Tiho, tiho…ispod sjenki kultiviranog grmlja, a ipak na cesti, provlačila se poput podzemne prilike izašle na tren u neki novi svijet.Usput osluškujući plač žene na vanjskim vratima, prvo diskretnu a onda sve jaču svađu muškarca i žene, zapažala je žar cigarete pod prozorom i sve mračniju stranu ulice uzrokovanu gašenjem svjetala u stanovima.
Povremeno bi se ispružila na travnjaku odmarajući umorna leđa.No, to je bilo samo fizičko odmaranje. Mentalno nije trajalo više od sekunde. Zaključivši da je bolje krenuti dalje, polako se izdigla iza mirišljavog jasmina, te u daljini zapazila telefonsku govornicu.Pribila je nos uz staklo prokušavajući razaznati u kakvom je stanju. Zapuštenost je očekivala, ali ne i devastaciju tako važnog objekta. Nema svatko mobilni telefon, motalo joj se po glavi, a onda zapazi nedostatak slušalice. Aparatura je tu , raskupusani imenik je tu, čak se i svjetlo upalilo na pokret zgibnih vratiju…glavnog dijela nije bilo. Činilo joj se da je to svježa psina.
Dok se bavila govornicom, krajičkom oka zapazi svjetlucanje nečijih bjeloočnica. Baci se na travnjak u pravi tren jer joj pokraj glave uz “plup” prošiša neki čudan projektil.
Ne bi ju sada valjda, kada je na domak cilja, ranjenih nogu, gladna i prašnjava, netko pokušavao ubiti.Zavrti joj se u glavi. Čuje ih…pužu prema njoj, poneki dah zamagli tamu poput magle.
Otetura do prolaza između vrtova skicirajući sliku pozicija.
Ako skrene lijevo, pa se naglo provuče ispred frontalne linije i napadne s desna…da, da to bilo bilo efikasno.
Naježi joj se vrat pri čemu zazvecka mjedena ogrlica sa pločicom…Broj 16715 bio je duboko utisnut.Stiša pokret,i kao lelujavi pramen mraka nađe mu se iza leđa.
Dugačkim skokom već je na pola puta, kada se on iznenada okrene ispruživši ruku zamotanu košuljom ispred lica.
Aha, slušalica je tu, zaključi prije nego li je zagrize.
“Pa gdje je moja curica, moja Čarapica ?Jesam vam rekao da će uspjeti”, začu poznati glas. Stropošta mu se pred noge, s osjećajem gađenja na njušci.
“Dobra dresura.Čestitam.. Pet različitih mirisa i tvoj zakamufliran potpuno novom košuljom. Prešla je 30 milja da te nađe. Kako je to moguće”, baljezgali su ljudi u uniformama.
Nemaju pojma. Nema veze nova košulja s tim. Neka već jednom promijeni taj odvratni After shave .
Fuj !
Nikada neće imati djevojku. Nikada, gunđala je . Ja ću ga morati podnosti. Usmrdio mi je cijeli kavez svojim pričama…njanjanjanja…beskrajna dosada…
Polako se ustala misleći na toplu kupku, obilatu večeru kako priliči pobjednicima te se uvukla na zadnje sjedište policijskog automobile.
30 milja….pa i nije nešto…