Sutra je vjerski praznik jednog naroda (ne nacije), lampioni krase drveće i široke ulice, euforija pršti po gradu, jer i Ostali neće raditi, iako neće ni praznovati. Noćas je starac, na povratku iz džamije, dobio moždani udar, pao na klizavu, mokru zemlju i slomio kuk. Jedva je našao mobitel da zove susjeda, jedini broj koji zna i na koji uvijek može tražiti pomoć, ali već nekoliko dana nema kredita. Pokušao je da vikne, no glas ga je izdao. Mahao je rijetkim prolaznicima, dugo i bez uspjeha, pošto građani u širokom krugu zaobilaze one koji su pali. Sjetio se da preko rijeke postoji stovarište, nekad ugledna proizvodna firma. Puzao je skoro dva sata oslanjajući se na izgrebane dlanove. Kad je najzad stigao i vidio da nema čuvara, pustio je suzu i iz onog drugog, vještačkog oka.
Starcu je odjednom iz tame prišao iskusni pas lutalica i počeo zavijati prodorno i na sve strane. Probudio je bijesne građane, a oni su sa svojih balkona psovali njega, kantonalnu vladu i besposlene šintore. Stigla je policija i odmah tražila pojačanje zbog sumnje na krivično djelo u pokušaju. Ubrzo zatim su rotacije saniteta osvijetlile mračnu okolinu, dok su službena lica ćutke prenijela starca u za to namijenjena transportna kola.
Pas lutalica je stajao na licu mjesta još neko izvjesno vrijeme i gledao trag gustog automobilskog dima. U tek započetoj zori hrvao se sa svojim mislima: Ovdje postaje gužva i moraću uskoro tražiti novo boravište! Na moje zavijanje svaki put se odaziva mnogo veći broj pasa!
iz zbornika Najkraće priče 2011 Alma Beograd
Možda negde i pronađe više ljudi nego pasa.
Može biti…hvala na čitanju i komentaru, Sizife 😀
Nekad je bilo drugacije i mnogi od nas bi voljeli vratiti to NEKAD, a samo rijetki su ostali isti ………:)