Ljiljana Tadić: Samoljepljivo drvo nježnosti

(„Pjesme za drugo mjesto“, Mensur Ćatić, Zalihica, Sarajevo 2008.)

Nenametljivom neposrednošću intiman je piščev put do čitatelja, škrtost subjekta na emociji iziskuje tešku prohodnost na istoj relaciji. U zbirci „Pjesme za drugo mjesto“ bez imalo napora uočljivo je da je riječ o knjizi koja je stanište „napisanog života“, po njoj se piše nježno, a pjesme njene sinteza su kulturne tradicije, derviške muzike i Bašeskijinih bilješki, ljetopisno vrijednih. I kad se pokušava odreći pisanja, u noći koja stišava živčane bure u biću, odraz u ogledalu je munkovski Krik, „kao običan“, onaj na koji se naviklo. Najavljuje ekspresionističku reproduktivnu misao ali i ništa drugo osim običnosti; zapravo, Krik je postao svakidašnjica, ništa strašno.

U noći stanem pred ogledalo
brijući se i izgledam sasvim obično
kao Krik Eduarda Munka

(Zavarivanje)

U raskoraku između svjesnog i nesvjesnog, između dana i dnevnog počinka postoje trenuci koji ispražnjavaju sve u biću i iz te tišine izbija spoznaja o postojanju, bitku i dijalektičkim procesima univerzalnih relativnih spoznaja. Tada se prizivaju zvijezde kao što čistačica na odjelu za TBC kad ostane sama sjedne za mikroskop i gleda sa divljenjem šarene lance bakterija koje ubijaju one što joj prave najviše posla (Sam na odjeljenju). Pomno čitanje Ćatićevih pjesama jasno kristalizira problem otuđenja, pri komunikaciji (u čaršiji) pjesma je rekvizit samoobrane, ona je u figuri kišobrana (uperenog prema paščetu koje napada na putu), otuđenje nije samoizbor, ono je nametnulo zatvaranje pred pojedincima. Subjekt vrijeme egzistencijalnog prezenta doživljava kao sramotu izusti li lijepe riječi od kojih automatski nastaje pjesma.
Ćatić nerijetko poeziju identificira s drvetom života gdje se stih može objaviti pjesniku u obliku drvene kore, stabla ili lista, a sevdah je za njega bogatstvo slika koje se objedinjuju s avangardnom (ne)povezanošću motiva, tema i stila, zapravo sevdah obrazuje poetiku gdje se struktura teksta tumači jednim naslovom koji upućuje na vezu, npr. Hej, Fazila, gdje ti je Muharem, u kojoj nema tabua, uz primjesu estetske lascivnosti gdje se Don Juani smjenjuju, uvijek su i uvijek će, a situacija zanemarene djevojke povezane s bosanskim azilantom oformit će dojam finog mazohizma. Pjeva se iz stresa a to je ljepota, paradoksalnost, i već je prvi pjesnik, neka vrsta –saurusa, bio bolnik, patnik, a lijepo je uvijek u stiješnjenoj vezi s boli. Žena je fenomen u kojem se može ocrtati ljubav, lijepa u svojih sedam haljina, u albumu sa slikama iz svoje mladosti. Ona je nekad zahtjevna, pod noktom vremena nesvjesna što je još čeka nakon što je stekla tri ćoška nečije kuće, a ti su motivi žene opet u vezi sa crnilom ljudskog intimnog sukoba, s posljedicama PTSP-a, kad se subjekt sagleda kroz riječi i shvati pogubnost svojih nastojanja koja s mukom ali ipak uspijeva održati. U Kriku. Taj moment traži ključ prepoznavanja, samoprihvata da i to je on.
Posavske, preciznije odžačke uspomene prate subjekta kao sjena ma gdje noć dočekao, Posavina u kojoj se odigrava drama Shakespearova pera:

…nema drugog načina da se zagrle djeca
i pređe taj lahki most ali
ima dana kad me u facu pukne nešto nisko
neki posavski jal i upali se ona zvijezda
na kulisi kao kutnjak da moram
staviti na čelo led zavrnuti ton
na drugom kanalu HRT-a
gdje Odžački Hamlet, krupan kao Pavaroti
dovikuje nešto kolegama u Hrvatskom saboru
a to nikad ne dođe samo
(Odžak, dvije izvedbe Šekspira)

Ima pjesama kaje povezuje ta hamletovština – dilema tragikomičnog i bojaznog, humora i groteske. Pjesma koja je možda najbolje uhvatila taj moment „buncanja“ jest pjesma Fuji. Ljudi u redovima čekanja, policajci, skrivene kamere, tu negdje i Danska kao asocijativnost na već spomenute dileme, potom pomisao na one koji nam nedostaju i na ono što je za nekog bol a za drugog tek puka obavijest (i obratno). Ali ovdje Ćatićeve pjesme ne prestaju svojom informativnom ulogom, u sljedećem nastavku čitat ćemo pluralizam nema čega nema i nema što s kim nema, što učiniti sa sobom kad vam pod noge padne mrtva ptica, kad smrt nije jedini put između dva ista grada. U kojem nastavku?! Možda u olakšanju zahtjeva samotesta na kojem se treba potpisati baš ispod one riječi (versa) koja je odronila komad duše i seobom nastanila pobunu a potom smiraj u subjektu! Barem će potpis ostaviti trag kvalitetnog pjesnika!




4 Responses to Ljiljana Tadić: Samoljepljivo drvo nježnosti

  1. Mensur Ćatić каже:

    Izuzetna mi je radost i čast pročitati ovdje prikaz moje knjige. Tim više što ga je napisala jedna izuzetna, predivna Pjesnikinja koja je svojom čitateljskom pronicljivošću i lucidnošću naprosto oplemenila moje skromne pjesmice..
    Hvala ljudima s Prozaonline i predivnoj Pjesnikinji..
    S poštovanjem,
    Mensur

  2. Danja Đokić каже:

    kad sam uradila prikaz tvoje zbirke pjesama „Pjesme za drugo mjesto“ koji je objavljen u casopisu „Rijec“ 2008. godine, (a u casopis ga je poslala treca osoba, naknadno smo saznali da je i izasao), kad sam tvoju knjigu nosila sa sobom gotovo kao relikviju i pokazivala je prijateljima pjesnicima na raznim manifestacijama i pjesnickim druzenjima, znala sam da ce na kraju pobijediti Poezija, jer se istina o vrhunskoj, kvalitenoj poeziji i isto takvom pjesniku ne moze sakriti, unatoc prilikama koje vladaju na BiH kulturnoj sceni. Drago mi je da je Ljilja napravila i svoj osvrt sto je jos jedan dokaz koji ide u prilog gore navedenoj tvrdnji, a znas koliko cijenim i postujem Ljilju i kao pjesnika i covjeka i knjizevnog kriticara.Zelim Ti jos puno izdanih zbirki kako bi pravi citatelji i postovaoci Tvoje vrhunske poezije mogli uzivati u Tvojih prelijepim stihovima.Čast mi je i zadovoljstvo poznavati te i imati kao istinski vrijednog, posebnog i dragog prijatelja-pjesnika.

  3. Pangaric каже:

    Upoznao sam Mensura i njegovu poeziju dok sam bio na FB-u. Mislim da bolju poeziju nisam čitao. Najviše mi se svidela njegova pesnička ličnost, njegova pesnička poza, tzv. lirski subjekat tih pesama… Dakle, Mensur je neverovatno svestan sebe kao pesnika… Nema granica: sve čega se dohvati postaje pesma, pesma postaje pesma, jezik postaje pesma…

  4. LJILJANA каже:

    HVALA NA KOMENTARIMA. HVALA DANJA ISKRENO, MENSO… POZZ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *