Zovem se Veljko Bosnić i profesor sam sociologije u Srbiji. Radim u Domu učenika u Sviljancu. Rođen sam u Drvaru 1956. godine, i diplomirao sam na FPN u Beogradu.
Pišem i pjesme, i objavljujem na više mjesta.
Moja priča
1.
Te subote… Znam da je subota bila. Uvjek subotom počinjem svoja djela ne bih li nekako imao sreće u onom što me je čekalo ovdje, u Beogradu, i naselju Žarkovo iznad onog Brda gdje smo moja nesretnica i ja savili nekako gnjezdo. Izbjegličko.
Ona je čuvala neku babu, a za uzvrat smo spavali u malom, vlažnom stanu ukopanom u zemlju sa malim prozorima kao puškarnicama. Daleko od Drine i Bosne. Još dalje od pameti. Mnogo daleko… Eh…
Decembar je bio posve vlažan i hladan mjesec sa kišom ispod pazuha. Stalno je te godine prkosio običnim ljudima kao što smo mi. Običnijih nije bilo, jadnijih…
Budio sam se tih dana teško. Jadno. Boljela me je ona rana. Plastična proteza je teško škripala dok sam je jutom navlačio na „moju“ ruku ili dio te ruke. Uvrtao sam je u polukrug uljevo, pa malo desno, pa opet malo uljevo i do kraja udesno. Na kraju sam je povlačio malo od „moje“ ruke. Izvlačio kao što izvlačim vrat koji mi je nekako upao u ramena i poklopio ih kao šalom ili većom kapom. Sojka T. Je, kao i obično, strugala ujutro svojim pletenicama koje je, uprkos svih ovih godina, savijala kao nekada na selu: skroz do pojasa su dostizale. Svi, ama baša svi, su se ya njom osvrtali. To sam vidio u rjetkim prilikama kada smo zajedno u grad izlazili. Ne u šetnju nego ko zna zašto?!
Izbjegavala je da izlazimo zajedno, sa onim svojim crvenim obrazima i pletenicama do dupeta, pa još vrckanjem pozadine… Rjetko koga od onih, malo starijih, Beograđana je ostavljala ravnodušnim. Jedra kao jabuka…
Mislili su… Znam, i ja sam na taj film pao! Puca od zdravlja. Ta bi i u trku rodila… E, tu se varaju. Trudnoća kod nikoga nije išla kilavije nego kod nje. Održavala je trudnoću bukvlano ležeći svih sedam od devet mjeseci. Svih sedam i više…
Naš jedinac, odrastao je u potaji, velikoj tajnosti. Držala ga je što dalje od mene i mojih roditelja.
O njemu je brinula njena majka Persa, jedna do zla boga bolesna starobačina. Žabokračina…
Meni ništa nije smetalo. Ništa. Ni to što mali Stefan nije imao ništa od mene likom: niti jednog znaka od mene, niti od nje. Podsjećao me je na jednog od onih gadova kožnih. Da: Joce ili škljoce. Ma, isti oni. To su potvrdili i svi moji drugari. Jedino je Luka B. značajno ćutao. Profa. Nije htio da me vređa. Dobar je on.
Prazne rječi još praznijih ljudi trebalo bi da nam je dosta kao pomoć nama izbjeglicama ovdje u Beogradu od kuda je sve krenulo i jačanje onih nacionalnih strjela. Svega što je išlo onda preko Drine… Voda kao voda nije bila imuna na sve to, tako da su te strele i to strujanje došli i do naših krajeva tramo u Zapadnoj Bosni: na samoj granici sa Hrvatskom.
Oslobođen od svakog srama i stida, razmiljšao sam da bih mogao da preko dana, kao i ostali pošten svjet, ostavim svoju tugu i počnem sa onom trgovinom na kartonskoj kutiji na trotoaru. Kao ostali što su radili ili sa devizama ili cigaretama… Ovdje me niko ne bi mogao da prepozna, pa sam i tako nabasao na neki jeftin kič, novogodišnji nakit. Pa sam nakon noćne smjene gdje sam čuvao svaku drugu noć neki magacin u Zemun Polju, i dosolio nekih sto njemačkih maraka crkavice… I nešto od „Crvenog krsta“: brašna i kaladonta, i četkica za zube… Prebijali smo nekako dan sa danom… Moja Sojka T. i ja. Nekako.
I tako, da ne duljim, bilo kako bilo – u rano subotnje jutro obrušio sam se do Brda i tamo kod jedne male benzijske pumpe postavio dvije kartonske kutije. Prekrio sa nekim starim čaršavom, i polagao robu za prodaju. Neke svjetleće bombice za jelku i figurice od ne znam čega?! Sjajne sa mašnicom kao ukrasom.
To je sve trajalo veoma brzo da ne osjetim ono streljanje očima običnog svjeta koji je polako se vukao na obližnju pijacu. Zapalio sam crvenu „Moravu“. Odbijao velike, velike dimove… Kao dimnjak da imam. Kao dimnjak sam čadio.
Okrenuo sam leđa toj sceni, savio se i pustio ono svoje veličastveno, opuštajuće:
– Buuuuuuu….
Zastanem, pa opet samo sada kratko, otsječno:
– Buu…. uu…
Taj venitil me je uvjek do tada spašavao. Uvjek. I kako ne bi?! Poslije bih bio kao očišćen, opran…
Nisam primjetio da je iko reagovao na moju riku. Samo se Cigančica preko puta mene što je prodavala petarde i neke bombice nakašljala najljepše na svijetu. Bila je još dijete, ali ljepo, tamnije dijete.
Vrijedilo je ako išta ono radi nje. Bar malo da joj olakšam taj teški decembarski dan gospodnje 1996. godine. Beogradske.
Do mene i moje tezge već se uredao red preprodavaca i kartonskih kutija raznih oblika i razne robe.
Na pokrivenom platou odmah do štanda sa cvjećem Cigani-šibicari opet su ovako ranio nahvatali svoju „ovcu“: čičicu sa uredno štucovanim brčićima. Sigurno vojni pezioner. Oficirčina koji je prošao masu kasarni i marševa, zamišljenih neprijatelja kako untrašnjih tako i bogami spoljnih u onoj krilatici „ništa nas ne smije iznenaditi“. Ništa.
E, jebi ga. Uljuljkao se sjedeći u kući ili nekom stanu u ružnim prljavim zgradama oko pijace. Uležao se i neoprezno naletio na Cigose. Majstore.
Vidim kako se plašljivo okreće oko sebe kada su ga pustili da dobija. Kao, zarađuje preko veze. Onako kako nikada nije, pa mu nekako čudno. I opet malo kasnije vidim ga kako grca i povraća od muke.
Pokupili mu sve što je imao i razbježali se kao vjetar svako na svoju stranu. On, kao kapetan vojnog broda, ostao sam na palubi. Tone od stida i srama dok se svi ostali za tezgama ubijaju od smjeha.
Ošišan kao ovca čekao je da mu neko priđe i podigne na noge. Da se uspravi i uputi svojoj kući. Naravno, nikome nije pala na pamet ta ideja. Ma, nikom!
Niko ni okom nije trepnuo. Ni okom. Kao posran, skinuo je tamni šešir sa glave, i rukama ga gnječio od muke. Polako je pomjerao olovne noge, zastao preko puta mene naklonio se i snuždio se ramenima (ta mimika je sve pokazala), i polako odgegao u svoje carstvo samoće iz kojeg sigurno do smrti neće kročiti.
Taj završni udarac ga je pokosila više i gore nego sva ruska ujdurma ili neka kriza svejtska… Jer između pobjede i gubitka ostaje samo mala šupljina kroz koju voda može ponekad da iscuri da je ima. U stvari onako kako posmatraš, gubitak može lako biti i dobitak ako se stvar malo obrne i sačeka da vrijeme udari svoj pečat. Do tada čuda su zbilja moguća. Od babe može postati djevojka… Sigurno. A i dobitak je često gubitak. U stvari, mi stalno gubimo onako na duži niz stvari… Sigurno.
To sam dobro sažvakao od mog profe Luke B. Kako mi samo nedostaje! Smješan je još više sa onom svojom plastičnom protezom: srpski invalid-borac-početnik kako je sam sebe zvao moj profa iz Zemljotresa. Eh, da mi se vratiti tamo…
– Bežite eto plavaca! Trk ljudi… – neko se proderao kao lud.
Jutro se još nije ni razvilo. Ma, ni izbliza. Naravno, svi su se bacili u trk po uhodanom pravilu: roba se pakovala tako što se onaj čaršav savije sa svih strana u zavežljaj i preko ramena i bjež što brže…
Kartonske kutije su ostajala kao dio namještaja koji se ne nosi jer poslije bježanije sve se vraća na staro.
– Ajde, stoko… Trk… Jebo vas onaj ko nije! Bagro jedna… Treba vas sve u gasnu. Ma, u pravu je bio Hićo: pravi potez – grmio je neki brkaljija stajući kraj mene i nekog drveta…
Nije bježao već je držao one cigarete koje je i dalje prodavao…
2.
Ima sam dobar trk… Ma, odličan!
I kad sam se na drugom kraju ulice dočepao slobode, vidim onaj sa brkovima i cigarima i dalje se smije i stoji kao narodni i heroj. Kako?
– Ne dam! Ovo je moje, i moje djece… Ja sam izbjeglica…
– Puštaj, ženo… puštaj…drugarice… uprljali ste ovaj grad..izbjegličetine proklete – mrmljao je glavati pandur, i koji je vukao neku kesu nesretnice sebi da joj istrgne iz ruku.
Ona, ženica sa tananin rukama, grčevito se borila kao za život… Isto tako je vukla na svoju stranu, i ta klackalica je trajala kao igranka bez prestanka… I pod tim silama i kontra-potezima, desilo se ono što se moralo desiti.
Plavci su naglo pustili kesu i ona ženica je posrnula i pala kao pogođena na prljavi asfalt na sred ulice gdje su je sustigli. A cigarete iz kese paklice su se razmili po putu… Kiša je rominjala, a auta, bjesna i silna, režala su na nju i cigarete… Svirka bezbroj sirena je paralo beogradsko nebo. Urnebes i haos koji se samo tako stvori i to uvjek kada pada kiša u Beogradu… Na Brdu…
Potrčao sam sa svojom robom oko ramena da podignem onu nesretnicu, a ona dva pandura smijali su se kao dvije budale.
– Sramota! – vikali su neki od prolaznika. – Sramota! Došla je u naš grad da ga zagadi. Vidi je samo: valja se na asfaltu beogradskom. I šta čekaju?! Što se nisu tamo borili od kuda dolaze…
– Ne možeš od njih ni popišati se u ovom gradu – dodao je čilager sa kišobranom boje cigle na kome je pisalo „Nivea“.
Ženica se nekim čudom podigla brzo i vješto. Stresala je blato sa sebe, preksrtila se i promrsila:
– Mioljka, jadna ti sam…
– Luda ženo…izgubišćeš glavu… Tako se to ne radi – odbrusio joj je kao pomoć onaj brkonja koga nisu dirali sa cigarima.
– Kako, brate, tebe ne gone? – promrsio sam očekivano.
– Šta kako?! Sve ti je to vezana trgovina… Pola ovih cigara su njihove.
– Čije?
– Murije, budalo bosanska! Ovih dvojice. Ovo je njihov rejon… I mene štite jer radim pola za njih, a pola za sebe… Kao Marko Kraljević: pola pije, pola Šarcu daje… Jebo te Djed Mraz… Ha-ha-ha… – odskaka onaj brkajlija dok sam kao popišan kisnuo još dugo na Brdu.
– Alo Bule, Bulcane… Paripe… Ma, đe si jabuko moja… – neko je vikao iza mene ili kroz mene.
U glavi mi je još ječalo, odzvanjalo…Tupo… teško.
– Ko?! Ma šta… Jeste li vi to Mile komšo?! Ajme, šta će reći moj ćaća kada mu budem pričao – pljusno sam se od zadovoljtsva.
– Šta kažeš, nema bene od stara čovjeka… kako bi rekao tvoj otac.
3.
Stajao je Mile komšo pored nekog kioska sa flašom piva u ruci, kao nekad pored pijace u D. po čemu je bio više nego poznat. Sa tom štafetom su ga svi znali. Sa pivom je i spavao, a gajba mu je bila dnevna mjera…
Sam se sebi cerio onim konjskim zubima.
Pored njega je bila montažna tezga sa naslaganim „Milka“ čokoladicama koje su tog decembra bile pravi hit u Beogradu. Svi su ih gutali. Mile je, dakle, prodavao to sranje, slatko. Uze najveću, duguljastu i pruži mi je:
– Uzmi majkane! Uzmi! Neka, valja se. Osladi se. Trebaće ti. Nisu ovi Beograđani ludi. Dobre su….
– Ma, ne mogu. Muka mi je… stomak… – grčio sam se.
Naravno nije bilo šanse da se odbranim od Mila. Gutao sam kao lud onu „Milku“, i tako je bilo već bolje za njega.
Kaže mi da ga je ćerka poslala na ulicu. Kaže:
– Idi, tato… Ti si u penziji, pa prodavaj i tako ćemo kupiti stan u Beogradu. Stan od „Milke“, jebo te bog…
– Vidiš, sine, nekoga svoga, pa makar i u gori vuka…
– Vidim, vidim. Pravo kažeš – umazan od čokolade tražio sam negdje gdje ima vode da žeđ ugasim.
Kiša je i dalje sipila i polako se sljevala niz leđa, i dalje svojim putem niz kičmu… Kako i treba.
– Bežite ljudi! Plavci… – opet je neko kao lud vikao.
Nismo se ni pomakli sa strane. Iskusno smo naguživali „Beogradsko pivo“ mlako i nikakvo… I bilo nam je sve OK.
– Stop, drugovi! Ličnu kartu, moliću… – promrsi neko iza naših leđa.
– Šta radimo naske dvojica?! Jebemo radoznale… – odbrusi Mile komšo, i nastavi da naguzuje ono pivo kao papicu.
– Druže, lakše! Nije lepo da se na ulici pije. Nije lepo…
– Crveni Krst. Ej, izbjeglice… – zagledao je onaj plavac u moje papire. Malu bjelu karticu sa imenom i prezimenom. Bez slike, samo broj…
Kao da imam kugu odbacili su onaj moj karton, i odgegali preko puta kioska, i dalje ko zna gdje?!
Što je dalje bilo i nije za reći. Opijali smo se ja i moj komšo Mile, očev pobratim iz nekih kafanskih priča i jurcanja za nekim dalekim metama, teškim, u Srnetici ili u Jajcu i Prijedoru… Ili tako nekako.
Drago mi je bilo radi ćaće da pijem sa njegovim drugarem, Milicom koji je znao ako da popijem svoju gajbu piva kako zna… Utrenirao je tu vještinu kao niko…Majstor nema šta.!
– Od „Milki“ kupićemo stan… – cerio se kao lud.
I ja sam se smijao toj trgovini nebeskoj.
4.
Mrak je bio gotovo skoro pao na one sive prljave zgrade, kiša je nemoćno prestala. Uprljala je ono što je bilo davno uprljano i blatnjavo. Vukao sam se nekako Trgovačkom do svoje ulice. Mirne, sljepe uličice uz Žarkovačko brdo.
Te noći sam se budio dugo, teško. Izlazio na gelender i u haustoru pušio „Moravu“. U zagušljivom hodniku koji je udarao na memlu.
Sjedio sam na stepenici i kalemio cigar na cigar. U čamotinji i beznađu koje je gutalo sve ispred i iza sebe. Sve te decembarske noći nedjeljnje.
Plakao sam tiho.
Plakao kada si me našla, i pored mene sjela.