– Ja sam Adelbert Voren. To je sve što sam htio reći prije nego sam sebi prosuo mozak.
– Kome ste to htjeli reći, gospodine Voren?
– Svima onima koji su polagali zakletvu pod mojom slikom. Onima koji su se kleli izgovarajući tekst koji se završavao sa ,,da ću vjerno služiti Adelbertu Vorenu“, a koji me nijesu prepoznali.
– Gdje Vas nijesu prepoznali?
– U zarobljeničkoj baraci broj četiri ispod puta. Bila je prepuna. Nikome ni da se učini, ni da posumnja…
– Pa zašto ste se ubili ako Vas niko nije uspio prepoznati? Zar to i nije bio Vaš plan? Zar ste se plašili da vam kamuflaža nije uspjela i da nećete izvući živu glavu?
– Ne. Smetalo mi je što me niko nije prepoznao, što me moja služba savršeno prerušila, što su uklonili moju tetovažu. Što sam samo ja znao svoje ime. Izluđivalo me je što me niko od mojih podređenih ni jednom nije spomenuo za više od tri sata boravka u zajedničkoj prostoriji. Na kraju, ako baš hoćete, što sam dospio među obične ljude. To je sve.
– Kakav ste Vi to čovjek, gospodine Voren?
– Onaj koji je organizovao sve ovo, onaj koji je na samom početku vjerovao u sve ovo što vi sada primjenjujete i nazivate praksom. Onaj koji je bio prvi i bolji i koji ni jednog trenutka nije mogao da se pomiri sa činjenicom da i u mislima bude izjednačen sa onima pod slikom.
– I šta si time dobio Vorene?
– Molim Vas da mi persirate ili će se ovaj ionako uzaludan razgovor okončati na ovom mjestu!
– Izvinite gospodine Voren. Slažem se. Zaboravljam da smo jedno. I mene je povrijedilo, ne znam šta mi bi. Kažite mi, molim Vas, sjećate li se one plave knjige koju ste sami sebi posvetili?
– Kako Vas nije sramota?
– Zašto bi me bilo sramota od mene samoga? Imam pravo sebe da pitam šta god poželim. Na kraju krajeva, i Vi i ja smo mrtvi. Usta bez potiljka ne govore. Dodirnite se. Rupa. Ne u mislima. Na potiljku.
– Otkuda se javio ovaj dijalog uopšte? Ko si ti, sa kim uopšte razgovaram?
– Budite strpljivi. Nijeste mi odgovorili da li se sjećate plave knjige koju ste sami sebi posvetili gospodine Voren?
– Sjećam. I?
– Znate li da se zbog nje ubilo mnogo mladih ljudi… Najviše studenata?
– Pisale su nešto novine, dok sam bio živ, ali taj broj nije značajan. Ne mogu ga se ni sjetiti u ovom trenutku.
– Zar ne osjećate ni malo grižu savjesti? Trunku? Zbog te beznačajne stotine koje se sada ne možete sjetiti? Jesam li rekao stotine?
– Zašto bih?
– Ni zbog čega posebno, recimo, da su svi ti student samoubice umirali sa riječima ,,Ja sam Adelbert Voren“? Da li Vam to bilo šta znači?
– Tako se knjiga završavala. To je sve.
– Prisjetite se zbog čega ste se ubili u knjizi?
– Zbog iste one stvari zbog koje sam sebi prosuo mozak i sada sam ovdje.
– Da li si svjestan da nikada nećeš naći mir jer nijesi uspio da proživiš knjigu do posljednje rečenice, kao što su to radili oni koji su je čitali i po njoj skončali? Sve si radio po njoj, ali nijesi uspio izgovoriti ,,Ja sam Adelbert Voren“. Samo to je falilo. Bio si tako blizu. Na stotine njih ispunilo je zavjet knjige izgovarajući tuđe ime. Tvoje. Ali ne i ti. Šta te je spriječilo Vorene?
– Ne obraćaj mi se sa „Ti“!
I provodi vječnost, Adelbert Voren, vodeći isti razgovor, započinjući ga i prekidajući uvijek na istom mjestu, preklapajući početak sa krajem. Možda bi još dugo bio živ da mu se stražar ispred zarobljeničke barake broj četiri nije obratio sa „Ti“. Možda bi ga neko nekada i pomenuo.
Aleksandar Ćuković 