***
Pa nemoj tu da mi sedaš – gunđao sam i odmahivao rukom sa namrgođenom facom i terao zbunjene potencijalne jedače pljeskavica, koji su zaboravili da ako hoće da se pridruže ljudima za stolom ne bi bilo loše i da pitaju da li je slobodno a ne samo da sednu kao muve na govno, pardon na mom izrazu. Bar ovde na Balkanu je to nekada bio red (ne da sedaš na govna, nego da pitaš). Sada su od silnog reda ostali redovi, a otkako smo, svi odreda, slobodni i demokratski, oslobodili smo se i te poslednje stege, u ovom slučaju bontona (Bon Ton = Lepi ton… ili pravila lepog ponašanja).
Balkan ponekad može ostati neprimećen i zbog dimne zavese. Kada ujutru za vreme doručka probaš da nađeš svoj sto, treba ti GPS kao i specijalna oprema za izbegavanje objekata na putu odnosno izbačenih nogu alfa-mužjaka(2) kojima valjda isti obeležavaju teritoriju. Ne zapišavaju svaki sto posebno, ali zato piju špricere i štite svoju teritoriju dimom i prodornim pogledima, pošto nikada ne znaju kada a ni odakle će neprijatelj da naiđe.
Zbog svoje neizvesne istorije u kojoj je svako ko nije imao šta pametno da radi probao da ih osvoji – Balkanci uvek moraju da budu spremni i informisani. Zato svi drže svoje mobilne telefone pored noža i viljuški i poluzatvorenih očiju (od kojih je oko u koje ulazi dim malo zatvorenije), lagano nagnute glave (valjda da im dim ne ide u oba oka), gledaju SMS poruke sa takvom ozbiljnošću i pažnjom da misliš da su u najmanju ruku dobili izveštaj sa berze a ne poruku od komšije u kojima ih on obaveštava gde trzaju šarani. Jedni gledaju povremeno preko mobilnih telefona… drugi lupkaju kutijama od cigareta o sto a treći ključevima od automobila što potseća na ritual teranja zlih duhova veoma poznat na Crnom kontinentu. Sve to povremeno prekidaju zalogajima hrane sa severnjačkog stola(3) punog kojekakvih dobrota. Sto je valjda dobio takav naziv zato što je neko iz ovih krajeva video kako tamo na severu ljudi stave sve na sto a ti možeš da uzimaš koliko hoćeš i to nekažnjeno, tako da neki ovdašnji likovi i dan danas to iskorišćavaju da napune džepove svime sem mleka – jednostavno da se nađe, do sledećeg obroka.
Pošten narod ti Severnjaci – drže hranu potpuno nezaštićenu. Ali ovo nije tamo neka Severna država, ovde se jelo štiti dimnim zavesama. Red slanine, red jaja na oko, red feta sira, red kobasica, pet vrsta salama… sve kalorično kao da se gost priprema za olimpijadu. Pa i jeste, olimpijada, u disciplini – kako ostati smiren dok ti se ljudi ubacuju u red i ispred auta, kako ne gubiti živce kada oko vas sve tandrče, zuji i lupa, kada je maksimalna temperatura „samo“ 37 stepeni C, kada su prodali zadnji auto sa žmigavcima 1975 godine, kada su pešački prelazi svuda gde su i pešaci, kako da vam se ne digne pritisak kada vam se ispred nosa šepure utegnuti ženski atributi kojima ne trebaju zapadnjački pušapovi, tkz. sisodizači. Ne, one ti dižu pritisak bez ikakvih specijalnih holivudskih efkata.
Ovo poslednje ne važi samo u silikon-veliju (Silicon Valley), delu Beograda sa najviše silikonskih grudi i ostalih dodataka. U tom kvartu, prepunom klubova i kafića, ima najviše plastičnih operacija po glavi stanovnika na Balkanu. Jedini ozbiljan konkurent je Los Anđeles u Zemlji kauboja (Los Angeles). Ovde sise nisu sise već UFO-i odnosno NLO-i (Neverovatno Loptasti Objekti).
Dakle, kada se pripremite za olimpijadu, odnosno kada doručkujete, sednete u auto i krenete, već na prvom semaforu ili postajete Balkanac ili je bolje da se vratite odakle ste došli. Ako želite da izgledate kao Balkanac nabacite mrk pogled, oštar start, ugasite farove (da vas valjda neprijatelj ne vidi), ne koristite žmigavce (da zavarate istog tog neprijatelja), uklonite sigurnosni pojas (pa niste valjda tamo neki softić, pederčić, pič…), prisetite se svih polnih organa i mesta gde bi oni mogli da se nađu, uključite sve senzore u glavi i instikte za samoodržanje, izbacite lakat kroz prozor (iako je napolju 37C, a vi imate klimu) da bi ste pokazali svoje mišiće, zlatan sat, prsten i narukvicu kao i istetoviranog orla, tigra ili napupelu plavušu.

***
Znači malo po malo, kako sam polako otvarao oči, posle prve jutarnje kafice(4) ispred mene se ukazivao „The Balkan“ sa svim svojim lepotama i manama, prepun gegajućih subjekata iza čijih senki se mogu sakriti najmanje tri brigade oslobodilaca. Ovde svi hodaju kao da su oslobodili sve od svih i svega, a najviše sebe od sebe samih. Pravi zen-majstori, oslobođeni svih misli, gledaju levo-desno iza tamnih naočara, držeći u jednoj ruci cigarete a u drugoj mobilni ili dva (u šorcu koji ima tri plave štrafte na nogavicama vrlo brzo ponestane mesta). Gaze (hodaju) ponosno u svojim belim čarapama i patikama, kao na vojnoj paradi. Da, ovo počinje da liči na Balkan, gde ljudi ne okreću samo glavu kada žele nešto da pogledaju, nego celo telo, onako monumentalno, dok „pucaju“ svojim dubokim glasovima, gde ženama pucaju grudnjaci a suknje se završavaju pre nego što su i počele, gde svi obavljaju važne telefonske razgovore, koji očigledno nisu tajni, pošto se čuju i tri ulice dalje.
Da, ovo je Balkan, mislio sam dok sam gledao gomilu koja je plesala u ritmu sirena od automobila. Ovde su žene „gole“ i lepe antički kipovi a „vruće“ kao gejziri. I da ne pomislite da su žene samo takve. I muškarci „nisu loši“. Dobro, možda nisu lepi kao te antičke statue ali su zato tvrdi poput njih i eruptivni kao gejziri. Ovde je trotoar pun rupa od ženskih potpetica koje obično nastaju u ovo letnje vreme kada ja sunce žestoko a asfalt mek kao duša.
Ta vrućina, pomešana sa visokom vlažnošću, pravi neku nadrealističnu atmosferu. Nije kao u Zemlji kauboja, gde vrućinu odganjaju (teraju) sa posebnim indijanskim ritualom zvanim erkondišn (aircondition). Ne, ovde ti mozak nabubri od te vrućine kao i od raznih dimenzija gledanja na svet ali i sveta na tebe i onda jedini ritual koji ti ostane su domaće autothone psovke. Ovde je sve predimenzionirano. Od visokih štikli do visokog mišljenja o samima sebi pa sve do ogromnih gužvi sazdanih od ljudi i automobila koje ne pokreće benzin nego vreli temperament.
Ovde su komarci veliki kao rode (kao u bajkama i pozorišnim predstavama) a dosadni kao trgovački putnici. Naravno, da ne zaboravim i roštilji mogu biti veliki, iz prostog razloga što je i vo velika životinja. Pljeskavica je ušla u Ginisovu knjigu rekorda zato što je najveća na svetu, velika poput letećeg tanjira, koji ne leti po nebu nego po vašim ustima i u njima brzo nestaje poput brodova u bermudskom trouglu. Ovde na određenim koncertima ima više posetilaca nego na Vudstoku (Woodstock), a rodbinski aparat je toliko predimenzioniran da za svaku babu, dedu, tetku i brata… odnosno skoro svako do drugog kolena ima ime sa očeve i majčine strane. Ovde si jak kao vo i glup kao konj. Ovde, ako ne gori, niko ne žuri.
Da, ovo je Balkan. Na granici istoka i zapada. Na granici ovoga i onoga sveta, racionalnog i emotivnog, mogućeg i nemogućeg, gluposti i pameti, bezobrazluka i ludila, prostakluka i dobrote. On je lonac u kome se kuva najraznolikija supa ljudi, arhitekture, istorije, prirode, gradova, mesta, kuhinja, jezika, religija na svetu (mislim da samo autothoni indijanci i eskimi fale). Kada je probaš, mogu ti se desiti dve stvari: da ti se svidi bogastvo ukusa ili da te zaboli stomak. I u jednom i u drugom slučaju će biti intezivno. Balkan je mesto koje ne trpi kompromise, ili jesi ili nisi. Ili ti se svidi ili bi da pobegneš glavom bez obzira.

***
Sedim u hotelu-hacijendi sa jednom zvezdicom koji je malo bolji od hotela bez zvezdica ali, ali bez obzira na to, previše košta za ono što nudi i gledam zvezde. Tipične Balkance baš briga šta drugi o njima misle, oni imaju svoje mišljenje o sebi i svetu koje je tvrđe od najtvrđeg oraha. Koliko je to mišljenje realno ostaje svakom putniku namerniku da odluči sam. Ali, šta je realnost? Šta je istina? Šta je život? Ovde su na tankom ledu većina filozofskih pitanja. Jedina stvar na koju možeš sa sigurnošću da računaš su – zvezde na nebu, osim tada kada ih od smoga ne vidiš.
Slušam kako se puni bazen i čekam da dođe voda u kupatilu. Za sada bezuspešno. Verovatno ću morati da sačekam jutro… Beskompromisno!
Dobrodošli na Balkan.

PS.
Probudila nas je tišina brusilice za metal. Voda je došla ali je došao i kvazi-majstor u prljavim cipelama da popravi otpalo kazanče u WC-u… (ako vas interesuje šta je dalje bilo moraćete da se setite svih psovki koje ste do tada naučili u životu). Dobrodošli na Balkan!

———
(1) Nafrakati – prekriti lice debelim slojem šminke
(2) Alfa-mužjak – u životinjskom svetu (po Vukajliji(A) mužjak predvodnik, vođa čopora. Muškarac koji se nameće u društvu kao veliki šmeker(A) i ljubavnik.
(A) Vukajlija – rečnik slenga(C) www.vukajlija.rs
(B) Šmeker (po Vukajliji) – onaj sa kojim svaka devojka razgovara kao da ga voli.
(C) Sleng odnosno žargon (po Vukajliji) –
jezik ulice, jezik koji menja značenje nekim rečima ili ima drugačiji naziv za
neku reč.
Sleng – secret language (tajni jezik). Tako su se sporazumevali dokeri i sitni
trgovci u Londonu u 19 i početkom 20 veka.
(3) Severni sto – samoposlužni sto uobičajen u Zemlji Vikinga.
(4) Ispijanje kafe (po Vukajliji) – omiljena aktivnost na Balkanu. Neki je doživljavaju kao sport, neki kao hobi, ali jedno je sigurno – ko jednom proba, ne ume da stane. Pisac ovih redova je ne pije ali je u tekstu tu aktivnost upotrebio zbog dramaturgije.

(2010)




2 thoughts on “Branko Baćović: BALKAN”
  1. Deo nas od kada prohoda i progovori zeli da pobegne sa Balkana u „beli svet“ i o tome glasno masta kudeci sve ono sto ne valja na tom istom Balkanu. Oni koji uspeju da ostvare te svoje snove pocinju da sanjaju neke nove dok zaradjuju hleb u „belom svetu“: odmor u otadzbini na Balkanu. Sve dok taj odmor ne postane stvarnost kada se u prvih pet minuta podsete svega onoga zasto su toliko silno zeleli da pobegnu. I tako u krug sanjaju snove noseci Balkan u srcu i mislima.

    Satiricna prica koja na dobar nacin prikazuje sliku Balkana u ocima nas koji smo sa njega potekli. Mi ne mozemo da ga ne volimo iako cemo mu uputiti milion kritika. Pitam se kako ga stranci vide?

  2. Ne znam kako ga stranci vide, ali mogu da pretpostavim da je negde između. Pošto oni gledaju drugim očima u kojima su utkane njihove vrednosti verovatno da im pogled luta malo grugačije od nas. Ali najbitnije je da mi vidimo i da probamo, svako kod sebe nešto da promeni.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *