijeme, evo bogami i poduže, ta rubrika bila je bitna zbog jednog malog princa, materinog i tatinog jedinca, budućeg britanskog princa. Ne znam tačno sad kako se to dijete zove, znam da ima preko nekoliko imenai da valjda nema medija koji nije prenosio vijesti o trudnoći, i o rođenju prijestolonasljenika plave krvi.
Vidjeh i vijest da je mali princ „pomalo nervozan“.
E tu, tu mi je stala cirkulacija, upalila mi se rotacija i spustile su mi se roletne. Je li normalno da je ikog na svijetu briga o tome je li taj mali budući lovaš „malo nervozan“? Okej, razumijem zadojenost medija i romantičnu sliku braka na visokoj nozi, pa još i potomstva koje će biti plavo, lijepo i – malo nervozno. Ali ne kapiram da to nekoga zanima ili još gore – fascinira.
Čitao sam i ja neke Grimmove bajke kad sam bio mali i baš su mi se sviđale, ali nikad me nijesu privlačili dvorci i zamkovi sa tornjeva, polumračni, hladni.
Jedan Facebook prijatelj iz Italije skoro je objavio status koji kaže: Papa i princ, samo o tome se priča. Dobrodošli u 1513. godinu.
Ne kažem sad da su ljud istokai da ih zanimaju samo gluposti, ali smiješno mi je vidjeti da u 21. vijeku s nestrpljenjem dočekujemo vijest o rođenju djeteta, tog malog stvorenja koje je samo po sebi radost, j oštrostruko radosniji zato što će on postati princ, možda i kralj, samo zato što se rodio od majke Kate i oca Williama na tamo nekom dvoru na Otstrvu. S druge strane, osuđujemo nepotizam.
Ja sasvim vjerujem u buduće generacije pametne, savjesne i samosvjesne djece. I nekako se nadam, ako ga baš ne budu odgajali pod staklenim zvonom, da će jednog dana, čekajući predjelo od dimljenog lososa, taj mali princ kroz lagano odškrinuti prozor zapadnog krilaBuchinghamske palate, čuti za raznu energiju u pjesmi Sex Pistolsa ili Exploiteda ili Ramonesa, i reći:
„Hm, ovo je baš dobro!“